GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

U šumi pokraj omanjeg gradića dogodi se bljesak s neba na zemlju iz kojega se izrodila nepoznata tvar koja se počinje kretati prema gradu ubijajući sve na što naiđe, a dok proždire svoje žrtve, tako i neprestano raste i raste sve dok ne postane gotovo nepobjediva...



Evo me opet u osamdesetima, gdje sam se odlučio zadržati neko vrijeme s obzirom na filmove koje imam u planu pogledati. Ovu zanosnu horror eru iznimno volim i vjerojatno to spominjem već po trideseti put u svojim osvrtima, no uvijek joj se volim vratiti pored svih silnih novih (ne)djela. Takve me faze lupaju kada mi se nakupi horrora koje nisam gledao iz te ere, a jedan od njih je legendarni The Blob. Za one koji ne znaju, Blob je film s kraja osamdesetih koji je ustvari remake od klasika iz 1958. godine sa Steveom McQueenom, no naravno, kako se tehnologija poboljšava i kako je neminovno da se film ovakve vrste i tematike snimi u nekom modernijem obliku, smatram da je remake izvrsno poslužio svrsi i da je vrlo dobro prenio, možda malo i reformirao skromnost svoga prethnodnika. Zato se i ne govori bezveze kako je Blob uspio dobiti kvalitetnog nasljednika koji je u svoj štih dodao mnoštvo boja, splatter scena i morbidnosti koje su ga učinile pravom poslasticom osamdesetih. Veoma mi je drago što sam konačno pogledao ovaj film jer sam se stvarno nagledao scena u kojima sam uživao i koje su stvorile pravu humorističnu primjesu čistokrvnom horroru. Mislim, sama ideja da vas napada ogromna masa je u najmanju ruku posebna. Svakako je i za pohvaliti to što se ta živina ne događa samo tako, već je scenaristički pametno upotrebljena i na neki se način kritiziralo američki način razmišljanja oko kolateralnih žrtava što je svakako za osudu i raspravu. Blob je definitivno jedan od boljih horrora iz osamdesetih koje sam pogledao u posljednjih nekoliko godina.



U fokusu filma nalaze se Kevil Dillon (look-alike Ethana Hawkea) kao bad-ass teenager motorist i Shawnee Smith (Jigsawova djevojka) kao ugledna učenica, koji će morati udružiti snage nakon što im situacije ne budu dopuštale nikakvu drugačiju soluciju. Način na koji Blob proždire svoje žrtve uistinu je impresivan i jako zabavno snimljen, iako naravno, netko tko bi ovakve stvari smatrao suviše ozbiljnima mogao bi ih okarakterizirati kao jeftin pokušaj stvaranja nečeg efektivnog i kvalitetnog, no dobro se zna koliko su bili ograničeni tadašnji filmovi i logično je da će se za neke teže ostvarive efekte primijetiti da nisu na zavidnoj razini. No mimo toga, uspoređujući ih s nekim drugim filmovima iz bližih godina, Blob je definitivno na visokom nivou. Živo me zanima kako bi današnji Blob izgledao s dobrom produkcijom. Neprestana makljaža i morbidnosti (dio možete vidjeti na slikama) uistinu su me iznenadili svojom dinamičnošću i čestim pojavljivanjem, kroz film se konstantno nešto događa i to je veoma pozitivna stvar jer vam se niti u jednom trenutku ne učini da je film skrenuo s puta ili da je postao monoton, jednostavno se prepustite ubojitim akcijama i interesantnim likovima, a neki od likova kao da su ispali iz Breakfast Cluba, što opet subkulturno odmiče od originala i jasno i precizno stavlja film u modernije razdoblje.



Blobu ću se rado vratiti za nekoliko godina, jako me ugodno iznenadio i unatoč nekim omanjim greškama uspio se svrstati u sam vrh splatter filmova osamdesetih. Posvetite se ovome filmu jer će vas ugodno iznenaditi, a one malo manje ozbiljne gledatelje nasmijati i zabaviti. Klasik je klasik.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Jessica je žena koja se nakon šest mjeseci vratila iz mentalne bolnice i nakon što se navodno izlječila, odlazi sa svojom mužem Duncanom i prijateljem Woodyjem na osamljeno imanje koje planiraju urediti i na kraju prodati. Dolazeći tamo susrest će se s mnogo neobjašnjivih događaja, a Jessica će ponovno početi preispitivati svoju psihičku stabilnost nakon što pomisli da je sve oko kuće prokleto...



Dok sam na odmoru, odlučio sam pogledati jedan klasičniji horror starije dobi, a za kojega nikada prije nisam imao ili vremena ili sam imao druge prioritete, a jedan od tih je Let's Scare Jessica to Death, prilično uznemirujući film Johna Hancocka koji je sedamdesetih slabo prolazio kod kritike, da bi ga se kasnije krenulo poštovati kao jedan od tadašnjih obaveznih horror filmova za pogledati ukoliko ste u tim vodama. Priča, kako je već navedeno, prati mladu Jessicu o kojoj se zapravo ništa puno ne zna, te je se odmah na neki način baca u 'in medias res' gdje sa svoja dva pratitelja (o kojima se također nije razvila priča) upućuje na imanje na kojemu upoznaju također nepoznatu personu koja ubrzo ostaje do kraja filma s njima. O detaljnijim dijelovima radnje ne bih previše govorio jer bi se moglo primijetiti o čemu se radi, ali tada je ovaj film bio prilično inovativan, a u nekim kontekstima ostao je takav i do dan danas. Neobičan, intrigantan, ponekad otegnut i nepristupačan, Let's Scare Jessica to Death kod mene je potvrdio da je riječ o poludragulju sedamdesetih.



Film sadrži dosta dramskih scena, toliko da vam bude žao protagonistice u nekim dijelovima kada prolazi kroz teško razdoblje, nešto kao i što se događalo s Carrie, ali svakako pohvalu moram dati Zohri Lampert koja je Jessicu fantastično utjelovila, ukorijenila je ovoga lika i od njega je napravila pravu dramatično-emotivnu figuru prepunu zanimljivih eskapada i tragičnih iskušenja. Vrlo dobro se iskoristila i neugodna i tmurna atmosfera napuštenog imanja i neobičnih mještana u blizini koji otkrivaju kako je riječ o nečemu puno neobičnijem na putu, a priča je sama po sebi nesvrstljiva u neki specifičan horror podžanr, stoga zapravo do kraja filma nećete znati što se točno događalo, a i kraj filma također ostavlja mjesta nekim mogućim završetcima. Nedostatak filma predstavljaju otegnute scene, poneki zamorniji dijelovi i nešto nepotrebnih dijaloga, ali vjerujem da je dosta starijih filmova patilo od te boljke, tako da nećemo neke dijelove uzimati previše za ozbiljno, no svakako da je utjecalo na konačan dojam o sadržaju.



Ne bih želio previše ulaziti u analizu ovoga filma, svakako ga preporučujem velikim ljubiteljima horror filma, a oni nešto manji ljubitelji ili gledatelji kojima ovo nije primaran žanr neka pogledaju možda neke više kvalitetnije predstavnike sedamdesetih, no svakako vam garantiram određenu neugodu, dramatičnost i dosta inovativnu radnju s dobrim scenama.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Istinita priča o njujorškom inspektoru Ralphu Sarchieju koji počinje rješavati brojne misteriozne događaje u gradu te koji se udružuje sa svećenikom u potrazi za okultnim motivima koji su uzrokovali krvavo stanje...



Scott Derickson nam nakon odličnih The Exorcism of Emily Rose i Sinistera donosi istinitu priču o realnom liku Ralphu Sarchieju, demonologu koji je nazočio mnogim egzorcističkim iskustvima. Uz blaga kašnjenja sa izbacivanjem filma u kino dvorane, film je u ovih nekoliko tjedana od prikazivanja zaradio solidnu novčanu svotu, s obzirom da je ovo jedan od prevelikog broja filmova koji su se bavili okultnim i natprirodnim u tako kratkom vremenu. Općenito, mislim da Scott Dericskon radi dobar posao. Počevši sa Hellraiser: Inferno koji nije toliko loš nastavak te franšize naspram ostalih nekoliko nastavaka, Derickson je nastojao u serijal unijeti nešto novo, kao što je to napravio na neobičan način s Emily Rose, a kasnije sa moćnim Sinisterom. Dosad, mislim da je Deliver Us from Evil (naspram prijašnja dva filma) najlošiji prikaz nekakve priče, bila ona istinita ili izmišljena. Što, na svu sreću, ne znači da je DUFE jako podbacio ili da je loš horror. Naprotiv, mislim da je DUFE vrlo dobar horror pun scary i inteligentnih elemenata, no nažalost neke su ga stvari učinile manje gledljivim nego neki odličan natprirodan film.



Radnja je prilično dobro razrađena te se ovaj horror može smatrati i pravim kriminalističko-akcijskim uratkom, s primjesama ponekih komičnih elemenata protagonistovog policijskog partnera, a kratka zagonetka koja se odvija većinu filma interesantno je postavljena. Većina događaja prelivena je jezivim scenama koje su napola inovativne, napola već viđene. Neke egzorcističke motive mogli smo već prije puno puta vidjeti, a neke scene zaplašivanja su me ugodno iznenadile, što zbog kino doživljaja, što zbog napetosti i odlične atmosfere koju je redatelj stvorio. S druge strane, velika pogreška filma je što se poviše odužila. Za film koji je prilično konkretan i koji zahtjeva tobože brži razvitak događaja zbog same priče, dobili smo 2 sata od koja su prvi sat čista akcija i napetost, a drugi sat je više prežvakavanje i oduživanje scena koje su mogle biti dosta kraće i sažetije. Što se tiče glazbe, očito je kako redatelj obožava glazbu Doorsa, tako da se mnoge događaje može povezati s njihovim pjesmama, a glazba kako traje film prilično je neuobičajena za ovakav kalibar, ali dobro uklopljena. Valja spomenuti i odličnu i kvalietnu glumačku postavu, 'Hulk' Eric Bana vrlo je dobar polu-agresivni murjak, a Edgar Ramirez svećenik je koji se nenadano visoko postavlja pri sredini filma. Kraj je očekivan i solidno odrađen s obzirom da je riječ o realističnom događaju.



Sve u svemu, isplatilo se otići u kino pogledati čega ima novoga u kino horrorima, no iako nisam ostao previše iznenađen i zapanjen, Deliver Us nam je dostavio dobar ugođaj i dobru izvedbu. Čekat ću neki sljedeći Dericksonov uradak nadajući se kako će dodatno poboljšati atmosferu koja opisuje njegove filmove.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Nakon veoma ozbiljne nesreće pada s mosta, žena se budi i postaje dijelom mjesta blizu kojega je mistični i naizgled napušteni karneval...zapošljava se u obližnjoj crkvi kao sviračica orgulja, a istovremeno je opsjeda neobična figura s kojom će se morati suočiti, kao i sa svojim osobnim demonima...





Uvijek je gušt pogledati neki horror klasik, pogotovo iz doba šezdesetih, a da je, unatoč tome što je nekoliko desetljeća bio marginaliziran i dalje ostao upamćen kao jedan od važnijih filmova za horror industriju. Carnival of Souls film je teško opisive tematike, koja se najbolje može poistovjetiti s nekim ghost filmovima i najranijim epizodama Twilight Zone serije, no u suštini, ovaj film je neokarakteriziran te ne bi trebao spadati niti u jednu konkretnu šablonu. Čak i na plakatu piše zanimljiv tagline: A story so unusual - it will burn itself into your mind!..što se i dogodilo. Uspio sam se pošteno u par dijelova uznemiriti na ovaj crno-bijeli uradak i to ne samo u dijelovima kada se nešto dinamično iscenira ili nešto iskoči, već je sva ta manjakavost boja, nakupina suludih zvukova i kvalitetna scenaristička valovitost statike i dinamike proizvela napetost koja se odvija kroz gotovo cijeli film. Stoga kažem, gušt je pogledati ovaj horror, unatoč tome što smo mlađi gledatelji kao što sam i ja već vidjeli ovakve fore u nekim novijim filmovima.



Tijekom filma zapravo teško možemo razumjeti što se događa. Protagonistica se cijelo vrijeme vrti u dimenzijama halucinacija i naizgled nerealnog života s nekim novim sumještanima, a figura koja se pojavljuje svakih 10-ak minuta svakako je jedna od pamtljivijih pojava u svijetu filmova strave, a na nju sam prvi puta naišao u dokumentarcu National Geographica 'Are they real? Ghosts'. Možete je i vidjeti na slici iznad. Upravo zbog tih nekih uspješnih manevriranja dijalozima i s vrlo dobrom glumom gledatelju se može pojaviti predodžba kako je ipak riječ o starijem filmu i kako se prije više toga odnosilo na razradu razgovora i više glumačkog pristupa, nego na nekim korištenjima efekata ili upliva nekih demona koji su ustvari našminkani. Sablasnih prikaza ima više u radnji, pogotovo pred kraj filma kada se ustvari rasvijetljava ono što se tijekom filma može pretpostaviti da je bit cijeloga obrata i radnje.



Ukratko, Carnival of Souls je vrlo dobar horror koji je mogao biti i odličan da je neke scene tobože bolje realizirao ili da se malo više poradilo na samom tijeku radnje, no u globalu, svaki horror ljubitelj bi se trebao posvetiti ovom uznemirujućem flicku. Upamtite, nisu samo scary scene bit nekog horrora, jer ako film uspije postići razinu da kroz neku konstantu bude neugodan, to samo može biti još veći plus i nagrada gledateljstvu.