Potok42

četvrtak, 18.12.2025.

u predvorju sna

na granici dana kada tijelo oklijeva,
dok se koleba i pluta
u predvorju pada u san,

buka uma - unutarnji glasovi,
nemiri, odjeci vremena, tajni putokazi,
prizori na mentalnoj pozornici,
zagonetke srca, cvjetovi naše krvi -
ometaju odlazak u izmaglicu jave.

a treba samo umotati misli u tišinu,
prigušiti sjaj u potoku svijesti,
oglušiti se na priče što lebde.

četvrtak, 11.12.2025.

lunjanje kroz ruševine

ritmu svom vjeran,
povremeno lunjam, promatram grad
iz perspektive besciljnosti:
pse, ulice, kafiće, automobile,
biciklističke staze, prolaznike.
otkrivam nezamijećeno,
slažem slojeve uspoređivanja.

kao walserov helmut halm,
umoran od vječnog ponavljanja istog,
istražujem sebe s distance,
nadajući se promjeni, povratku snazi.

u vrevi tržnice, pored kamenih klupa
prepunih jesenskih boja sočnosti,
susretnem brata flaneura. pita me:
“znaš li koliko su dva i dva?”
odgovara da, kažu židovi,
to ovisi – prodaješ li ili kupuješ.

u kvartovskoj pošti, čekajući svoj red,
ugledah poznanika, virtuoza na harmonici.
on ima apsolutni sluh, radi s djecom koja
nose iskru. kreće se ciljano, ali zaluta
među zvukove koje nitko ne čuje:
kapanje iz slavine, otkucaje sata.
gleda me i kaže: “promijenili smo se.”
uzvraćam: u našim godinama
promjene ne gode.

suprotno od yardbirdsa otkrivao sam
identitet certains girls, pričao o njima,
izgovarao njihovo ime, hvalio se.
i tako sam ih gubio nudeći ih svima.
sada znam da je walter benjamin bio u pravu:
povijest nije put naprijed,
nego niz ruševina koje ostaju za nama.
zato lunjam, potpuno sam na svijetu.

nedjelja, 07.12.2025.

kazalište vlastite kože

u kazalištu, na pozornici stojimo goli,
igramo komad bez generalne probe,
improviziramo, zaboravljamo tekst
po nedovršenom scenariju i uputama.

gledalište je puno najviše prolaznika
koji karte naplaćuju nama, plješću ili
sliježu ramenima dok mi glumimo sebe.

zavjesa će se spustiti prije nego što
stignemo sve reći i zato vrijedi igrati
široko, burno i bez suzdržavanja.

nastojimo ostaviti dojam pred sobom
i tuđim pogledima, dok donosimo dramu
svog života. danas glumimo sebe. i sutra.

mi smo i gledatelji predstava oko nas
koje igraju glumci što imaju svoj nastupe;
oni samo glume u predstavi, a mi ju stvaramo.

srijeda, 03.12.2025.

u petlji potvrđivanja

s nepoznatim ljudima dijeliš prostor u kojem se
nadmeno hvale, nadmeću u beznačajnostima i
prikrivaju vlastitu nesigurnost pod gustim velom
navodnog znanja i iskustva, ljudima opsesivnim i
udaljenim od stvarnosti i bliskim željenim slikama.

tu ne postoje da bi doprinosili, već da bi dokazali
da su jedinstveniji, pametniji, popularniji od drugih.
privatnost se ne uspijeva sakriti, jer sve što se stvori
postaje dio digitalnog pejzaža, dostupno za kopiranje,
kritiku, zloupotrebu, uspoređivanje ili ignoriranje.

postaju prisilni ponavljači, provjeravaju posjećenost,
komentiraju sebi slične, prate egomagnetske rivale.
svoje vrijeme i pažnju rasipaju u beskonačnoj petlji
potvrđivanja i vidljivosti, frustrirani i proračunati.
i dobiju iluziju važnosti i odjek svoje blijede sjenke.