Potok42

četvrtak, 11.12.2025.

lunjanje kroz ruševine

ritmu svom vjeran,
povremeno lunjam, promatram grad
iz perspektive besciljnosti:
pse, ulice, kafiće, automobile,
biciklističke staze, prolaznike.
otkrivam nezamijećeno,
slažem slojeve uspoređivanja.

kao walserov helmut halm,
umoran od vječnog ponavljanja istog,
istražujem sebe s distance,
nadajući se promjeni, povratku snazi.

u vrevi tržnice, pored kamenih klupa
prepunih jesenskih boja sočnosti,
susretnem brata flaneura. pita me:
“znaš li koliko su dva i dva?”
odgovara da, kažu židovi,
to ovisi – prodaješ li ili kupuješ.

u kvartovskoj pošti, čekajući svoj red,
ugledah poznanika, virtuoza na harmonici.
on ima apsolutni sluh, radi s djecom koja
nose iskru. kreće se ciljano, ali zaluta
među zvukove koje nitko ne čuje:
kapanje iz slavine, otkucaje sata.
gleda me i kaže: “promijenili smo se.”
uzvraćam: u našim godinama
promjene ne gode.

suprotno od yardbirdsa otkrivao sam
identitet certains girls, pričao o njima,
izgovarao njihovo ime, hvalio se.
i tako sam ih gubio nudeći ih svima.
sada znam da je walter benjamin bio u pravu:
povijest nije put naprijed,
nego niz ruševina koje ostaju za nama.
zato lunjam, potpuno sam na svijetu.