Potok42

srijeda, 29.10.2025.

uvod u Luku V. i ostaci diva

juri mrežnom pučinom
fotografija mačke koja spokojno sjedi
na zadnjici nage Eve Ras
što leži potrbuške i sneno gleda.
ta scena iz filma
ljubavni slučaj i tragedija službenice PTT,
provokativna, ali nježna i simbolistička,
erotska i apsurdna,
neplanirana je zamka
u koju se hvataju njena
posramljenost, dah, život,
i ona uzdiše joj, joj, uf.
kao da se samo od sebe događa
virtualno prostranstvo,
načičkano otocima nesreće,
zbližava dva života i omogućava
zauzimanje mjesta za sretni
ulazak u uvod u Luku V.,
a ironija i nježnost postaju simboli
doticaja, uzajamnosti, relacije...


udovica D. M.-a, najboljeg
košarkaša Broda ikad,
sjeća se kako se alkoholom
uništio za godinu dana
osujećen, obespravljen,
ponižen, zaboravljen.
div u grobu leži na leđima
metaforički slomljenog toraksa.
stavljali su mu patuljci
čuvari plemenskog identitea,
dasku preko prsa
i dodavali kamen po kamen
stigmi, laži, krivnje,
sve dok se nisu urušila.
to nije bio teret srama,
nego nepravda koja ga je ugušila.
i nema veće nepravednosti i boli od one
kada se nevinu dušu spusti u
zemlju s izmišljenim grijesima.

nedjelja, 26.10.2025.

Ne rasipam dah

Boga molim da ih ne sretnem.
Ne iz zlobe.
Iz mira.

Ne podnosim
da mi dan sklizne
niz tuđe rečenice,
izlizane od tuđih usana,
bez ukusa, bez duše.

Samoća mi nije kazna,
nego izbor.
Bar znam gdje sam.
I s kim sam.

Ne tražim publiku
da bih znao da postojim.
Hoću sačuvati tišinu
koja mi još vjeruje.

Nisam nedruželjubiv,
samo ne želim imati društvo
koje uzima, a ne vraća.

Izvan su mojih zidina
oni što govore napamet,
oni što misle da razgovor
mora trajati duže od smisla.

Pričam kad imam što reći.
Dajem drugima isto pravo.
Ne pričam da budem prisutan.
Biram kome govorim.
Kad zašutim, to je stav,
ne sumnja.

Ne moram biti svima blizak.
Ne moram biti svuda.
Ostajem gdje ima smisla,
ne pristajem na prazninu.

Ne rasipam dah na prazno.
Imam svoj mir,
svoje svjetlo,
i nekoliko ljudi
koji ne moraju ništa
da bi bili moji.

četvrtak, 23.10.2025.

Bit će klupe mokre

Njih dvojica trojica dvadesetak stabala breza
između Lidla i kolodvora nazivaju parkom —
ugodnom iznimkom, usred grada izvan vreve.

Sjednu na slobodnu klupu i pijuckaju pivo,
a lišće pada, bojeći stazu jesenskožutom.

Pogledima prate dokone mamice u trenirkama,
dok guraju kolica tražeći slobodnu klupu —
predahnuti od predaha, uz cigaretu.

Primjećuju olinjale cugere kako truse unučiće
i ozbiljno analiziraju tekmu Srbija – Albanija.

— Noćas će kiša, kaže jedan.
Drugi potvrdi i doda:
— Bit će klupe mokre, morat ćemo sjediti na naslonu.

Ima prečaca za one koji imaju volju.

nedjelja, 19.10.2025.

susret sa sobom

kad smo se susreli nas dvojica, ja i ja,
nosili smo isto lice, ali oči su mu bile mirnije,
kao da je već prešao sve što ja tek hoću.
i slali smo jedan drugome svoje glasove...

otvaram vrata i ulazim, pa makar u tuđi san.
zaključavam svaku bravu da ne procuri tišina.

vjerujem u dodir, krv, u toplinu koja stvara svjetove.
vjerujem u oblik, misao, u hladnoću koja čuva red.

svijet je vatra, ja sam iskra koja ga pali.
svijet je ugašen, a ja sam pepeo koji ga pamti.

govorim kako ne bih umro od tišine.
šutim kako riječi ne bi umrle od mene.

sjećam se što sam bio, i sve to zovem sobom.
zaboravljam da bih mogao postojati još jednom.

ako si ti ja, obujmit ću te dok ne prestanemo biti.
ako si ti ja, ne diraj me - netko mora ostati.

i dok sam gledao njega gledao sam svoj mir
koji mi ne pripada i svoj nemir koji mu služi.

petak, 10.10.2025.

otopiti led šutnje

što me još može iznenaditi
u prostranstvu
igre s riječima
u vrijeme kada se dan već spušta,

a moja šutnja
unutar kozmičke tišine
postoji
kao što molitva vene
u crkvi bez ljudi.

kada sam svog prijatelja samca
upitao što će si skuhati za objed,
odgovorio je:
“ne znam, iznenadit ću samog sebe.”

tako ću i ja
u svojoj beskrajnoj kuhinji
unutarnjeg svijeta,
zateći samog sebe,
i spraviti jelo od riječi čuda
u posudi od rastrgnute tišine,

na vatri
na kojoj će se otopiti smrznuta šutnja.

nedjelja, 05.10.2025.

u potrazi za jednim plamenom

dva pripijena tijela koja grozničavo poniru u orgazam
dva miša što se traže u tami i dva srca koja žele isti ritam
dva treperava plamena koja se stapaju u noći
dva lista koja plešu u vjetru dva pogleda koja ispituju jedno utočište,
dvije kapljice kiše koje se spajaju na prozoru
dva vala koja se sudaraju na žalu i dva uzdaha koja ne nalaze riječi,
dva zvuka koja se prepliću u tišini
dva koraka koja hoće ukorak i dva osmijeha koja osjećaju dom -
tragaju za alkemijskom promjenom, dopunjenjem u jedno
teže jedinstvu potpunosti rezonanciji povezanosti
u svijetu razdvojenosti u kojem opstaje samo odraz vlastitosti.

četvrtak, 02.10.2025.

oslobođen

sve ti se neočekivano ponovo dogodi
kao da je duh oslobođen iz boce
zatvoren ugovorom, prokletstvom, zavjetom,
i izađe zaboravljeni dim moći, živ, željan,
iz doba obilja voda i razbujalog ruha zemlje.

ne vjeruješ, zanijemiš, okrećeš se oko sebe,
jer si živio gluh, nijem i slijep
u surovoj makiji, punoj zmija i oštrog kamenja.

osjetiš zavodljive mirise, čuješ biljni šapat,
mlinarca, dižeš pogled i u galeriji oslobođenja
vidiš drvoreze hiroshigea, impresioniste...
rue de paris, temps de pluie,
boulevard montmartre, temps de pluie...

shvatiš da si poput odmrznutog walta disneya
jer je pronađen lijek za srce što lupa u praznini.