Potok42

petak, 30.08.2024.

rezonantno treperenje

opet mi se to dogodilo. sudbina papirnatog,
književnog lika prenijela se na mene
kao što se aktivirana vibracija zvučne vilice
prenosi na drugu u istoj frekvenciji. ja sam
pokupio promjene i izazove, s kojima se
paul iz huellebecqovog romana uništiti,
suočava – kao rezonantno treperenje.
takvo stapanje me je boljelo poput
pogleda na moju, oštrim skalpelom od
završetka priče, razrezanu nutrinu dok se
obavlja vivisekcija bez anestetičke tuposti.
osjetio sam njegovu bol, stvarniju od stvarne,
uživio u nestajanje brata svog, ritmično titrao.
i pokušavao pronaći, psihološki antidot
za otrov tjeskobe i očaj zbog umiranja,
oslanjanjem na korisno i mindfulness,
i na kretanje – trčanje na mjestu.

petak, 23.08.2024.

neistina na kraju

obavještava me da je umro naš poznanik,
dodajući da jedan detalj na osmrtnici
ne odgovara istini o pokojniku.
možda je važnu činjenicu preinačila
njegova nedosljedna obitelj, nagađam.
ja znam da o meni te važne stvari
neće određivati žena, djeca, unučad;
neka oni određuju sebi, a ja ću sebi, odlučan je.
spominjem mu alaina delona koji je htio
da pored njega budu sahranjeni njegovi psi,
jer, tvrdio je, kako su oni jedini koji su ga
voljeli bezuvjetno, uvijek su bili uz njega,
ne tražeći ništa zauzvrat. ali, djeca neće
ispuniti posljednu želju ogorčenog oca.
čak kada sve na umoru predvidiš i dogovoriš,
ne podrazumijeva se da će se obećano ispuniti.
teško je životima drugih upravljati iz groba.

srijeda, 14.08.2024.

ja, dječak, sunce

u pretoploj, zagušljivoj sobi
dječak u meni sjeća se
davnih ljeta i školskih praznika,
sjeća se svojih priželjkivanja
da sunce grije vječno,
s hladnim stankama od kratkih kiša.
sjeća se putovanja vlakom jž preko une,
u trogir, na mirisno, modro more,
među bijele stijene, agave,
borove, rogače, periske i alge.
u pretoploj, zagušljivoj sobi
jedan osamljenik predbacuje suncu
okrutnu upornost, spušta žaluzine
uključuje ventilator; u sebi se
sjeća dječaka kako se sjeća.

srijeda, 07.08.2024.

šmrkanje fantomskog optimizma

ne zanima me zašto ne zanimam pripadnike
društva na zabavi, koji smotanim novčanicama
šmrču fantomski optimizam i prekapaju
po ostacima hrane na medijskim trpezama
influencera, tim nosačima što se uvijaju pod
težinom poželjnosti. okružen sam s puno sretnih
ljudi u savršenom paralenom svemiru od profila
na internetskim platformama, u kojima iznose
poboljšanja za stvaran, nesiguran i pokoran život.
poznati su kao istaknute kukavice koje se ne usude
izraziti ni pokoje odobravanje za kritiku postojećeg
i prevrednovanje vrijednosti; zdušno su za
middle of the road. stoga, za to društvo ponekad
objavim figurice od gipsa i šećera, jer znam da
oni vole lažnu osebujnost, i ne žele zamijeranje
s neospornim i strogim službenim autoritetima.

petak, 02.08.2024.

u tvojoj blizini

u tvojoj blizini su ljudi koji ne koriste pridjeve.
lako pratiš nepomične mete od njihovh imenica,
glagola i veznika. oni lete, ali ne okomito, oni jedu
ali na jelovniku im nisu profinjene jestvine
egzotičnih podneblja, oni zapažaju prirodu, ali su gluhi
za njezine molitve, oni gledaju, ali ne vide
ispod kože dana povezanost sumnje, nade i straha,
ne osjete krvavo tkivo uvjerenja, zabluda i suosjećanja.
u tvojoj blizini su ljudi koji ne koriste pridjeve.
njima je zemlja ravna ploča, život na kolosijeku,
a ti si usamljeni jahač koji u galopu ide prema zvijezdama.