Potok42

ponedjeljak, 26.07.2021.

Četiri definicije nemoći

Da sam znao kako će život biti mračna staza,
svjetlom bih se suprotstavio, više bih se smijao.

***

Trebaš vjerovati, dužan si htjeti, valja učiniti...
Tjeskoba je opkop u kome se utapaju ove zapovijedi.

***

Ni zamasi prezira i podsmijeha ni otvoreno protivljenje,
ne mogu slomiti krila službene nadmoći glupih i zlih.

***

Ona se svega sjeća, stalno prigovara i nešto smjera.
Ona ima jaču volju za živjeti nego njezin mlađahni unuk.

srijeda, 21.07.2021.

istraživanje među siluetama

nisam uvjeren da bi i umješni lemmy caution
pronašao izgubljenog dramaturga mojih snova.
nestanak kreatora rasporeda prikazivanja maštarija
teško je istraživati među siluetama, jednobojnim
konturama nekadašnje šarene punine življenja,
koje ne osjećaju miris ulične prašine, mora,
snijega, ne čuju školsko zvono, zvižduk parnjače,
i ne vide majčino krilo - majku svih uspomena.
zato bi isljedniku trebalo sve tragove predočiti.

pred kamerama prijatelji vladeka vukovića,
magneta za te ovisnike o filmu, ne zaboravljaju
njegove kratke noge, podstanarske sobe,
slabu radnu kondiciju. u potrazi za nestalim
snovima iz prošlosti, osnažuju iskrenost bez zazora.

utorak, 13.07.2021.

čekaju li smreke

ako se ne jadam, ili ako ne skrivam
svoju zavist, podsmijeh i prezir,
spram lopova, države i svakovrsnih navijača,
u susretima s poznatima,
bez prethodnih priprema, izvodim
stand up predstave posvećene nekoj temi.
tako jutros milf prodavačici
u kvartovskoj trgovini kruha i peciva,
izazvan njenom nenaučenom okretnošću,
naizgled neusiljeno, s pozom iskusnog glumca,
obrazlažem kako je čekanje
obilježje moći djelovanja, izraz vjere u budućnost,
kako oni koji čekaju, pa makar i dobro,
u sebi još uvijek imaju dovoljno
životne energije za ostvarivanje nadanja i snova,
kako je čekanje stav o neodustajanju,
da je čekanje jedna od crta mladosti.
a oni koju su prestali čekati,
sve su doživjeli i vidjeli, sve su dočekali.
ne čekaju, jer nemaju razloga za čekanje.
prestati čekati znak je starosti;
samo starci više nikoga i ništa ne čekaju.
a vi stalno i uporno čekate, završavam svoj nastup.
na povratku, ispred mog ulaza,
dočekuju me plava i srebrena smreka.
bile su sjeme. uzgojene su na nekom imanju.
kupila ih je susjeda, žive, neodrezane.
kako je to običaj, okitila ih bižuterijom.
kada su odigrale svoju ulogu božićnih drvaca,
pojačivača radosti i održanja tradicije,
zasadila ih je milostivo ispod svog prozora.
danas su deset puta veće nego tada.
čekaju li, i što, te dvije smreke?

utorak, 06.07.2021.

nevidljivi talog

buđenje je linija razgraničenja
između minulog i onog što će uslijediti.
iza mene je ostao još jedan dan
neispunjenih očekivanja. ostali su snovi
koje pokušavam protumačiti,
avanture filmskih junaka, posljedice
kasne večere – umrtvljujuće utjehe
zbog pohlepne gladi za zadovoljstvom.
još na samom početku polaska
prema noći, ispali su, u sudaru s
neplaniranim plašenjima, smirenost i sklad.
iz tuša teče voda koja ne ispire
samo tjelesna izlučivanja, već i
nevidljivi talog okorjelog umora.

prema meni nadiru očekivanja
iz okoline, obračuni s loše napisanim
scenarijima i površnim glumcima,
ispovijedi blogera, ravnodušnost
kao magla iz horora, uzgojeni
otrovni ljudi, samoispunjenje
proroštva, samonikla samouvjerenost
i kljasta volja koje bi me trebala zaštititi.
iz tuša teče voda koja ne ispire
samo tjelesna izlučivanja, već i
nevidljivi talog okorjelog umora.