ako se ne jadam, ili ako ne skrivam
svoju zavist, podsmijeh i prezir,
spram lopova, države i svakovrsnih navijača,
u susretima s poznatima,
bez prethodnih priprema, izvodim
stand up predstave posvećene nekoj temi.
tako jutros milf prodavačici
u kvartovskoj trgovini kruha i peciva,
izazvan njenom nenaučenom okretnošću,
naizgled neusiljeno, s pozom iskusnog glumca,
obrazlažem kako je čekanje
obilježje moći djelovanja, izraz vjere u budućnost,
kako oni koji čekaju, pa makar i dobro,
u sebi još uvijek imaju dovoljno
životne energije za ostvarivanje nadanja i snova,
kako je čekanje stav o neodustajanju,
da je čekanje jedna od crta mladosti.
a oni koju su prestali čekati,
sve su doživjeli i vidjeli, sve su dočekali.
ne čekaju, jer nemaju razloga za čekanje.
prestati čekati znak je starosti;
samo starci više nikoga i ništa ne čekaju.
a vi stalno i uporno čekate, završavam svoj nastup.
na povratku, ispred mog ulaza,
dočekuju me plava i srebrena smreka.
bile su sjeme. uzgojene su na nekom imanju.
kupila ih je susjeda, žive, neodrezane.
kako je to običaj, okitila ih bižuterijom.
kada su odigrale svoju ulogu božićnih drvaca,
pojačivača radosti i održanja tradicije,
zasadila ih je milostivo ispod svog prozora.
danas su deset puta veće nego tada.
čekaju li, i što, te dvije smreke?
Post je objavljen 13.07.2021. u 17:09 sati.