Potok42

ponedjeljak, 27.07.2020.

ljuštura

s. ga je pozvao da se vide na korzu.
pristao je, ne upitavši ga o čemu se radi;
vjerojatno mu nešto hoće reći, predložiti,
provjeriti, zaobilazeći telefon koji ograničava,
i olakšava odbijanje. da su ga ljudi i njihove
priče prestale zanimati, otkrio je kada su se
otvorile granice nakon borbi i oružanih sukoba.
dolazila su draga, poznata lica poslije dugog
neviđanja nametnutog od okrvavljenih pasa rata.
susreti su prolazili u plaču, zamućenom prisjećanju
na davne zajedničke dane, u izjašnjavanju kako se
uopće nisu promijenili. on nije osjećao skoro ništa.
ni ono što su oni zaslužili, a ni što je očekivao
od samog sebe. tako je i ostalo. pretvoren u ljušturu
koja se samo sjeća nekadašnjeg sebe i odgovora
davanih lako kao da je praznina ostala ispunjena
ljubavlju, razumijevanjem, strpljenjem, nadom...
i kada se sastao sa s. bilo mu je lakše kada je
shvatio da će razgovarati ljuštura i ljušura.

utorak, 21.07.2020.

uspomene

u pretincima velike police za prošlost
smještene su uspomene: žive, polumrtve,
balzamirane, raspadnute, zatamnjene.
jedne, odstranjene, usužnjene očajnički žele
na slobodu; žele opet značiti. druge šište kao
da su u loncima s kipućim preživljavanjem.
neke se ne naziru jasno poput grafita izbrisanih
premazima stida i skrivačima patvorina.
većina je mobitelski dostupna s ikonicama
koje se uvijek dotaknu kao poziv 112.
u rafovima onog proteklog života samo
su uspomene na nju krikovi koji se vide;
ne želiš ih vani, želiš zaborav bolnih žigosanja.

četvrtak, 16.07.2020.

dvoje

1

on je božji čovjek.
i u irskoj i u hrvatskoj
on ne zna da nas osvjetljava,
ni ne sluti svoju obasjanost
unutrašnjim žarom.
on je božji čovjek.
tako je i za gagu nikolića
govorio bata stojković:
gdje god se pojavi on ozari ljude.

2

ona je žena dinja u hladnjaku.
a bila je žena dunja na ormaru.
njen traženi miris izbijao je po cijeloj sobi.
a sada njena priljepčiva aroma djeluje
na osobine drugog voća & povrća.
zato je odložena u najlon vrećicu zatomljavanja.

četvrtak, 09.07.2020.

Misao

Filipu Latinoviczu


Kad je bio na sprovodu svojoj ženi
Bibi i stupao za njenim lijesom,
Baločanski je mirisao Bobočkin parfem
na svom rupčiću i mislio o njenoj vagini.
Misao je nagost; zaogrnuta riječima
daje samo naslutiti svoje obline.
Misao je obojani spoj vode i svjetlosti;
čovjek je nebo, a riječi prolazak ispod.
Ili, obratno, mirisao je Bobočkinu vaginu
i mislio na svoj rupčić s njenim parfemom.
Misao je sumnja, živa brža od prstiju,
zujanje u ušima, neprikladnost, lovina,
sklonište, nenajavljeno nepridržavanje,
jednom parfem, jednom rupčić, jednom
vagina. Misao je put privida na prividnom putu.

srijeda, 01.07.2020.

Ovdje

Ovdje, na ovoj zemlji, čovjek je ubijao čovjeka.
Ova zemlja je triptih, oltar vremena na sklapanje;
ispred rastvorenih krila vjerujući govore molitve
za održanje života nezaborava; po ovoj zemlji
prošao je rat, ali tu su još uvijek njegove sjene.

Tu smrt je buka, slavljena prslina u miru i tišini.
Tu oprost nije put do srca, već zahtjev za ispaštanjem.
Tu povijest nije priča o prošlosti, tu minulo nije minulo.
Tu spomen na izubljeno nema okus sjete, nego osvete.
Tu postojanje nije iščekivanje, već stalno osvrtanje.