Potok42

ponedjeljak, 27.07.2020.

ljuštura

s. ga je pozvao da se vide na korzu.
pristao je, ne upitavši ga o čemu se radi;
vjerojatno mu nešto hoće reći, predložiti,
provjeriti, zaobilazeći telefon koji ograničava,
i olakšava odbijanje. da su ga ljudi i njihove
priče prestale zanimati, otkrio je kada su se
otvorile granice nakon borbi i oružanih sukoba.
dolazila su draga, poznata lica poslije dugog
neviđanja nametnutog od okrvavljenih pasa rata.
susreti su prolazili u plaču, zamućenom prisjećanju
na davne zajedničke dane, u izjašnjavanju kako se
uopće nisu promijenili. on nije osjećao skoro ništa.
ni ono što su oni zaslužili, a ni što je očekivao
od samog sebe. tako je i ostalo. pretvoren u ljušturu
koja se samo sjeća nekadašnjeg sebe i odgovora
davanih lako kao da je praznina ostala ispunjena
ljubavlju, razumijevanjem, strpljenjem, nadom...
i kada se sastao sa s. bilo mu je lakše kada je
shvatio da će razgovarati ljuštura i ljušura.