Zdenku Jelčiću
vrijeme sanja u svakom danu,
a kada dan podigne vjeđe,
razbuđen isprekidanim udarima
točkova vlaka povijesti budućnosti,
snovi neumoljivo poteku kao vrela java.
od samog svitanja stvrdnjava se moja
neostvarena biografija - iznimnost
u opreci s nacrtima iskazivanja poslušnosti.
ometanje bi kratko zaustavio doručak
na otvorenom pored save na keju.
poslužio bi im slavonski doručak
s kulinovom sekom, slaninom,
ajvarom, kuhanim jajima, crnim kruvom
i kiselim mlikom. gosti bi sjeli veseli,
bez maski, šminke i scenskih ekspresija.
actress branka donijela bi snene kapke,
patrijarh zdenko duboke podočnjake,
regista dalibor razbarušenu šiljak kosu.
pričali bi o korzu i novinama, raspoloženi
nepostojanjem žurbe, neuskladivši mljackanje.
vrijeme sanja u mojim danima doručke
s junacima, tumačima vrele jave u serijama;
sniva sve dok mudri bonvivan zdenko jelčić
ne kaže - odlazim, jer postajem blago antić.
Čitavi gradovi – zajedničke grobnice prekrivene
zaštitnim medicinskim nadgrobnim pločama –
mjesta bez svjetlosti, prepuna musave zlovolje
i straha, neće vidjeti povratak lastavica i mlade muhe.
Nema ni kiša ni bijelog dima iz dimnjaka, nema mirisa
okupljenih dok pričaju o svojim vrtovima i djeci. Tišina.
Gledaš guste grobove u zgradama, vidiš blizinu daljine,
čekaš prestanak vladavine zaraženog mraka, novi početak
svrhe svojih čula. I čitaš da je sve vječno vraćanje istog.
kakvu sliku proljeća da ti pošaljem
čovječe na sjeveru? u zakopčanoj jakni,
s kapuljačom, u raspadnutim cipelama,
odoljevaš vjetru, zagledan u crteže od
masnih šrafura ludih majstora stripa.
hoćeš li crtež poraza zime u ugljenu,
s debelim linijama i drhtavom prašinom
što sjenči čuđenje, melankoliju i nadu?
ili želiš nježnu prozirnost od vode i mrvica
koja ističe nabrekle vene pejsaža, i pristiznje
topline, vlage, uskovitlanih boja plodova
tek planiranih, u neslaganju s hladnoćom
zemlje i zraka, spremnih za rast i nuđenje?
treba li ti blještava slika u ulju ushićenog sunca
na obzoru, sunca dok se nadmeće s pastoznim
oblacima? kakva bi te slika, čovječe na sjeveru,
podsjetila na dugu proljeća slavonije? zagledan si
u crteže drvenim bojicama, irsko-zelenom najviše.
Ugledam je u vrevi, osjetim sklad,
slijedim njenu vedrinu i ležeran hod.
Ne zaustavlja se, gdje bila je dosad,
i s kim; hoću je osvojiti, ovo je pohod.
Požurim dostići je, za rukav povući;
ne osvrće se, moja čežnja ni da je dotakne.
Nimalo ne mari sreća da je hoću privući,
sustižem je, a ona za ugao zamakne.
< | ožujak, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni