Potok42

petak, 14.12.2018.

nevidljivi

buđenje je zazvečalo kao otključavanje
zatvorske ćelije. svanuće glasno zaustavlja
košmare, tlapnje, šetnje izvan samog sebe.

ceremonija prilagođavanja svjetlosti jutra
usklađena je sa svojstvima koja je zadobio,
praktična je, prikladana, korisna, opravdana,
usuglašena s pripremama za susret s gradom.

izlazeći iz stana, niz 39 glatkih stepenica,
pomisli da se ne bi iznenadio ugledati
cjepače karata pred ulazima u dvoranu
grada-živog teatra u kojem se istovremeno
izvode tisuće predstava. glumište miriše
na štrucu toplog kruha, i on odsjeca krišku;
presvlači ju mašćom uvježbane smjelosti
da ne zauzda svoju otvorenu zamisao osvajanja
slobode na području osame. sve do nužnog
povratka u stalni boravak, on, publika i glumac,
pohlepno odgriza zalogaje užine od tumačenja.
penje se uz 32 stepenice, preskače ih ponesen
hodajućim promišljanjima o ulozi nevidljivog.