u jednom trenu oku mi se otkriva kočija,
konji, sjedalo za livrejiranog kočijaša,
uzde, kovčezi na krovu, utor za bič,
a odmah u drugom, na istom položaju
vidim prašnjavi auto istrošenih guma,
izgrebane karoserije, zaprljanog vjetrobrana,
polupanih farova, udubljenih sjedišta.
što je istina u pogledu između treptaja?
koji opažaj djeluje na prosuđivanje,
koji me zor poziva na putovanje, odlazak,
koje me poimanje čini vozačem ili putnikom?
stojim i trepćem kao da imam trun u oku.
ometu ih u prolazu, uznemire sjećanjima,
izazovu ispraznim ponavljanjem
da je sve prošlo, da je sve gotovo,
da dolazi potpisivanje predaje, kraj bitke,
i da se trebaju pomiriti s neizbježnim.
možda ih se usude zlosutno omalovažavati,
podrugljivo podsjećati na opomene ništavila,
zato što ih nanjuše da zaudaraju po plijesni,
zato što ne čuju disanje njihove zadrijemale nade,
zato što ih vide kao olinjale, premlaćene pse?
naglo odstupaju, povlače se u neredu,
kada primjete da prikraćenima funkcionira um,
da iskustvom mogu usporiti istjecanje krvi,
da poraz ne stupa na snagu do posljednjeg izdisaja.
buđenje je zazvečalo kao otključavanje
zatvorske ćelije. svanuće glasno zaustavlja
košmare, tlapnje, šetnje izvan samog sebe.
ceremonija prilagođavanja svjetlosti jutra
usklađena je sa svojstvima koja je zadobio,
praktična je, prikladana, korisna, opravdana,
usuglašena s pripremama za susret s gradom.
izlazeći iz stana, niz 39 glatkih stepenica,
pomisli da se ne bi iznenadio ugledati
cjepače karata pred ulazima u dvoranu
grada-živog teatra u kojem se istovremeno
izvode tisuće predstava. glumište miriše
na štrucu toplog kruha, i on odsjeca krišku;
presvlači ju mašćom uvježbane smjelosti
da ne zauzda svoju otvorenu zamisao osvajanja
slobode na području osame. sve do nužnog
povratka u stalni boravak, on, publika i glumac,
pohlepno odgriza zalogaje užine od tumačenja.
penje se uz 32 stepenice, preskače ih ponesen
hodajućim promišljanjima o ulozi nevidljivog.
svakog, i prehladnog dopodneva,
sjedi na malom komadu stiropora
u udubini podrumskog prozora
dvokatnice od kamena,
pored raiffeisen banke –
i prosi. naš suhi, tamni brat.
šuti, ne dosađuje, ne zaziva
uspavane savjesti prolaznika.
samo kad bi pokatkad naišli
njegovi. teško bi podignuo pogled.
jednom ovog ljeta, ubrzo nakon
što sam mu dao kovanicu,
vidio sam ga kako sjedi na terasi
kafića pored obližnje tržnice
i zasluženo ispija hladno pivo.
sjetio sam se freudove dosjetke
o prosjaku koji je na upozorenje
darovatelja da novac koji mu je dao
ne potroši na alkohol, odgovorio –
briga te na što ću potrošiti svoj novac.
naš brat sjedi, prosi i svojim tijelom
govori nama koji prolazimo mimo njega –
briga vas kako ću potrošiti svoj dan i život.
< | prosinac, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Ja u svijetu, svijet u meni