Potok42

petak, 10.08.2018.

iz arhive ratnog snimatelja

kao da je život postao bešavno sjedinjenje posljedica
razaranja navođenih medijskih projektila,
kiše komunikacijskih gelera, i užurbanog hodanja mrežom
rovova u potrazi za tišinom i mirnim mjestom za objed.
nije li on to oduvijek bio, rat bez početka i kraja,
empirijski kostur, mišićno tkivo i tetive što povezuju datost,
uz pomoć kojih se pokreće antiutopijski eshaton?
legitimno nasilje, terorističke krtice, skrivanje ciljeva,
bijeg od nadzora izrabljivača, umjetne krize…
bitke su u ratu za ljudski um i kupovanje odanosti.
dok pretražujem podstrekačke tv kanale
i koračam pločnicima na kojima se ljeska
još neosušena krv nevinih, postajem ratni snimatelj.
zanimaju me izoštrene fotke, algebarski dokazi ugnjetavanja,
presjeci skolioze epohe, srušene zgrade nadanja, kadrovi zbjegova.

dok traju gnjusne pobjedničke svetkovine (u) kojima
se najviše vesele invalidi, čuju se onomatopeje
patnje porobljenih, postiđenih, protjeranih.
i ništa nije onako kao što se na prvi pogled čini.
ispod slavodobitnih scena povijesti, nalaze se skriveni slojevi,
prizori iz uništenog građanskog života i portreti ratnih nevoljnika.
snimam dva prizora i portrete, između ratnih udisaja i izdisaja.
majka četvero djece, pogrbljena, neugledne vanjštine,
kupuje na akciji pet kila pilećih nogica.
govori svima da su za temeljac, a neki u redu znaju
da će ih ona i gladna djeca glodati dok se tata ne vrati
s mora, s hvara, gdje u sezoni radi kao pomoćni kuhar.
ratni sam snimatelj meteža, ružnoće i stida bezalenih.
dva stara poznanika na tržnici raspravljaju o beli hamvasu,
hamsunu, ivici prtenjači, julijanu barnesu. Jedan ganutljivo
govori drugome, osujećenom, kako mu je uvijek drago
kad se sretnu. a ja dobro znam da mu, dok je bio direktor,
nije dopuštao ući u svoj direktorski ured, uz nadmene izgovore.
ratni sam snimatelj tanjuronauta koji imaju baze na cydoniji,
vanzemaljaca koji pomažu da se ljudi stave u škrip
i iz njih cijede znoj, suze - kapital neprestajućeg rata.