Potok42

petak, 29.06.2018.

Majka

Niz ulicu prijeteći udarci smrti jure,
a moraju se premjestiti na drugu stranu;
prijeko se nastavlja slijed za tri figure,
pretrčati valja ovu dionicu blokiranu.

Život živi samo onaj tko se kreće budno,
i majka pođe, u zubima su joj njena djeca,
izbjegava kotače, nije iskustvo uzaludno.
Mačku nevolja čeka ili brlog u kojem jeca.

petak, 22.06.2018.

osmica mačeva

još dok žuriš po mraku, na kiši,
bez zebnje za kosu, odjeću i kožu,
ravnodušan spram hladnoće i mokrine,
k izbavljenju, suhom utočištu,
ipak pitaš se hoćeš li stići, druge prestići,
hoćeš li moći u zaklonu vatru zapaliti,
hoće li ti poći za rukom barut osušiti,
čizme od blata ostrugati, budan ostati.
dok ti za vrat lije, tumačiš sebe i korake svoje,
a objašnjenja te usporavaju, sapliću noge.
postaješ neodlučan kao žena koja sjedi
u osmici mačeva u tarotu. sam si stavio
povez na oči, ne odstupaš od lošijeg sebe.
dovodiš u sumnju svoj izbor do kajanja
zašto nisi krenuo po suhom i po danu.
još dok žuriš po mraku ispod kiše, ti
nepomično stojiš, drhtiš u promočenoj vezi.

petak, 15.06.2018.

ti umjesto njega napiši

ti to učini, pjesniče. pomozi.
on ne može, on ne bi smio,
sklon je samopovređivanju.
njegov nepredvidljivi gnjev
sprječava ga da se suoči sa
žalom zbog neostvarenih žudnji.
zar ne vidiš ožiljke i svježe
rezove na koži njegove duše?

ti umjesto njega napiši
pjesmu o prijateljstvima,
o mlakoj vodi koja više ne teće,
o beživotnosti, o ružnim odstupanjima
od zrcaljenja slike odanosti i ponesenosti,
o smeđoj travi koju zazeleniti ne mogu
više ni cjelogodišnje kiše.

ti oblikuj stihove
o njegovoj suputnici
koju je napustilo strpljenje,
ispunjenoj strahom i neostvarenim
obećanjima, o kući u ulici nepovjerenja,
urušenoj besmislenim ponavljanjima
i kiselim maglama budućnosti.

ti stvori liriku
o njemu posustalom, iskidanom,
pred rasućem, slomljenom, satrvenom,
skršenom, rastrojenom,
o sablasnom gradu duhova
iz kojeg su otišli tragači zlata,
koji su pustinjskim pijeskom
zameli vjetrovi povijesti.

ti ispiši poeziju
o jednom životu koji je projurio
ne povrijedivši promatrače,
o serijskom automobilu koji se
utrkivao na reli vožnji i izletio sa staze,
o jednom životu – nepomičnoj
zahrđaloj olupini
koja ne dopušta da ju otegle,
koju ne žele tegleći odvući.

petak, 08.06.2018.

njihanje u kupoli srca

zakočeni strahovima, bez volje
da saznaju kamo mogu stići, nepokretni,
oni polagano postaju suvišni ljudi.
neće doznati da vrte se oko
vlastite osi, da život su odlasci i vraćanja,
foucaultovo njihalo u kupoli srca
koje pravi puni krug prkosa mirovanju.
nepotrebni ljudi odustaju od prilika,
jer nisu elegantne kao nasilne smrti u bondijani.
oni ne napreduju; njihovu neodlučnost
hrane prezir i sumnja u pravednost nadmetanja.
suvišni ljudi nisu svjesni svojih perioda njihanja.