još dok žuriš po mraku, na kiši,
bez zebnje za kosu, odjeću i kožu,
ravnodušan spram hladnoće i mokrine,
k izbavljenju, suhom utočištu,
ipak pitaš se hoćeš li stići, druge prestići,
hoćeš li moći u zaklonu vatru zapaliti,
hoće li ti poći za rukom barut osušiti,
čizme od blata ostrugati, budan ostati.
dok ti za vrat lije, tumačiš sebe i korake svoje,
a objašnjenja te usporavaju, sapliću noge.
postaješ neodlučan kao žena koja sjedi
u osmici mačeva u tarotu. sam si stavio
povez na oči, ne odstupaš od lošijeg sebe.
dovodiš u sumnju svoj izbor do kajanja
zašto nisi krenuo po suhom i po danu.
još dok žuriš po mraku ispod kiše, ti
nepomično stojiš, drhtiš u promočenoj vezi.
Post je objavljen 22.06.2018. u 16:59 sati.