Potok42

četvrtak, 23.02.2017.

Zjenice u tami

Gle, nestale su stvari, nema kretnji,
a pred očima sve je bilo očito i sjajno,
tek u svijesti oživljeno, traje izražajno;
svijet su povezane tlapnje pune smetnji.

Ali, sve iščezlo tu je, isto kao što je bilo.
Tama je tihi mag s plaštem koji skriva;
gle, treba strpljivo, stvarnost je nerazoriva,
širenje zjenica vratit će ono što se izgubilo.

petak, 17.02.2017.

Pogrešan broj

Stojimo na uglu skanjujući se.
Pita me gdje ćemo.
– Hajdemo još ravno.

Pored nas žure prolaznici
ruku zauzetih vrećicama
u kojima se naziru jabuke.

Prošlo je puno godina otkada je bio moj ilegalac
u Cvjetnom naselju. U tom sanjarskom dobu
naših života znali smo zaglibiti na neistraženom
teritoriju čulne gladi. Navijali smo stolni sat
koji je oponašao zvonjavu telefona, podizali slušalicu
i pred zgranutim curama govorili: pogrešan broj.

U izabranom neuglednom bifeu, nasuprot
natkrivenoj tržnici sa skromnom
ponudom voća i verdure,
on u našem gradu opet navija budilicu.

Zvoni njegova ponuda kako će mi
tekst o stomatološkom turizmu
predati u rukopisu. Ne dižem slušalicu.
– Ako želiš da ga objavim, moraš ga prekucati.
Nisam ti ja cure iz studentskog koje smo obmanjivanjem lovili!

četvrtak, 09.02.2017.

Susreti s razvalinama

Dok u potrazi za izgubljenim spokojstvom
koračam po pločnicima, postajem meta
za poznata lica koja se ne udubljuju;
vidim ih kako u svoje puške za presretanje
ubacuju dosadne verbalne metke,
čujem pucnjeve njihovog uličnog repertoara,
osjećam kako mi buše kožu od strpljenja.

Te razvaline propalog zdravlja i usahle žudnje,
zaboravile su kako se voli i kako je biti voljen,
odustale su od znatiželje i kretnji vlatitog duha
po nepoznatim i skliskim stazama svijeta u njima,
svele su se na razdražujuću usputnost, nevrijeme
koje me prisiljava otvoriti kišobran ravnodušnosti.

Slušam ih dok pile piljevinu svoje prošlosti,
gledam kako sječivom od televizijskih informacija
o drugima, i nezadovoljstva svojom djecom,
po drvetu života djeljaju oblike mržnje.

Dok koračam niz pločnike svog grada
zavidim usredotočenim šahistima na klupama,
jer se, predano šuteći, razumiju, dok za njih,
prema pravilima, bitke vode figure na ploči.

petak, 03.02.2017.

slobodni baloni

osamljeni su slobodni baloni
bez kormila i pogona
bez posade i starješinstva
bez bremena uzajamnosti
bez opterećenja dužnostima
bez mrtvog tereta obećanja.
osamljeni su odabrali visine
i iz gondola odbacili su vreće
ljudskog balasta; ostale su sprave
za mjerenje i snimanje vrijednosti
lebdenja, okomitog trajanja bez uporišta.
osamljeni su slobodni baloni
ustrajno svoji iznad zajedničkog tla,
ispunjeni toplom lakoćom odbacivanja,
okruženi hladnom težinom prihvaćanja.