Dok u potrazi za izgubljenim spokojstvom
koračam po pločnicima, postajem meta
za poznata lica koja se ne udubljuju;
vidim ih kako u svoje puške za presretanje
ubacuju dosadne verbalne metke,
čujem pucnjeve njihovog uličnog repertoara,
osjećam kako mi buše kožu od strpljenja.
Te razvaline propalog zdravlja i usahle žudnje,
zaboravile su kako se voli i kako je biti voljen,
odustale su od znatiželje i kretnji vlatitog duha
po nepoznatim i skliskim stazama svijeta u njima,
svele su se na razdražujuću usputnost, nevrijeme
koje me prisiljava otvoriti kišobran ravnodušnosti.
Slušam ih dok pile piljevinu svoje prošlosti,
gledam kako sječivom od televizijskih informacija
o drugima, i nezadovoljstva svojom djecom,
po drvetu života djeljaju oblike mržnje.
Dok koračam niz pločnike svog grada
zavidim usredotočenim šahistima na klupama,
jer se, predano šuteći, razumiju, dok za njih,
prema pravilima, bitke vode figure na ploči.
Post je objavljen 09.02.2017. u 18:28 sati.