između odlaska u svijet bez reljefa i povrataka
na križanja mnogih svojih puteva za zemlje sanja
nestaje svjetlost svježina radoznalost zanos smisao
a meni je svejedno.
između zabunjenosti i osjećaja gubitka zbog odabira
vlastitog držanja u poretku epohe rađa se zaborav
rominjanje života prezir podsmijeh zabune oklijevanje
a meni je svejedno.
između potrebe da se smijem dok s bližnjima dijelim
brige i skice sljedeće etape i potrebe da šutim dok
mijenjam novac iskustva za naklonost traje bol i prevare
a meni je svejedno.
Za Danijela Dragojevića
Misli o smrti još uvijek na površinu
izlaze kao brzi i slabi mjehuri zraka.
Iz dubina moje neponovljivosti istupaju
strahovi koji se raspršuju gotovo veselo.
Rasplinjavanje tih perli uznemirenosti
i dalje miješam s ugodnim žamorom,
s glasovima vječnosti, putovanja i žudnje.
Dolazeći u posjet u dom za stare i nemoćne,
u kuću boli s jedinim izlazom - u nepovrat,
osjetio sam vrijednost utjehe, jer se bolna
zabrinutost zbog skorog odlaska ne spaja
s nadom; misli o smrti lopte su koje ne
pucaju; one stalno plutaju u njihovim glavama.
Zato joj govorim: ne boj se, proći će...sutra.
Za J. L. Borgesa
1.
Lovac na čeki.
Bljesak sunca na tren
odgađa smrt.
2.
Pokuca li smrt
ne mora biti da će ući.
Stanujem bez zasuna.
3.
Tiho silazi noć
i šalje sovama poziv.
Huk je odziv.
4.
Miris ga vatre
uspravlja; hoda bos
po žaru dječaštva.
5.
Jesu li se naši
anđeli u sipkom snijegu
smijali kao mi?
6.
Ove su noge
čekale pred katedralom.
Utjeha nije izašla.
7.
U dvorištu tijela
duh starog maestra Slavka
vijori na vjetru.
8.
Nudi se štivo.
Čitalac nije svjestan
udjela prstiju.
9.
Oštar pas
nema sjenu u sjeni krošnje.
Dahtanje otupljuje.
10.
Dvije bubamare
iz suprotnih smjerova sletile
na ruku sretnika.
11.
Suho lišće šumi
čujnije; zaludna je molitva
pred padanje.
12.
Rastužuju me
ove naočale. Nikad više
na njegovom nosu.
13.
Gle, bijeli mačak!
Meka meta za tvrde dečke
sa zračnicama.
14.
Žedan bosiljak
na lođi; u kuhinji je voda
za jelo sa začinom.
15.
Spora rijeka
namiguje šetaču: pored
jezera prolaziš.
16.
Nazire se njihanje
i sve zelenije grane: to je
vjetar otjerao noć!
17.
Oslikano platno.
Kistovi su dobro znali
boje u meni
Nikako da objasnim
Zašto mi je toliko privlačna
Ispraznost i jalova jednoličnost Grada
pored tihe spore rijeke
Mutnozelene i tužne
Od savijanja koje usporava
Dolazak do mora, do nepovrata,
I ispod niske zelene gore
Mnogoslojne poput knjige prirode,
strpljive i poslije svih pokušaja
da ju se učini kulisom povijesti.
Pritisku dosade –
Vakuuma bez ijedne čestice razloga,
I nespokoja –
Pometnje unutarnjih veza,
Suprotstavljam se upotrebom vremena
Kao obilnog obroka koji donose
pred mene na trpezu. Ja sam gost na
Seljačkom vjenčanju Pietera Brueghela Starijeg.
U ceremoniji sam, u priči površnih susreta,
Uz svirače s noževima oko pasa,
S puno razrijeđenog vina i začinjenih jela:
Slatko, slano, gorko, ljuto.
U zagušljivoj sam prostoriji
Jednostavnog dekora i s malo prozora,
Ali s pogledom na rijeku i goru.
< | lipanj, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Ja u svijetu, svijet u meni