Ravno, do Zagreba samo ravno!
Skretanja su uvijek nadesno
do ravnih gradova u blatu nizine,
i odmorišta.
U mislima sam već u Radićevoj,
pred Kamenitiim vratima;
drhtavo se njišu plamenovi svijeća
ispred nepomičnih pogleda
u klupama za gorljive i umorne.
Na radiju govore o Europi
prije deset tisuća godina; od tada su
guste šume krčili stočari nomadi.
Seobe su u krvi ljudi. Kada prođu
iza njih ostaju kosti životinja, stepe,
naselja, grobovi, ulje na asfaltu.
svijet je popis obilježenih mjesta koja se gađaju.
prostori su nevini, a ubijaju koristoljubivi sadisti.
tako je natovo bombardiranje beograda 1999
protumačio igor mandić na ribljoj večeri u unu
poslije predavanja koje je održao
za nas – publiku koja bi voljela da se ratovi
vode riječima kao u njegovoj knjizi za našu stvar.
sjedilo je odabrano društvo s tom krležinom
koprivom koja sama i neukrotivo raste i
slušalo o kaporu, slavku ćuruviji i o tome
kako još uvijek kuca na olimpiji (ili olivettici).
i već je bilo doba da se raziđemo nakon što je
popio litru čaja i litru mineralne, ali on je
zapalio tamnu cigaru. tada mi se učinilo da
puši coronu grande (152 mm) a danas bih rekao
da se dimila i mirisala neka panetela (114 mm).
e da je barem zapalio double coronu (200 mm)
da je razgovor još potrajao i da se razgovaralo o hrani
upitao bih maestra od kužine je li istina da
samo za sebe kuha svinjske nogice s korijanderom
i jesu li pravila kuhanja riže stroga kao
pitagorin poučak. otada maštam da Igora pozovem
da promovira svoju novu knjigu i da mu skuham
svinjske nogice, fileke i pileći tingulet. u pravu je
herder kad kaže da u nama postoji fitilj koji traži iskru.
otkada već traju ti osmijesi mog 5c razreda
na fotografiji neočekivano pronađenoj
u albumu mog oca nakon njegove smrti?
crno bijeli pravokutni trenutak dječje radosti
i bodrosti, bezazlenosti i neuprljanosti na odlasku
isječen iz beskrajne trake vremena kojom je
omotan prostor do međusobnog stapanja
boli me kao što boli liječenje rane vatrom
kao što prolaznost trpi bezočnost vječnosti
kao što nepomičnost zavidi beskrajnom.
dokada će trajati moj pogled na osmijehe
mog 5c razreda zaustavljene pred prolaznošću?
zauvijek jer u albumu vremena sve postoji istovremeno.
< | ožujak, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni