Lovac na patke spreman.
Bljesak sunca.
Na trenutak odgođena smrt.
NOS: najviši vrh na pejzažu lica
USPJEH: neuspjeh osuđen na neuspjeh
STRAH: rampa pred opasanošću
LIJEČNIK: vrač koji gleda iz krvi i mokraće
OBITELJ: osnovna škola neslobode
HUŠKAČ: kliconoša
OPROSTITI: otkazati narudžbu osveti
SAŽALJEVATI: uviđavno prezirati
ISTINA
Uskoro nam dolazi Istina.
Približava se ona prolazeći
neprohodnim područjima
stvarajući si put i po tami
jer od same svjetlosti je.
Čekamo ju mi spremni –
sa zatamnjenim naočalama.
RIJEČI
Da riječi postanu voda
mnogi ne bi preživjeli taj
potop.
Da se riječi pretvore u pijesak
teturali bi žedni nepreglednom
pustinjom.
Ali riječi su uvijek cjepanice
grube & nezgrapne & teške.
Krvavi shvaćamo.
KLJUČ
Ako bilo što započneš
i odjednom zastaneš,
i nepomičan zašutiš ,
sjetivši se mjesta
gdje skrivaš ključ
od ulaznih vrata
tada učini kao ja:
zaključaj ih u mislima.
Čekajući njen povratak iz grada,
istežem vrat kao glupi suncokret.
Zavidim ribama s dna oceana
što put si osvjetljavaju same.
Moju energiju troši njezin sjaj,
ali ne mirim se lako s time,
navlačim ronilačko odijelo,
s jakim svjetiljkama
i baterijama koje puni
oslobađanje u samoći.
Žurim gradom po koordinatama zajedničkih funkcija,
zagledan u asfaltno sivilo, u prizemnost njegovu i svoju.
Namotavam ulice i zebre u ružno ljepljivo klupko i
sve podsjeća na nevoljko dodirivanje s djevojkom
čije obline više ne izazivaju vrelu žudnju, grč i uzdahe.
I onda, na ulazu na široki kameni plato glavnog trga,
usporava me mršavi drvored, fontana, suncobrani kafića,
osmjesi, lica žena, žamor dokoličara, miris rijeke.
Stapam se s urbanim kolobarima, udišem uzbuđenje.
Postajem erogena točka u erogenoj zoni grada.
Priča mi sin kako je njegov prijatelj iz djetinjstva
P., slikar portreta i zodijačkih znakova, boem i pričalica
u svojoj staroj, zapuštenoj kući na periferiji, iz koje je
nedavno iselila nesretena izbjeglička obitelj iz Bosne,
pronašao desetak prašnjavih, zaboravljenih boca vina.
Iscijedili smo uživajući jednu bijelu, arhivsku butelju,
kaže mi, a ja sam raširio oči i prestao pogledavati tv.
Znaš, njegov stari je bio tihi kolekcionar dobrih vina,
koji je volio glasno podijeliti užitak s prijateljima.
Zaključio sam po tome da je P. na svog pokojnog oca.
Poznavao sam ga. Prije rata zgnječili su ga vagoni.
Ispustio je dušu na šinama između Đure i kolodvora.
Žurio je prečicom kući, skrativši svoj put zauvijek.
Prečice su oduvijek kobne, ali duži put još je i više.
Pijuckali smo vince, nastavlja sin, a P. mi je još rekao
da je stari nekolio boca zakopao na obali jezera Petnja.
Niko ne zna gdje. Htio je pred prijateljima otkopati blago.
Vino je još uvijek tamo negdje, skriveno, postoji, sazrijeva.
Znam da ću odsada u mislima tražiti zatajeno vino,
zamišljati sakupljača kako se igra i uživa u skrivanju.
Ipak, to skriveno vino zakopano u zemlji nije mrtvo kao on.
Miješaju se mirisi parfema na ženama, sadržaja kanti za smeće, dima iz kafića, valova svježine koje emitira Sava, plinova iz auspuha automobila, isparavanja omekšanog asfalta na cestama, peciva i jestiva iz pekara i pečenjarnica... u jedan, u miris grada. Uronjene su nam glave u taj oblak mirisa koji lebdi. Navikli smo na nadsumativni miris svoga grada kao na odsustvo mirisa. A miris za one koji darovito, predano njuše, leluja i postoji kao orijentacija, kao dio identiteta bliskog prostora, kao opomena, kao vodič. Miris nas formira, potiče, rastužuje, nasmijava, izaziva reminiscencije. Miris razbuđuje, miris mami na užitak. Miris grada je kao miris pladnja s ukusnom hranom. Mirisi grada potiču njegovu jestivost i mi vlastiti grad konzumiramo.
Protestiramo kad nas mirisi uznemiruju. Neugodnih mirisa se i bojimo, Ponekad taj strah postane službeno priznat. Ponekad strahujemo od službenih priznanja. Miris može postati politička lozinka. Stoj! Tko ide? Imaš prolaz, ako odgovoriš da miris je štetan. A ako te ne zanima saznati odgovor na lozinku postaješ sumnjiv za one koji kažu da miris zagađuje. Ipak, sve to nas ne sprječava da iz dana u dan uživamo u pladnju grada.
Sumnjičenja je sve manje. Sad je opet vrijeme kad se traže se prijatelji, a ne više neprijatelji. Dok su se tražili neprijatelji bilo je puno sumnjivih. Sumnjičenje drugih su bili ujedinjeni strast i strah- kao lov. Dođu vremena sumnjičenja kao naizgled iznenadne poplave. Sumnjivci tada bespomoćno plutaju i prevrću se kao automobili u bujici sumnjičenja, a stvoreni su da voze su po čvrstim cestama. Osumnjičeni se boje prevrtanja i mnogi bi mijenjali svoju marku. Mnogi osumnjičeni su u doba sumnjičenja bili kao ustrašene mačke koje bi dale da im se i rep odsječe, samo da bi ličile na zeca koji ih sumnjiči. Privedite osumnjičenje, čulo se na sve strane. Sumnjiva lica i nesumnjiva naličja svega. Na prvi pogled kaos, a na drugi jasna pravila. U doba ukazivanja na krivce ili u doba osujećenja stizale su ponude da pišemo u mjesnom oglasilu, ali ne pod svojim imenom. Nismo htjeli
... na način Danila Kiša
Grad, moj kvart, ulica iz snova... šezdesetih. Slike, zvukovi, mirisi, okusi... žalci u duhovnom tkivu...
Miris isparavanja pokisle odjeće, mamina jela od tijesta- šufnudle, tačke, palačinke sa sirom, rezanci s orasima, ostaci ljuske kuhanih jaja u ustima, poljski klozet preblizu, mamini mirisi kad odlazi iz kuće: crna mačka, pokošeno sijeno, ružina vodica, plavičasti dim tatine Opatije, iznenadni zvižduci lokomotiva i ritmična tutnjava vlakova, zaustavljene lokomotive na signalu koja ispušta paru i glasa se kao da je živa, sasušeni glib na ulici kao oružje u dječačkim ratovima ulica, kreket žaba iz Potoka i obližnjih bara kao zvučni svod, duboki, tamni bunar na sred dvorišta, šine na kojima se prešaju noževi od eksera, betonski bunker pored pružnog prijelaza kao izraslina, brklja ispred pruge poput teške ruke koja kažnjava, liker-bomboni iz Plavog 9 u obliku bočica, bakina zatamnjena soba i ladice koje se ne smiju dirati, ljudska vreva što se ne smanjuje na željezničkoj stanica pred dolazak vlaka u mamino rodno selo, drvene, sjajne klupe u putničkom vagonu, miris lipa i drače, šivano odijelce za zajedničko fotografiranje za uspomenu i dugo sjećanje, tijesna ljetna kuhinja, mamina rifljača kao instrument... trrrr, trrrrrrrrr, suvišne sestrine igračke, tatini šarafi u masnim piksama, konj i kola prodavača sifona soda vode, zviždanje prijatelja kao lozinka, velika slika s debelim, reljefnim ramom Majke Božje na zidu tatine i mamine spavaće sobe, zamagljeni prozori od maminog kuhanja, tatin neizolirani alat, miris rastopljenog katrana, ugašeni kreč u pokrivenom, metalnom buretu, zelene platnene zavjese koje se ponekad same od sebe podižu, šnite kruha s masti i paradajz, zerdelije, dudovi, zujanje buba, staze velikih leptira, spretnost Zlatka O., blizanački trikovi braće M., uvezani Kekeci Bože J., Isakovi konji i pas Šarko, gromki lalinski glas Steve S., betonski prozori verande, asparagusi, asparagusi samo asparagusi u prozorima, tišina za posvete kuće, bakini crni molitvenici i slike svetaca, gatalinke, gušteri po ogradama, puhaljke i municija od lipovih bobica, dvorišta susjednih kuća prepuna cigle i materijala koji će zatrebati, šest mjeseci bosih nogu s posjekotinama i ranicama, tatina francuska kapa, bakina sijeda kosa, sve do škole smiješne riječi bez slova K... tota, tupus, tiša, mrtva...
Zovem se Lester Burnham. Ovo je moje susjedstvo;
ovo je moja ulica; ovo je moj život. Imam 42 godine;
za manje od godinu bit ću mrtav. Naravno, ja to još ne
znam, ali izgleda mi da sam već odavno mrtav.
Vrtlog života (Film)
Kada prođe istinska mladost zelenim signirana na brojčaniku našeg biološkog sata, kada sedimenti iskustva smanje protok divlje životne energije kroz naše žile i nerve, kada postanemo otporni na elektrošokove koje izazivaju svjetlost, zvukovi i mirisi svakog nadolazećeg dana, onda lica koja nas okružuju postaju samo galerija slika; i razgovor je samo zvečeći cimbal ondje gdje nema ljubavi. I nenadano, u smijehu i vinu objasni se čovjeku, kaže Krleža, kako su prijatelji koje u mislima nosimo na dlanu i koje svojim simpatijama natapamo kao biljke, spužvasti, mekani, slabi i nedostojni one crne težine koja se oborila na našu glavu. Ta spoznaja da si zapravo sam, da su oko tebe sablasti s istim mislima, da jedeš vlastito srce, da egzistiraš u svijetu stvari kao Skinnerovi štakori i golubovi, da se more nenaslućivanog pretvorilo u močvaru banalnog, da je nestalo radoznalosti, da nikada nećeš ostvariti obećanu pustolovnu sreću- neminovno te pretvara u putnika koji se cestom nostalgije vraća u doba nevinosti, u vrijeme pobjeda, u trenutke kada si ono što si imao dijelio s prijateljima.
Kako se ne sjetiti da smo s prijateljima dijelili sve što je formiralo neuklonjivu bit našeg postojanja: brige, radosti, sumnje, uspjehe, nade, planove; sve je bilo zajedničko, miješajući se kao hranjivi sastojci u procesu osmoze. Nekritički smo međusobno preuzimali stavove, geste, način oblačenja, divili se istim djevojkama, filmovima i automobilima, voljeli ista mjesta. Pecali smo zajedno, kupali se, izležavali na suncu, sanjkali, zajednički slušali muziku, idealizirali avanturu, nismo osjećali ni etičke ni etničke antagonizme, vjerovali smo u svemirsko bratstvo ljudi, bili u stalnoj potrazi za srećom. Gledali smo u prijatelje kao u zrcalo, prepirali se s njima oko kozje vune, slikali se za uspomenu i dugo sjećanje i pri tom si pravili rogove, smijali se i na brašno, šaptali si pod satom, igrali hakla i na male, utjecali si na savjesti, zanemarivali smo zbog njih braću i sestre, podcjenjivali roditelje, povjeravali se do besvijesti, uspoređivali se, davali si savjete, prezirali smrt, žderali jedni drugima vrijeme...
Prijateljstva su tada bile brze, svjetlucave, duboke rijeke čije smo obale bili mi. Rijeke su šumjele, bile bistre i čiste, a obale su bile spojene bujnim zelenilom. U kom trenutku, na kom mjestu rijeke prijateljstva počinju ponirati i nestajati ispod površine u tamu, u nevidljivost, daleko od neba i suhog svjetla- nije moguće sasvim precizno reći, jer opire se definiciji stanje za koje pouzdano ne znamo da li još uvijek postoji ili ne. Razlike narasle u vremenu, socijalne okolnosti, karakterne neusklađenosti, razlike u temperamentima, utjecaj kulturnih vrijednosti, moralne dvojbe, radne obveze, hobistički interesi, novac, društveni prestiž, granične situacije, pritisak dominantnih društvenih skupina, utjecaj straha i neizvjesnosti na sudbinu, sebičnost bračnih partnera, potrebe djece i navala uporne svakodnevice- raskidali su klauzule ugovora o vječnom prijateljstvu.
I dok gledamo nove generacije kako kao isprogramirani, sudbinski ponavljaju iste greške, poželimo da nam se sve ponovi, da otplovimo u zaborav i ničim opterećeni stegnemo prijateljima ruku, smiješeći im se iskreno u lice, da popijemo s njima piće, da važno zapalimo cigaretu, da raspravimo o ludim teorijama ovog i onoga, da planiramo sutrašnji odlazak biciklom na Poloj, a navečer na korzo dobacivati djevojkama, prekosutra da posjetimo Glogovicu i Mrsunju, da duboko u noć slušamo ploče i pričamo što ćemo raditi u životu i kako ćemo osvojiti svijet, da se cerekamo bez veze, i bacamo štosove ne misleći ama baš na ništa, sretni, sigurni zaštićeni. Pa zašto to ne učinimo? Zato što to nije poput puštanja ploča koje nose trajno zabilježen zvuk. Život je šum- muzika kaosa. U životu se sve brzo potroši, on nema ni stila ni milosti. Iako to znamo osjećamo snažnu čežnju da rijeke ponornice još jednom izađu na površinu da uživamo u njihovom sjaju i svježini, jer kad nema rijeka nema ni obala.
IGRA
Apsurdno je igrati igru skrivača
u praznoj sobi
širom otvorenih očiju.
Zato se ja zasljepljujem
agresivnošću i sebičnošću
a ona oči zatvara
taštinom i oprezom.
Igra oduzima puno vremena
ali da je nije
vrijeme ne bi ni postojalo.
TVRĐAVA
U moju tvrđavu
lako je ući.
Nisu potrebni
ovnovi & katapulti
samo zanimanje za povijest zdanja
i roba za trgovanje na trgu.
VJETAR
Trošim snagu
na dim
na valove
na prašnjave ceste.
Snažan
da li da rušim?
Nježan
da li da milujem?
Na mom putu malo je vjetrenjača.
ODMORIŠTE
Ne želim potonuti!
Plivat ću.
Ako se umorim i stanem
nemoćan i slab
plutat ću.
Bit ću odmorište
za galebove.
Na površinu konfuzne budnosti izranjam iz bizarnog, ugodnog sna kao Džonijev Zagreb. Kao kad se odjednom na ogromnom flat scrreen pojavi kadar iz nekog filma nabijenog suspense-om. Uspostavljena svijest registrirala je javu kao kombiniramo nasilje: vratobolju, rashlađeni, oznojeni potiljak, začepljene nosnice, bolnu potrebu da ispraznim mjehur. Napustio sam krevet hodajući nesigurno poput zbunjenog nosoroga iz dokumentaraca National geografic-a kojeg su zoolozi terenski aktivisti uspavali, pa mu probili uho ukrasivši ga radio-odašiljačem. Satelitski prate životinju za njeno dobro. Sve je to od lošeg piva. Prilazim prozoru, s naporom podižem neispravne rolete i puštam zarobljene ostatke noći. Neoprezno se izlažem otvorenoj blendi jutra. Svjetlost izaziva bol. U glavi mi počinju odzvanjati razmišljanja mog starog o starosti. Svi smo mi Afrika, govori nam. S godinama se u čovjeku širi Sahara i tu pomoći nema, sine moj. Svakim danom sve je manje pitke vode i hlada! Mladost su poplave i džungle oko ekvatora, a starost je pustinjski pijesak i žeđ! Usta su mi suha. Gadljivo mljackam kao da žvačem imaginarna zrnca pijeska. Pa zar već? Odlazim u kupatilo. Ubija ritam mašina centrifuge stroja za pranje rublja. Robotic device. Ispred sebe u WC školjki začujem pljuštanje mokraće. Podsjeća me to na Vojske noći Normana Mailera. Usporedba s literaturom donosi prvu česticu dobrog raspoloženja. S predumišljajem stimuliram njegov daljnji dotok uspoređujući vlastitu kitu s minobacačkom cijevi, a mošnje s lafetom. Mokraća je pod visokim kutom prska po keramičkim rubovima. Palji! Kao Bondarčuk iz Neretve. Zaustavlja me grižnja savjesti, zbog mame. Ona bi to nazvala nemarom, nekulturnim, bezobzirnim, a ja smatram da je to spontano, zabavno, ispravljivo. Ona zna što ju čeka, a mene boli briga. Nju brinu posljedice, a mene ne zanimaju ni uzroci niti posljedice. I dok ona broji, broji i dijeli savjete pijem njenu nenadmašnu toplu bijelu kavu. Žicam đeparac. Podsjeća me da sam novac dobio. Rebalans je to buđeta, mama, kažem joj. Navlačim tursku majicu iz zagrebačke Konjščinske, hlače s kineske pijace u Budimpešti s vrećicom frendove travice marice u džepu, bogtepitajčiju jaknu s Koridora, talijanske cipele iz Bosanskog Broda. Kupujmo u Hrvatskoj hrvatsko! Pomisao na susrete koji će se danas dogoditi samo dodatno pojačavaju moje dobro raspoloženje. Srest ću ju ponovo u „Krešimiru“ pored Save, škvadru u vezi zajedničkog odlaska u Zagreb na koncert legendi trip hopa, profu mentora zbog dogovora o jednom poglavlju iz diplomskog (moj diplomski, moji snovi), srest ću ljude, puno njih. Izlazim iz stana spreman na otvaranje, na spiku bez kraja i konca. Susrećem sve njih, dobre volje su. Nije mi jasno zašto. Kao ono nabrijan šutim, gledam kroz njih. Kao pokvarena searching machine. Pitaju me što mi je. Primjećujem sebe takvoga i nastavljam negovoriti, slijedeći svoj trag iskusnog frajera od dvadeset pet kome se može kako se hoće. Tako bolje ukazujem na sebe. Danas. Odgovaram im: „ Ništa, brate, grlobolja, samo mi još nedostaje svinjska gripa.“
Buđenje drugo
Budiš se umoran, kostobolan, u panici od bezbrojnih stupica koje ti je postavio novi dan. Ponovo zažmiriš pokušavajući se sjetiti najvažnijih pravila u igri opstanka. Noć ti je trebala donijeti predah, snovi utjehu. Pokušavaš samom sebi objasniti u kom trenutku je došlo do promjene. Kada si izgubio kontrolu? Nad sobom? Nad životom? Nije ti jasno otkada to više nije jedno, jedno te isto. Ti i život. Tvoje posustalo trajanje i ritmično pulsiranje životnih sila. Pitaš se što prestaje ako nešto nećeš? Ili što počinje ako nešto hoćeš? I obratno. Kombiniraš, a dobro znaš da to nikamo ne vodi. Ogledalo potvrđuje tvoje zaključke da život nije fer. Lice ti je izborano kao izgužvana posteljina, nadlanice umrljane neizbrisivim, smeđim pjegama, a istanjena i prorijeđena kosa, mokra i slijepljena od obilnog znojenja. Oči ti dalekovidno naziru izraslu bradu kao mrlju. Mokriš teško. Puštaš iz slavine toplu vodu u dlanove, pljuskaš njome lice, griješ otečene sinuse. Pereš zube, povraća ti se. Piješ mlaki čaj. Prepoznaješ egzotičnu aromu sastavljenu u mikserima tvornice za doradu prirode. Njen logo ti je blizak, ali te iritira kao likovi na fotografiji snimljenoj na poslu. Ćutiš nastanak ugode. Vraća ti se optimizam u tragovima. Tvoj optimizam nekada je bujao poput dehidriranog povrća prelivenog vrelom vodom. Prisjećaš se da je te poticajne vode još prije nekoliko godina bilo u oceanskim količinama. Sada tvoje nade samo nenadano zatrepere, okružene mrakom tjeskobe, kao neonski natpis na kome piše „IZDRŽI- DANAS JE NOVI DAN“. Novi, ali po čemu drukčiji, pitaš se? Izlaziš iz stana. Vrata zaključavaš tiho kao da ne želiš da te tvoji zaustave i sebično zamole za uslugu iz vanjskog svijeta u kojemu se sve plaća. Krećeš prema korzu, keju i knjižnici- jedinoj instituciji koju poštuješ bez pitanja. Možeš to, jer si bez posla. Isključuješ svoje mentalne sklopke, stavljaš se na čekanje, ne želiš nikoga sresti, nikoga vidjeti, nikoga ništa pitati, nikome davati odgovore o cijenama, globalnom zatopljenju, izbjeglicama, predsjedničkim kandidatima, kolegama, bivšoj firmi s neobrazovanim, koruptivnim glupanom na čelu, o rođacima, djeci, pobjedi Grada, struji, plinu i vodi... ali oni nailaze. Izmičeš im se uz pomoć fraza, tog neuništivog materijala za izgradnju fasada, veselo govoreći poznatima koje susrećeš: „O, kako ste? Danas bi moglo biti snijega, zar ne? Kakva bi to bila zima bez snijega?“
Jutro je bistro i tiho kao voda
prividna stajačica, dio močvare
bez šaša, žaba i donešenog lišća.
Brišem recent history na Mozzili Firefox,
pa se sjetim da sam trebao pažljivije
pogledati stranicu sa savjetima o lakšem
mokrenju i mokraćnim kamencima.
Pomišljam iz kolikih sam sve
pretraživača Drugih izbačen
dok su surfali po svom životu.
i pomišljam kolike sam ja izbrisao.
Zanjihala se zavjesa od vjetrića
jutro se namreškalo, a ja sam zagazio
u njega s obje noge.
Dok na uskoj daski preostalog smisla
plutam po oceanu vremena,
čekam poziv ravnatelja Gradske knjižnice
da se dogovorimo za susret i razgibavanje
planova, njihovo postrojavanje u
borbenu kolonu za egzistencijalni spas,
jer ja sam tekstopisac
koji živi i od narudžbi.
Mobitel nervozno šuti, a ja se laćam žice,
nazivam prijatelja, člana PEN-a, feljtonistu.
Tračamo jadni Grad, lokalnog radijskog mudonju
koji je otpustio ljubavnicu s posla, jer mu nabi rog,
oca grada, paranaoika više nego što je to normalno,
suvlasnika istiskovine, nemuštog, ljigavog
pisca kuloarskih difamacija i druge.
Iz telefonske slušalice cure žablja jaja
i osjeća se miris paljevine sa smetišta.
Morat ću, kaže mi odjedanput feljtonist,
naručiti kod A. P. da me neko ubije,
ili ću se kolima zaletjeti u neki zid.
Samobojstvo mi ne leži, nekako je prljavo,
ponižava, sažaljevaju te poslije, odurno je.
Ma daj, zar da čekam kisik,
cijevi u grlu, igle u venama,
starost i oživljavanje, nemoć i brigu drugih?
Odvraćam ga glupim frazama,
a on mi kaže da mu ne kvarim radost
planiranja, da mu ne smanjujem volju
za životni naum u obliku pečata.
Smijemo se onda obojica iskreno kad mu kažem:
ti barem ne čekaš novac za naručiti naum, a ja
čekam da mi naume naručiti za novac.
lipanj, 2011 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Ja u svijetu, svijet u meni