Priča mi sin kako je njegov prijatelj iz djetinjstva
P., slikar portreta i zodijačkih znakova, boem i pričalica
u svojoj staroj, zapuštenoj kući na periferiji, iz koje je
nedavno iselila nesretena izbjeglička obitelj iz Bosne,
pronašao desetak prašnjavih, zaboravljenih boca vina.
Iscijedili smo uživajući jednu bijelu, arhivsku butelju,
kaže mi, a ja sam raširio oči i prestao pogledavati tv.
Znaš, njegov stari je bio tihi kolekcionar dobrih vina,
koji je volio glasno podijeliti užitak s prijateljima.
Zaključio sam po tome da je P. na svog pokojnog oca.
Poznavao sam ga. Prije rata zgnječili su ga vagoni.
Ispustio je dušu na šinama između Đure i kolodvora.
Žurio je prečicom kući, skrativši svoj put zauvijek.
Prečice su oduvijek kobne, ali duži put još je i više.
Pijuckali smo vince, nastavlja sin, a P. mi je još rekao
da je stari nekolio boca zakopao na obali jezera Petnja.
Niko ne zna gdje. Htio je pred prijateljima otkopati blago.
Vino je još uvijek tamo negdje, skriveno, postoji, sazrijeva.
Znam da ću odsada u mislima tražiti zatajeno vino,
zamišljati sakupljača kako se igra i uživa u skrivanju.
Ipak, to skriveno vino zakopano u zemlji nije mrtvo kao on.
Post je objavljen 16.06.2011. u 17:20 sati.