Miješaju se mirisi parfema na ženama, sadržaja kanti za smeće, dima iz kafića, valova svježine koje emitira Sava, plinova iz auspuha automobila, isparavanja omekšanog asfalta na cestama, peciva i jestiva iz pekara i pečenjarnica... u jedan, u miris grada. Uronjene su nam glave u taj oblak mirisa koji lebdi. Navikli smo na nadsumativni miris svoga grada kao na odsustvo mirisa. A miris za one koji darovito, predano njuše, leluja i postoji kao orijentacija, kao dio identiteta bliskog prostora, kao opomena, kao vodič. Miris nas formira, potiče, rastužuje, nasmijava, izaziva reminiscencije. Miris razbuđuje, miris mami na užitak. Miris grada je kao miris pladnja s ukusnom hranom. Mirisi grada potiču njegovu jestivost i mi vlastiti grad konzumiramo.
Protestiramo kad nas mirisi uznemiruju. Neugodnih mirisa se i bojimo, Ponekad taj strah postane službeno priznat. Ponekad strahujemo od službenih priznanja. Miris može postati politička lozinka. Stoj! Tko ide? Imaš prolaz, ako odgovoriš da miris je štetan. A ako te ne zanima saznati odgovor na lozinku postaješ sumnjiv za one koji kažu da miris zagađuje. Ipak, sve to nas ne sprječava da iz dana u dan uživamo u pladnju grada.
Post je objavljen 16.06.2011. u 10:23 sati.