Tridesetipeti dan

Subukia. Danas na putu prema sirotištu u susret mi je došao mlađi momak gurajući biciklu, a koji nije oklijevao niti jedan trenutak da samnom porazgovara o trenutnom stanju na svjetskom nogometnom prvenstvu, ponajprije komentiravši po njemu nespretnu igru Hrvatske protiv Meksika. Što je mene izrazito natjeralo na smijeh je situacija koja je uslijedila, a koja je toliko tipična za mene da će se vjerujem svi oni koji me malo bolje poznaju jako slatko zajedno samnom nasmijati. Naime, pored nogometnih rezultata dečka sa početka priće zanimalo je dali ja znam voziti biciklu. Kako bi mu dokazao da znam, uzeo sam njegovu biciklu, sjeo na istu i krenuo snažno prema naprijed. Na moju žalost niz brdo jer kako će se kasnije ispostaviti, bicikla sa kojom sam već tada obzirom na nizbrdicu uhvatio dosta veliku brzinu, nije imala kočnice kojima bi se spretno zaustavio već sam naposljetku završio u kanalu uz cestu, na svu sreću ne ozlijedivši se izuzev ove dvije tri ogrebotine koje sam pri padu zadobio.

Kasnije ipak živ i zdrav stižem u sirotište gdje sam dan proveo u zajedničkom učenju matematike, čak su me pojedinci ovaj put i poslušali napravši zadaću koju sam im dan uoći dao za domaći rad. Ništa posebno se nije zbilo već sam kao i obično u popodnevnim satima krenuo nazad prema samostanu gdje sam predvećer proveo u igri košarke zajedno sa ovdašnjim fratrom, pretrpjevši meni bolan poraz. Večera je završila i dan se bliži kraju. Želim vam svima laku noć i mirne snove.

„Svrha života nije biti sretan. Svrha je biti koristan, častan, suosjećajan, osjetiti da si živio dobro.“
- Ralf Waldo Emerson

Subukia, 26.06.2014.

Tridesetičetvrti dan

Subukia. Velikih trideset je prošlo. Ostalo je još samo kratko vremena do pola ovoga putovanja za kojeg vjerujem da će ove godine biti zadnje. Rekli bi moji meni najbliži da je i vrijeme da se smirim i da stanem na loptu, ovom prilikom neizmjerno veliki pozdrav svima njima, da upravo vama je ovo upučeno.

A kao što svaki život nekad piše čudne priće tako ih i moj život piše. Imam osiječaj da me je nekad strah stati na loptu i smiriti se, da me je strah rutine i monotonije, da me je strah svakodnevnice, istih osiječaja, mirisa i zvukova. Valjda zato već dugo vrijeme lutam po ovome svijetu hodajući za svakom zvijezdom koja mi se učini itimalo izazovnom. Hvala onome gore da još uvijek i mogu iako je sada prošlo već skoro četiri godine od kada me upozorio da ne hodam baš za svakim svijetlucavim predmetom na nebu. Valjda je htio da shvatim da nisu sve zvijezde one za koje mislim da su zvijezde.

Siječam se dobro toga dana, siječam ga se kao jučer kada sam skoro sve izgubio što mi je bilo milo u životu. Sva ona meni draga lica su mi tada prošla pred očima, vjerojatno sva ona kojima bi i moj osmijeh pofalio. Samo jedan trenutak ranije sam mislio da imam sve u životu, a onda to sve što sam imao nestalo je u treptaju oka. Iako sam mislio da tada imam sve, zapravo nisam imao ništa, ali to sam trebao na malo drugačiji način doznati. Tvrdoglav kakav sam bio ili sam još uvijek valjda nebi ni shvatio drugačije nego na način na koji sam morao.

Nestale su ljubavi, poneke i mojom krivicom, nestala su prijateljstva, neka i mojom krivicom, nestali su osiječaji, slike, siječanja, nade, nestali su osmijesi, neki i mojom krivicom. Za samo jedan osmijeh kojeg više nema mi je i danas neizmjerno žao jer on nije zaslužio da nestane. Nije bilo trenutka tuge, usamljenosti, brige, veselja i radosti a da mi se taj osmijeh nije smiješio. A ja sam mu se prestao smijati. Sebično i bezobzirno. Zašto? To je jedno od rijekih pitanja odgovor na koje nikada pronašao nisam. Do dana današnjeg. Taj osmijeh o kojem pišem naučio se ponovno smijati i sada to čini nekome drugome. Kad sami sebi izmaknete oslonac onda će vam se to kad tada u životu vratiti i trebat će niz godina proći da opet smognete povjerenja da se naslonite na nekoga, ja sam možda još uvijek daleko od toga, iako bliže nego li sam jučer bio.

Svaka nevolja nosi i onu svoju dobru stranu. Ja sam upoznao jedan broj ljudi za koje nikada nisam slutio da će uvijek biti uz mene. Njima neizmjerno hvala na svakom trenutku kojeg su meni posvetili. Ima ih nekoliko i svugdje ih ima, u mome srcu našli su mjesto koje izgubiti nikada neće. Ti ljudi će znati da o njima pričam, a nemoram ni spominjati da među njima ima i onih koji su me nosili po brodovima jer ja sam nisam mogao a toliko sam volio biti na njima, da ima onih koji su me vozili jer nisam mogao a toliko sam se volio voziti, da ima onih koji su mi se smijali jer nisam mogao a volio sam se smijati, da ima onih koji su mi kuhali jer ja nisam mogao a toliko sam volio kuhati, da su samnom plesali jer ja nisam mogao a toliko sam volio plesati. Sve što sam volio tada zahvaljujući njima svima volim još uvijek, samo zahvaljujući svima njima to sada mogu ponovno sam. Hvala Vam.

"Čovjek će se pronaći kada se zaboravi."
- Sv. Franjo Asiški

Subukia, 25.06.2014.

Tridesetitreći dan

Subukia. Jučerašnji dan završio je u tuzi kod svih ovdje prisutnih obzirom da je Hrvatska izgubila mogučnost da se kvalificira za poslijednjih šesnaest na ovodgodišnjem svjetskom prvenstvu nogometa. Anyway kako bi jedna meni jako draga osoba rekla, već danas je tuga zaboravljena i sve se vratilo na staro sa jednom malom razlikom a to su volonterke koje su pristigle upravo jučer, a koje sam danas imao čast uvesti u sva događanja oko samostana i sirotišta budući su nas na dva dana napustili svi ovdje prisutni fratri. Neznam dali sam zaboravio spomenuti kako nam je u posjet došao i još jedan fratar porijeklom iz Egipta. Osebujan lik sa velikim povijesnim znanjem koji se ne libi od toga dnevno održati i po desetak predavanja o među inima i arapskoj povijesti. Ali nema ni njega.

Dok pišem ovaj post u samostanu nema nikoga osima dvije volonterke, mene, i stražara koji je danas posebno budan kako nam se nitko ne bi ušuljao na posjed, pogotovo iz razloga što je jedna od dviju volonterki dosta strašljiva. Obzirom da sam ja ovdje najstariji volonter sada imam i određene odgovornosti prema samostanu, a poradi čega su me fratri danas već i zvali kako bi saznali dali je sve u redu i kako bi bili u toku sa ovdašnjim događanjima.

Zajedno sa volonterkama sam se jutros uputio prema sirotištu kako bi ih kao starosjedioc upoznao sa svom dijecom i osobljem, a povratak u samostan zbio se nesto ranije jer se i kuharica bojala biti sama. Neznam čemu ovaj pretjerani strah, samo znam da smo sigurni i da je na neku ruku zabavno biti sam u samostanu bez fratara. Dosada mi je ovih osamdeset dana puta podarilo mnogo meni dosada nepoznatih prilika i neprilika, ovo je sigurno jedna od njih i vjerujem kako nije zadnja.

Imat će te obzira ukoliko prestanem sa postom, malo ću se opustiti uz gledanje nogometa. Pozdrav svima, ma gdje god bili ili putovali.

"Kako to da živimo sve dulje, a vremena imamo sve manje."
- Bodil Jonsson

Subukia, 24.06.2014.

Tridesetidrugi dan

Tridesetiprvi dan

Subukia. Kasnim sa pisanjem posta za nedjelju jer bo poradi loše veze sa internetom nisam bio u mogučnosti isti ranije napisati. Nedjelja je kao i očekivano prošla duhovno, ponajviše iz razloga što se danas (nedjelja) obilježavalo Tjelovo. Iako je isto bilo u četvrtak, ovdje se krščanski blagdani najčešće prebacuju na nedjelju koja slijedi.

Misa biva šarolika sa mnoštvo ljudi koji su zbog ove prilike doputovali iz okolnih sela u glavnu crkvu ovdašnje franjevačke župe koja se nalazi u selu Kanyottu. Nakon mise je uslijedila procesija kroz selo u trajanju od nekoliko sati, a tom prilikom je mnošto krščana išlo u koloni za križom kao i što to kod nas biva običaj. Meni kao prosiječnom krščanu se ovdje ponajviše dobada sveta misa koja je sve ali ne dosadana, iako i duže traje nego li što sam ja to osobno navikao.

Sutra je ponedjeljak kada iz praznovjere ili nečeg sličnog neću ništa pisati već ću samo postati slike. Hrvatska reprezentacija igra, a budući da i protekla dva dana kada su igrali nisam ništa pisao, neću ni tada, očekujući rezultat isti kao i prilikom protekle utakmice sa Kamerunom. Budući da je sutra planirana posjeta ovdašnjoj srednjoj školi koja je pod ingerencijom Franjevaca, mislim da ću slike iste i postati kako bi se mogli uvjeriti u uvjete u kojima ovdašnji školarci pohađaju školu. Ja vjerujem kako su oni daleko od uvjeta na koje smo mi navikli ocijenivši ih za europske prilike možda u neljudskim.

Osiječam se dobro i ispunjeno. Vrijeme leti. Morat ću iz potonje navedenog razloga brzo pripremiti neko manje putovanje. Sljedeći tjedan je ujedno i moj rođendan kojeg se nadam obilježiti što veselije i sličnije kao što bi to učinio da sam doma, a isto svakako uključuje dobru glazbu, ukusnu hranu i neku dobru bocu vina. Nemogu kazati kako nebi rađe bio sa svojima u domovini slaveći svoj rođendan, ali isto tako znam kako će svi meni moji najbliži prosalaviti samnom ove godine u mislima. Iako se u zadnje vrijeme ne mogu sijetiti kako sam sanjao često, ima dvije noći da sam sanjao jednu staru srednjoškolsku ljubav koju ni vidio ni čuo nisam već dugi dugi niz godina. To jutro sam se naravno probudio kao leptir sa osmijehom od uha do uha. Pozdravljam vas sve.

"Između pojmova prerano i prekasno ne postoji ništa više od jednog trenutka."
- Franz Werfel

Trideseti dan

Subukia. Subota je, a ujedno i prva oblijetnica ovoga puta, trideseta. Kao i trideseti rođendan što će doći došao je i trideseti dan ovoga putovanja kojeg ću dugo u svom životu, a možda i do kraja istoga pamtiti.

Današnji dan želim obilježiti u što manje rijeći te vas u tom smislu i podzdravljam, citirajući bl. Alojzije Stepinca.

"Ako sam bilo kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim, da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo načinili, opraštam iz sveg srca."
- Bl. Alojzije Stepinac

Subukia, 21.06.2014.

Dvadesetideveti dan

Subukia. Dvadesetideveti dan samo što nije završio. Jučerašnji smo proveli veselo nakon što je hrvatska reprezentacija slavila pobjedu nad Kamerunom. Dan je prošao opuštajući, jučerašnji ali i današnji, punih baterija osiječam kako mogu dalje. Iako slike koje svakodnevno vidim bude neke nove osiječaje u meni, nakon što sam već tri tjedna na jednome mjestu, vjerujem da će mi neki kratki put u skoro doba dobro doći. Razmišljam o odlasku u Ugandu kako bi vidio izvor rijeke Nil, ili pak odlasku na neki safari u Tanzaniju. Slijedeći tjedan je svakako zakazan odlazak na dvaipol sata udaljeno slano alkalno jezero Lake Bogoria koje se nalazi na skoro kilometar nadmorske visine.

Prošlo je dvadeset dana od kada sam vidio zadnjeg bijelca tako da mi je današnji povratak našeg Fratra bilo dobrodošlo osviježenje. Poprilično je čudan osiječaj kada si potpuno okružen drugom kulturom, jezikom i civilizacijom. Iako isto s vremena na vrijeme godi, shvatio sam da je meni nakon dvadeset dana potpune izoliranosti toga za sada dosta. Opet razgovarati sa nekim na hrvatskom jeziku, razgovarati sa nekim koji ima usađene iste ili barem slične vrijednosti budi veliki osmijeh na mom licu. Volonterkama još nema traga, ovih dana bi trebale stići. Mislim da će biti dobrodošlo društvo u ovoj ponekad čudnoj samoći.

Dan je prošao uglavnom kao i ovih nekoliko proteklih, a završio je već uobičajenom večerom, pivom i gledanju utakmice. Sutra je vikend, obečao sam otići u ranije sate u sirotište kako bi možda uspio snimiti neki filmić. Sve ovisi o sutrašnjoj volji dijece, računalo svakako nosim sa sobom pa makar slušali samo glazbu ili gledali neki film.

Zadnja dva dana neprestano razmišljam o meni najdražim jelima koji mi ovdje nistu dostupni a koje jedva čekam ponovno okusiti po povratku sa ovog osamdesetdana dugog puta. U toj misli završamav... i molba mojim najmilijima doma da budu kreativni sa kuhačom kada se vratim.

„Ljudima priliči više paziti na dušu nego na tijelo, jer savršenost duše ispravlja nevaljalost tijela, dok jakost tijela, ako je bez razuma, ne čini dušu nimalo boljom.“
- Demokrit

Subukia, 20.06.2014.

Dvadesetiosmi dan

Dvadesetisedmi dan

Subukia. Iako je ovo gluho doba noći kasno za postove, današnji sunčan dan ću vam nastojati približiti u nekoliko suvislih rečenica. Budući da je danas bio dan za sirotište, nakon doručka i kratkog posjeta ovdašnjoj ambulanti kako bi upisao nekoliko dijece koji su se došli cijepiti, krenuo sam na moj skoro pa svakodnevni satvremena dugi put. Pristigao sam upravo u vrijeme ručka poradi čega me je dočekala tišina daleka od očekivanog žamora.

Iskoristio sam priliku te sam u uredu upravitelja sirotišta uzeo bilješke o svakom dijetetu pažljivo ih pročitavši, a kojom prilikom sam se još protrobnije upozao sa sudbinama i bolestima dijece koja cu smještena u sirotištu. Sagledavajući naposljetku sve meni dostupne informacije bivam svijestan kako je samo izrazito mali postotak njih u dobrom zdravstvenom stanju budući da većina njih ima neki oblik mentalne ili fizičke retardacije. Nisam se htio previše zamarati time kako nebi izgubio onaj njima prijeko potreban osmijeh, ma da mi sada pri kraju ovoga dana želudac kuha od muke.

Kako bilo da bilo, nakon ručka jedan dio njih je krenuo na drugi dio današnje nastave, dok oni mlađi kojima sam obečao da ću ih odvesti frizeru ostaje uzbuđeno čekajući moj poziv da krenemo. Tako smo nakon nekog vremena i krenuli kojom prilikom ih prebrojavam ukupno šestoro, dvoje djevojčica i četvoro dečkiju. Već tada nazirem sreću u njihovim očima ma da im i trenutna dužina kose nije nešto izrazito duga. Moguće kako im je i veselje stvorila činjenica da će malo prošetati izvan sirotišta od kojeg nam je do frizera trebalo desetak minuta. Frizer je ujedno i prodavač elektronike, čitaj žarulja i ne sofisticiranih radio uređaja, što nije nimalo umanjilo njegovu sposobnost za rukovanjem mašinice za šišanje. Bez puno pogovora jedno po jedno dijete je sijelo u stolicu prepuštajući se šišanju koje nam je za svih njih uzelo možda dvadeset minuta. Vrijeme sam iskoristio čavrljajući (ili barem u pokušaju) sa seljanima koji je pak iznenadio prizor mene i njih šestoro na putu ka frizeru.

Nakon što smo završili sa sišanjem otpratio sam ih nazad do sirotišta kada krećem nazad prema samostanu. Na moju žalost sam izabrao vrijeme baš u trenu kada je škola završila tako da sam na putu doma doslovice napadnut sa svih strana, naposljetku okružen sa tridesetak školaraca. Jedan dio njih me kao i očekivano pratio sve do ulaza samostana što me je nemalo iritiralo. Nezgodno je to što prilikom svakog pokušaja uspostave komunikacije sa moje strane, iz njih nikako nisam uspio dvije suvisle rečenice izvući.

Slobodno predvečerje iskoristio sam kako bi oprao odijeću koju stavljam sušiti u nadi da će se jedan dio do jutarnje zore i osušiti. Sada slijedi sat vremena spavanja pa gledanje naše reprezentacije u nastupu protiv Kameruna. Mirne snove svima vama, laku noć!

"Svaku istinu ne možemo kazati, neku zbog samih sebe, neku zbog drugih."
- Baltazar Gracian

Subukia, 18.06.2014.

Dvadesetišesti dan

Subukia. Današnji dan je jedan od onih mnogobrojnih ali ne i svakodnevnih (za pamčenje). Daleko od svih očekivanja, nakon buđenja sam otišao na jutarnju misu, po završetku koje mi je prišla časna sestra (sa kojom sam u nedjelju bio na misi) i upitala me dali imam volje sa njima otići u jedno udaljeno selu kako bi cijepili dijecu u dobi do dvije godine. Naravno da sam pristao jer mi se u tom trenu činilo kao prava promjena ovoj već dva tjedna postojećoj svakodnevnici, i naposljetku se tako ispostavilo.

Prvo moram pojasniti kako ovdašnji Franjevci, pored nekoliko škola, vrtića, sirotišta, itd., pod svojom odgovornošću imaju i tzv. Health Center, svojevrsnu ambulantu u kojoj se čak kao što je i danas slučaj bio, porađaju dijeca. Kako se područje koje spada pod ovdašnju franjevačku župu prostire u nedogled i koju čine čak sela udaljena i do satipol vožnje automobilom, svaki tjedan dva puta, časna sestra u pratnji medicinske sestre i vozaća obilazi ta udaljena sela (svaki puta drugo selo) kako bi obavili najnužnije poslove iz nadležnosti Health Centra, služeći se tom prilikom jednim malo večim terencem kojim napunjenim medikamentima „do krova“ tako kreću u obilazak.

Vožnja do današnjeg odredišta, sela Kabusua, trajala je nešto više od sat vremena po nepreglednim polupustinjskim seoskim putevima, a cijepljenje koje je danas planirano doznajem će se održati u crkvi koju uspijevam iz daleka ugledati na jednom brežuljku. Stigavši ispred iste me nimalo ne iznenadi prizor tridesetak žena sa svojom malom diječicom u naručju (kako čekaju na nas), više manje svi u potražnji za ono malo spasonosnog hlada ispod krošnje povečeg stabla pred crkvom.

Nakon što smo iskrcali sve stvari počeli su i današnji pregledi, prvi dio kojih se je u suštini odnosio na vaganje dijece(kako bi se mogla pratiti promjena kilaže u odnosu na zadnji put) koja su u pratnji majke došli primiti cijepivo. Nakon vaganja svaka majka sa svojim dijetetom predala je svojevrsni karton za cijepljenje u kojem su zadržani svi relevantni podaci o dijetetu, među ostalim i oni o dosada primljenim cijepivima, a podatke koje sam imao zadatak upisati u jednu poveću knjigu izdane od kenijskog ministarstva zdravlja kako bi (Health Centar) pred vlastima mogao pravdati svoj angažman na planu održavanja zdravlja dijece i ljudi. Po upisivanju dijece, prilikom kojeg mi je asistirala i medicinska sestra ispisivajući bianko račune za usluge, majke sa dijecom su kao i u svijetu kojeg mi poznajemo čekale u redu kako bi ih jednu po jednu primila časna sestra, koja btw. rečeno ima završenu medicinsku školu i koja je obučena za pružanje liječničkih usluga (osim onih kirurških). Ukupno je tako danas upisano preko trideset dijece koja bivaju cijepljenja, a poradi broja kojeg je cijela procedura i trajala određeno vrijeme.

Po završetku cijepljenja počela je padati kiša, ujedno u suigri sa suncem stvorivši dugu na nebu, dugu koju neznam kada sam zadnji put vidio. Nakon što smo popili svatko po sok kojeg smo prije dolaska kupili, uputili smo se ponovno nazad prema ambulanti koja se nalazi samo dvije minute hoda od samostana u kojem sam smiješten. Iscrpljen od cijelodnevnog angažmana pod marčanim suncem otišao sam na brzinu otrčati nekoliko krugova oko igrališta, poslije toga se otuširavši i pridruživši se naposljetku na večeri. Sada završavam ovaj post kako bi mogao gledati utakmicu (Mexico - Brazil) svijetskog nogometnog prvenstva.

Pošto danas nisam bio u sirotištu, sutra svakako moram otići jer sam nekolicini dijece obečao kako ću ih danas voditi na šišanje kod frizera (kinyozi, na Swahili). Nadam se da mi neće zamjeriti dan zakašnjenja. Prije sirotišta svakako ću svratiti i do ambulantne kako bi upisao nekolicinu dijece koja su sutra naručena za cijepljenje. Moram priznati da sam sebe do sada često uhvatio u kritiziranju našega zdravstvenog sustava, a uvjerivši se kako stvari ovdje u Keniji izgledaju možda i neću više toliko kritika na uštrb našeg sustava izustiti.

Želim vam što ugodniju večer, uživajte u sutrašnjem danu što više budete mogli. Pozdrave šaljem svima vama, ma gdje god bili ili putovali. Moj dvadesetišesti dan, dvadesetišesti dan zadovoljstva i ispunjenosti, upravo je završio.

„Život nas uči da je izuzetno kratak, stoga nemojte tratiti vrijeme na pesimizam i iluzije, na bijes. Budući da je tako kratak, promatrajte njegovo cvijeće, a ne trnje; život ima okus, miris i oblik cvijeta.“
- Shimon Peres

Subukia, 17.06.2014.

Dvadesetipeti dan

Subukia. Novi tjedan počeo je uz neodoljivo toplo vrijeme, do sada bez jedne kapi kiše. Mislim da je to prvi ovakav dan od kada sam stigao ovdje. Ranom zorom (pa i ne baš) sam se probudio, a nakon obilnog doručka i malo odmora krenuo prema sirotištu. Sunce me putem pržilo te je već vidljivo kako pomalo poprimam tamu put, iako samo lice, noge i ruke. Tijelo bojim se da će ostati još neko vrijeme bijelo.

Čim sam stigao bivam nakon dugog vikenda dočekan kao da me nije bilo godinu dana, a to tako izgleda da su se njih desetero (najotvorenijih) počelo višati po meni. Ubrzo uspostavivši red krenuo sam predavati engleski jezik, a svatko tko je uspio točno odgovoriti dobio je žvake. Budući da se putem nalazi jedan dučan uvijek stanem i kupim paket žvakačih guma (što komada Čunga Lungi) kako bi djecu mogao što bolje motivirati. Na taj način i danas uspijevam zadržati kontrolu i red. Nakon predavanja vrijeme je bilo za igru...prvo nogomet, pa onda ljuljačka, pa onda klackalica, a naposljtku i vrtuljak. Ubrzo su počele i prve svađe među mališanima tako da mi se u jednome trenutku našlo njih ukupno četvoro u krokodilskim suzama, razlog čemu mi ni sada nije jasan. Dok sve sve smirilo kucnulo je i vrijeme za ručak nakon kojeg je večina dijece (iz vrtića) otišlo kućama svojim, a ja ostadoh još neko vrijeme sa domcima nakon čega se ranije nego inače i pozdravljam sa njima do sutrašnjeg dana.

Na povrtaku doma ugledao sam (puno je reći) kolibu u kojoj se nalazi stol za biljar za kojim su nekoliko njih odigravali možda i desetu partiju dana, i sa kojima se naposljetku zadržavam u kratkom razgovoru. Iako sam imao namjeru krenuti dalje jedan od prisutnih me je izazvao na partiju biljara, koju sam ne znajući ova lokalna (ne)pravila uspio izgubiti. Po završetku partije uslijedila je meni ne očekivana ali jako zabavna situacija. Naime, nakon poraza bivam uvjeravan kako se partija koju sam upravo izgubio igrala za novce, i to pedeset ovdašnjih novaca (Kenyan Shilling) što bi u protuvrijednosti bilo oko četiri kune. Ne htjedoh dati gušta pa i nisam pristao na ovu jeftinu (u pravom smislu riječi) prijevaru, obečavši kako ću sljedeći put kad me dobro upoznaju sa pravilima rado odigrati i partiju za četiri kune (smile...). Iako sam u tom trenu postao prava cicija u njihovim očima, srdačno se pozdravljamo nakon čega sam i nastavio put doma. I evo me stigao sam. Još mrak nije pao pa ču vrijeme iskoristiti za partiju košarke koju ću sam sa sobom odigrati, poslije toga slijedi večera i gledanje svjetskog prvenstva.

Puno pozdrava u domovinu, pratite me i dalje, možda uskoro bude nešto i zanimljivije što će vas više zaintrigirati nego li ovi svakodnevni odlasci u sirotište, odnosno vrtić. Gledajući vijesti upravo doznajem kako se na obali Kenije nedaleko od granice sa Somalijom dogodio teroristički napad u kojem je pedesetak osoba ubijeno...taj dio države ću svakako izbjegavati u planiranju nekih dnevnih ili kračih izleta.

"Ako izgubite samopouzdanje, nemate više ništa za izgubiti."
- Victor Boiste

Subukia, 16.06.2014.

Dvadesetičetvrti dan

Subukia. Nedjelja je otvorila svoja vrata, završio je zabavan ali i naporan tjedan. Nadam se da ću uskoro uspijeti organizirati odlazak na safari kako bi malo promjenio okolinu, barem na dva dana. Rano jutros sam sukladno prethodnom dogovoru krenuo na nedjeljnu misu u crkvu nedaleko od sirotišta, i to ni manje ni više nego u pratnji triju časnih sestara, sve redom sa afričkog kontinetna. Stigavši pred crkvu počinjem plijeniti pažnju, iako neznam dali zbog svijetle puti ili zbog svoje pratnje. Možda je netko i pomislio da je došao novi fratar, neznam. Mise ovdje kao što sam i ranije nagovjestio puno su rasplesanije i raspijevanije, ostalo je više manje isto kao i kod nas. Današnja misa je pak nešto duže trajala budući da fratar Peter koji je inače i rodom sa područja Subukie voli malo oduže propovjedati, usput ne libići se ući u diskusiju o koje kakvim životnim sa prisutnima na misi.

Po završetku mise se pozdravljam sa svojim časnim sestrama te zajedno sa nekolicinom dijece iz sirotišta krenem prema istom, u ruksaku kao i obečano noseći računalo. Pristigavši u sirotište shvatim kako samo njih petoro želi gledati film dok bi ostali kojima sam se kasnije pridružio, više voljeli odigrati partiju nogometa. Iako ograničenih nogometnih sposobnosti, uvjetovano ponajprije nekim starim a nezaboravljenim ozlijedama, bez puno oklijevanja pristajem stati na gol u pokušaju da obranim sve silne napade u mome šestnaestercu.

Dan u igri ubrzo završava i vrijeme za moj povratak doma je kucnulo. Pristigavši tako nakon sat vremena šetnje, uživao sam u ukusnoj večeri te se sad veselim nogometu, a potom i dubokom snu. Svima želim uspiješan novi radni tjedan, puno pozdrava ma gdje god bili ili putovali.

"Sve što jedan čovjek može smisliti, drugi će ljudi i ostvariti."
- Jules Verne

Subukia, 15.06.2014.

Dvadesetitrecidan

Subukia. Ovaj post pišem po drugi put jer mi se računalo srušilo i sve ono divno štivo što sam do tada natipkao je otišlo u vjetar...malo je reči da ludim. Hvala bogu pa me prsti (iako već umorni) još uvijek služe pa ću si dozvoliti još jedan pokušaj.

Rano jutros sam krenuo na put ka sirotištu, naravno sa računalom i nekoliko filmova (kako sam dijeci obečao dan ranije) u torbi. Usput sam stigavši u selo Kenyotto stao u dučan gdje uspijevam kupiti Coca Colu i nekakav čips, dok obečanu čokoladu koju nisam pronašao, zamijenjujem sa nekoliko kilograma banana koje su ionako zdravije neko li slatko. Ubrzo nakon dolaska u sirotište klinci su izabrali najmračniju prostoriju koja će poslužiti kao soba za gledanje filmova, izbor kojeg će naposljetku biti teži zadatak nego li sam to očekivao. Nakon dva filma koja su dosadila već nakon dvadeset minuta gledanja, konačan izbor je pao na „James Bond - Quantum of Solance“, kojeg njih pet od dvadeset i uspijeva do kraja pogledati. Ostala dijeca su se razbježala, neki iz dosade a neki iz...svi iz dosade!

Po završetku filma bivam zamoljen da pokažem slike koje sam napravio tijekom dosadašnjeg putovanja, a zahvaljujući čemu ponovno svu dijecu uspijevam okupiti na jednom mjesto. Budući da je bilo mnoštvo slika, trebalo nam je vremena da sve pogledamo, podne je davno prošlo, a mrak se već počeo nazirati u daljini. Kako bi uspio stići doma odlučujem se krenuti uz obečanje kako ću i sutra donijeti laptop.

Stižem doma pred sam mrak a večer završava kao i ove protekle dvije u gledanju svjetskog nogometnog prvenstva i ispijanju večernjeg piva. Onima koji se spremaju za izlazak puno zabave želim, ostalima pak da se dobro odmore. Ujedno želim čestitati dvoje meni jako dragim ljudima čije današnje vjenčanje sam morao propustiti zbog ovoga putovanja, puno sreće u zajedničkom životu, od srca iz daleke Afrike želim. Fali te.

"Ako kartate poker i ne možete prepoznati naivca za stolom, onda ste to vi."
- Paul Newman

Subukia, 14.06.2014.

Dvadesetidrugi dan

Subukia. Subota samo što nije kucnula na vrata, današnji dan proletio je u svojem svakodnevnom izdanju. Sa malom razlikom, a to su reakcije na jučerašnju utakmicu zbog koje pokoji vatreni navijač večer prije nije mogao spavati. Pratio sam na internetu komentare i domačih ali i stranih novinskih kuća te je svima zaključak zajednički kako je Brazilu poklonjen jedanaesterac. Neču puno o nogometu iako je svjetsko prvenstveno trenutno, ali i slijedećih mjesec dana tema broj jedan, pa nalazio se ja u Hrvatskoj, Africi ili pak na Marsu.

Današnji dan proveo sam na posjedu i nisam nigdje išao dalje ograde koja okružuje isti. Takav je dan bio, vruč i pomalo razočaravajući zbog izhodna jučerašnje utakmice, a pored toga me sutra čeka dug i naporan dan u sirotištu. Obzirom da je planirano kako će sutra sva djeca biti prisutna (vikedn je) odlučili smo se unaprijed kako ćemo zajednički gledati neki film, izbor kojeg ću samim klincima prepustiti. Žarko me zanima kako čemo nas ukupno dvadeset gledati film sa ekrana laptopa kojeg ovdje koristim, daleko od toga da će prizor sličiti na gledanje filmova u Cinestaru. E a to nije sve, malo sam se nadmašio za sutrašnji dan na način da sam klincima pored filma obečao donijeti čokolade, čipsa i Coca Cole, a gdje ću sve to sutra nabaviti stvarno neznam. Živi bili pa vidjeli iako je jedno sigurno, a to da obećanje moram ispuniti inaće će biti tužnih lica koje u najmanju ruku ne želim gledati.

Kako sam danas saznao, uskoro će mi se pridružiti dvoje volonterki poradi lega sakrivečki imam mali osmijeh na licu. Nadam se da iste neće biti naporne i da će donijeti malo osviježenja u ovo muško i ujedno afričko okruženje. Ne smijem biti preizbirljiv ili previdovit jer će mi se na kraju odbiti od glavu. Planiram izvidjeti mogučnost u skoro vrijeme otputovati negdje za vikend, možda još i ovaj mjesec, a mislio sam na primjer na izlet do Mombase, prešarolikom lučkom gradu na obali Kenije, oko desetak sati udaljeno od ovdje. Što također planiram je neki kraći Safari u srpnju budući da je to vrijeme najbolje za gledanje divljih životinja.

To bi bilo sve za večeras, sutra je novi dan. Nadam se da će biti zabavan kao i svi dosada. Obzirom da upravo vidim kako je internet veza jako slaba neznam kako ću uspijeti sa slikama.

"Ništa nije toliko frustrirajuće kao svađanje s nekim tko točno zna o čemu priča!"
- Sam Ewig

Subukia, 13.06.2014.

Dvadesetiprvi dan

Hrvatska : Brazil

Dvadeseti dan

Subukia. Deset sati se približilo i mrak je u tami progutao sve oko mene. Ona beskrajna tišina se ponovno čuje. Danas sam preskočio odlazak u sirotište te sam se uputio u razgledavanje grada Subukia i okolnih znamenitosti, pri čemu svakako izdvajam ovdašnje svetište blažene Djevice Marije. Isto se nalazi na planini iznad grada, put do gdje je trajao skoro sat vremena vožnje motorom. Sam put me je proveo kroz ovdašnja sela i naselja koji su uglavnom raštrkani po širokoj dolini.

Svetište je kao što sam imao čuti svake subote prepuno hodočasnika sa područja cijele Kenije budući da se vjeruje kako su se ovdje u povijesti događala određena ukazanja. Nešto poput onoga u Međugorju. Trenutno je na području svetišta u izgradnji ogromna crkva koja me svojim gabaritima podsjeća na koloseum ili stadio. Iako gradnja traje već šestu godinu za redom građevina ni blizu da je gotova i očekuje se kako će sami radovi trajati možda još i toliko godina. Priroda je zapanjujuća, pored brojnih poljoprivrednih zemljišta gdje seljani uzgajaju kukuruz ovdje se nalaze mnoge šume eukaliptusa koji svojom krošnjom stvaraju dovoljno hlada za pokoje manje selo. Tijekom boravka na području svetišta popeo sam se približno na vrh planine gdje se nalazi izvor vode kojim se nekolicina naselja u nizini opskrbljuju vodom za piće.

Bez obzira što mi biva rečeno kako je voda za piće, istu nisam imao volje probati kako sutrašnji dan nebi proveo sa nekakvom crijevnom virosom ili sličnim meni trenutno neprihvaljivim stanjem. Iako sam se prije puta opskrbio sa nekolicinom lijekova za razno razne situacije, u neposrednoj blizini se nalazi Health Center, svojevrsna ambulanta gdje je moguće dobiti po koji medikament, naročito ukoliko se zaraziš malariom za koju ovdje tvrde da je bezaslena i da se ukoliko rano dijagnosticirana brzo izliječiti. Hvala, nebi se rado na sebi uvjeravao.

Poslije razgledavanja sirotišta put nas je odveo u središte grada, u središte zbivanja ovdašnjeg područja. Mnoštvo ljudi neposredno nakon moga silaska sa motora biva iznenađena mojom prisutnošću u gradu u kojem sam (upotpunosti siguran) danas bio jedini bijelac. Reakcije na mene i moj fotoaparat su uglavnom bile pozitivne, ljudi su veselo pozdravljali i znatiželjno gledali, iako sam imao i bliski susret sa jednom gospođom poradi koje sam se prvi put nakon dvadesetdana puta uspio poprilično živcirati.

Moguće iritirana činjenicom da sam šetajući gradom nastojao isti uslikati iz raznih perspektiva, gospođda mi je u bezobraznom tonu prišla kako bi me upozorila da mi nije dozvoljeno slikati ukoliko nemam dozvolu, a dozvolu koju sam u mogučnosti kupiti kod nje za skoro milijuna ovdašnjih Shillinga. Srdačno me nasmijavši ista je počela biti skoro pa rastrojena te me je prijetećom gestikulacijom pokušala otjerati sve dok nisam, a buduči da sam htio razumiti sve što mi gospođa želi reći, telefonom nazvao nočnog čuvara koji je uskoro i stigao iz obližnje uličice gdje je išao u nabavku određenih djelova za motor. Ugledavši njega gospođa je promijenila način komuniciranja te me je pokušala uvjeriti kako nije mislila da trebam dozvolu već da se samo htjela našaliti. Da svakako. Nastavio sam naravno slikati sve i svašta primjetivši kako, iako je svugdje oko mene kaos, sve funkcionira kao po špagi. Valjda su ljudi ovdje toliko naviknuti na kaos da bez njega kao da im nešto remeti mir.

Popodne sam proveo čitajući neko štivo kojeg sa sobom nosim još iz Katra, a uspio sam napokon i pogledati vijesti na hrvatskom jeziku što mi je dodatno ulijepšalo ovaj dan. Kako se bližim kraju ovoga posta htio bi nakratko obraditi i četvrtu po redu temu vezano uz pripremu putovanja, a to su prethodno spomenuti lijekovi.

4. Lijekovi: Pored cijepljenja kojeg ste prije puta trebali po meni obaviti, bitno je kako na put u daleke egzotične destinacije sebe opskrbite sa nekolicinom lijekova kojima bi u hitnim slučajevima mogli izbječi neugodne situacije. Među bitne lijekove svakako ubrajam one za liječenje crijevnih tegoba budući da su iste jako češte kad putujete u egzotične destinacije. Razlog tome su među ostalim voda i hrana, odnosno bakterije koj se nalaze unutar istih, a na koje nismo naviknuti poradi čega je vrlo izvjesno kako će nam iritirati probavni sustav. Svakako potrebnim cijenim i kvalitetan antibiotik kojim ćete biti u mogučnosti efikasno izlijeličiti neke npr. teže oblike upala. Nadalje bitnim cijenim da na put ponesete tablete protiv mučnine, protiv bolova, kapi za uši, sredstva protiv dehidracije, desinficirajuća sredstva i antibiotske kreme za površinske rane, flastere, zavoje i komprese, ali i sterilne igle i šprice. Potonje navedeno je jako bitno budući se u zemljama trećeg svijeta često dogodi da se iste igle koriste nekoliko puta, naročito na ruralnim područjima, a što može imati za poslijedicu da se zarazimo pa i bolestimz a poput Hepatitisa, zadnje što nam treba na putu.

Došao je kraj i ovom postu, sutra držimo palce gore našim momcima u Brazilu. Mirne snove!

"Čovjek će se s vremena na vrijeme spotaknuti o istinu, ali većina njih će ustvari nastaviti hodati kao da se ništa nije dogodilo."
- Winston Churchill

Subukia, 11.06.2014.

Devetnaesti dan

Subukia. Devetanesti je dan i ujedno drugi tjedan u selu Subukia. Dan je prošao kao i jučerašnji u ležernoj atmosferi, nemam zaista što za napisati. Kao i obično sam dosta vremena proveo u sirotištu gdje sam djecu uglavnom učio engleski. Puno pozdrava domovini. Svi smo ovdje, a nadam se i vi, u isčekivanju prekšutrašnje utakmice naše reprezentacije. Dobio sam jedan Skype poziv danas koji me je jako razveselio, pogotovo jer sam mogao uživo vidjeti neka meni draga lica, kum Suri, Čombla i Stajp. Pozdrav dečkima. Pozdrav vama svima i laka vam bila noć.

"Meni je draža opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo."
- Jean Jacques Rousseau

Subukia, 10.06.2014.

Osamnaesti dan

Subukia. Još jedan prekrasan sunčan dan je prošao, noć je već pala a tišina ptrenutno prevladava ovim malim mještašćem u kojem ću se nalaziti još dugo vremena. Danas je sve u znaku nogometa bilo, pa tako i u sirotištu, očigledno kao priprema za nogometno prvenstvo.

Imao sam za čuti kako će pojedini mještani koji imaju televizor, iako još uvijek crno bijeli koliko shvačam, iznajmljivati sumještani "gledanje" za vrijeme trajanja svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. E da barem duže traje, možda bi se koji seljanin i obogatio. Iznajmljivanje gledanja...to je definitivno najgluplje što sam do sada napisao. A možda ima i glupljih kojih se sada ne siječam. Ovdje ljudi uglavnom žive bez pristupa elektirčnoj mreži, iako je bila dana mogučnost isto je za ove ljude poprilično skupo te su se oni okrenuli alternativnim izvorima energije, solarnoj energiji na primjer. Večina ipak nije ni u mogučnosti si to priuštiti.

Sa vodom je slična stvar iako je ovo vodom bogato područje budući da u krugu od pet kilometara postoji nekolicinu izvora. Kad uslijedi sušno razdoblje onda je izvora mnogo manje pa se ljudi tako opskrbljuju na svakokavne načine, a poljoprivrednicima bivaju donirani veliki rezervari za vodu kako bi i dalje mogli održati svoje usijeve.

Danas se ništa naročito spektakularno nije dogodilo, dan je prošao kao i nekolicina prijašnjih. Danas škole nije bilo pa su sva djeca bila u sirotištu, a oni koji su u fizičkoj mogučnosti vrijeme su iskoristili za nogomet. Šaroliko društvo kažem vam, na igralištu je tako bilo nekolicine njemačkih reprezentativaca ali i dvoje hrvatskih. Dresovi još uvijek kao da su najbolji pokloni ovim mališanima.

Vrijeme je poslužilo, sutra očekujemo kišu pa sukladno tome možda i tmurnije raspoloženje. Nakon doručka ću svakako odlučiti dali je možda bolje jedan dan ostati doma, gledajući filmove i čitajući knjige odmoriti dušu i tijelo. Sunce je ovdje nevjerovatno jako tako da sam i danas nakon samo deset minuta pod žarkim suncem imao osiječaj da gorim. Sa mi se i ona pluspedeset krema za sunčanje čini isključivo dovoljno dobra za hlad.

Veselim se ljetu na moru iako ću još morati pričekati nešto više od dva mjeseca. Čujem svakako da je doma sezona kupanja otvorena. Ljetnim moreplovcima svakako želim mirno more, a onima koji će vrijeme iskoristiti samo za kupanje želim puno hlada i osviježenja. Sutra je novi dan i novi post, do tada svima laku noć. Evo kao i obično nekolicinu fotografija današnjeg dana.

"Tko hoće upravljati ljudima, ne smije ih tjerati ispred sebe, već treba ići za njima."
- Louis de Montesquieu

Subukia, 09.06.2014.

Sedamnaesti dan

Subukia. "Nedjelja, prokleta nedjelja, nigdje nikog, pustinja, u mojim snovima, jos samo sječanja." - Parni Valjak. Pa i nije tako strašno. Nedjelja je na odmaku a sutra već novi radni tjedan i zabava. Danas kao što sam planirao nisam išao nigdje, baš nigdje. Kratio sam si vrijeme čitajući, gledajući filmove i igrajući košarku koju sam zadnji put igrao u srednjoj školi, znači poprilično davno. Ovako cotav igra i ne izgleda tko zna kako atraktivna ali kao tjelovježba dobro dođe.

Već ovdje vam mogu obečati kako će ovo biti najkraći post do sada. Neznam o čemu bi danas. Pustite me da uživam (smile...). Danas sam pričao na telefonu sa nekolicinom mojih najmilijih te shvatio kako se doma baš puno i nije promijenilo, vručine su počele i turistička sezona je otvorila svoja vrata. Drago mi je da ću barem jedan dio osmoga mjeseca uhvatiti kako bi mogao barem malo nadoknaditi ove socijalne neimaštine, a i sezona vjenčanja počinje tako da ću imati priliku sve one najdraže vidjeti na okupu.

Sad bi samo još koju riječ izgubio vezano za cijepljenje, hm...ili kako se to već zove.

4. Cijepljenje: Prije puta ka dalekim egzotičnim destinacijama svakako je potrebno se dobro dobro informirati o potrebitim cijepivima kako bi tijekom samog puta mogli što bezbrižnjiji biti. Svakako je potrebno da se kod Zavoda za javno zdravstvo infomirate o mogučim i preporučenim cijepivima. Liječnik će na temelju nekolicine faktora za vas optimirati potrebna cijepiva, a sve ovisi o tome gdje točno putujete, koliko dugo ćete biti na putu i dali će te pretežito biti u kontaktu sa lokalnim stanovništvom ili ne. Ja osobno sam dobio raspored cijepljenja te sam se istoga morao pridržavati kako bi do prije samog odlaska imao maksimalnu zaštitu. Cijepljenja nije izrazito jeftino ali vam naposljetku može puno novaca uštedjeti ukoliko biste došli u neku nepovoljnu situaciju po vaše zdravlje. Preporučujem da na vrijeme odete ka liječniku, najmanje tri mjeseca prije odlaska na put budući da neka cijepiva morate primiti u tri doze kako bi bili potpuno zaštićeni.

I eto ga, došao je kraj ovom najkraćem postu do sada. Pozdravljam vas svih. Nekolicina vas mi je stalno na pameti, falite. Fali mi "zadirkivanje, nječkanje" i duge večeri uz bocu vina na terasi mojih dragih prijatelja. Fale mi one jutarnje (12:30) kavice sa vješticom i rukfašem kod prijateljice. Fale mi "studentske zabave" četvrtkom uz travaricu i dec kole sa "Udrugom maloljetnih branitelja". Fale mi oni naporni mečevi biljara sa ekipom. Fale mi oni zabavni ručkovi kod gurmana i moje drage prijateljice u Zagrebu. Fale mi svi moji kumovi, Maki, Sanja, Milan, Barbi, Keti, Ante, Stipe, Pepe, itd...! Fale mi traci i beskrajne partije karata sa mojim najdražim bodulima na svijetu. Fale mi razgovori sa mojom odgajateljicom. Fali mi ona moja preslatka kumčad, od Ive, preko Luce, Žarka, pa sve do Marete (...siguran sam da sam ovdje neko dijete i zaboravio, ali neznam koje). Fali mi Čombla, Zoki i mala. Fali mi moja ogromna i prekrasna rodbina. Fali mi brdo toga ali isto tako uživam u svakom danu jer se nijedan neće takav više ponoviti. I fali mi kokodakanje tvoje i njezino. Laku noć svima.

"Ako u životu nemate puno poraza, onda ne riskirate dovoljno."
- Jackson Brown

Subukia, 08.06.2014.

Šestnaesti dan

Subukia. Sijetih se maloprije stiha sa jedne davne ali ne i zaboravljene pijanke: "Vikend je, ludilo me hvata. Vikend je, ode cijela plaća.". Zaista je vikend, evo i druga subota u selu Subukia, ali pijanke ni blizu. Nije da sam očekivao ali malo nočnog života nebi falilo, pogotovo ovdje kada se osiječam kao izgubljen u prijevodu. Budući da je naš hrvatski misionar na putu, treutno nemam nikoga sa kim bi pričao na našem divnom jeziku pa mi tako padaju svakakve stvari na pamet, prvenstveno da izgubim jedan dan kako bi lokalce naučio neku riječ hrvatskog, pa barem i prostu.

Jutro nakon doručka sam osiječao neku mučninu u trbuhu poradi čega sam već mislio kako evo i prve viroze, no za svu sreću se ponovno osiječam kao ptičića. Danas u nešto kasnije sate sam otišao posjetiti sirotište te sam popodne uglavnom proveo zabaljajući se i dijeleći neke zadaće za pondjeljak. Prvo na redu je bila matematika, onda engleski jezik, a naspoljetku mi je jedna curica došla sa knjigom iz Swahilija (ovdašnjeg jezika), iz koje sam je kao trebao dati zadaću. Možeš misliti kako sam uspio u tome. Laganin korakom unazad sam se izvukao i nakon nekoliko sati krenuo nazad doma. Koliko sam shvatio u Keniji postoji točno četrdesetidva plemena od kojih svako pleme priča svoj jedinstveni jezik. Swahili je pak jezik kojeg bi svi trebali pričati, a uveden je vjerojatno kako bi nestale granice između spomenutih plemena. Ne pitajte me kako se plemena razlikuju, iako oni govore suprotno mislim da ni sami nemogu razlikovati tko je iz kojeg plemena. Ja svakodnevno sa sobom nosim svoj riječnik (Engleski - Swahili) kako bi bar po koju riječ naučioi kako se nebi kao tukac nakon dva mjeseca vratio. Jezik nije težak, skoro pa se izgovara onako kako se piše, a sudeći po ovome što sam do sada vidio mislim da ni gramatika nije nešto zahtjevna. Dosadašnjim stupnjem znanja iz Swahilija sam u mogučnosti bez puno poteškoća nekoga pitati za njegovo raspoloženje i zaželiti nekom laku noć. To je i ujedno prva rijeć koju sam ovdje naučio, laku noć.

Ne pozdravljam se još iako mi neće dugo trebati. Ima jedna stvar ovdje koja me umara, a to je cijelodnevno žicanje nečega od strane dijece koja nisu smještena u sirotištu. Naime, kako svaki dan hodan oko sat vremena prema sirotištu i isto toliko nazad, svaki put susretnem jedno tridesetak do pedesatak dijece. Nema onoga dijeteta koje me na cesti, pomalo zapovijedajući, ne pita za slatkiše ("Give me a sweet!"). Pa što sam ja tvornica Čunga Lungi? Neznam tko ih je to naučio ili kada su to naučili (moguće već i prilikom rođenja) ali to je jedna od rečenica na engleskom jeziku koju baš svatko od dijece zna, bili u vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi. Iako sam prvih nekolicinu dana davao slatkiše isto ću od sada izbjegavati kako bi ih razuvjerio da baš svaki bijelac koji se nađe na ovim područjima svaki puta sa sobom nosi po pedeset slatkiša, loptu, balone ili slično. Ali kao što rekoh, takvo ponašanje sigurno nećete doživjeti kod djece iz sirotišta, oni su skromni i pristojni, i ukoliko bi stvarno imali želju za slatkišima onda će vas prije pitati kako si!?

Današnji dan je prvi dan od kad sam ovdje da barem malo nije padala kiša. Zahvaljujući tome se odijeća koju sam jutros oprao do popodnevnih sati već osušila, a iako sam se bojao kako ću svu robu morati prati na ruke, na svu sreću imam mašinu na raspolaganju. Joj što obožavam miris omekšivaća. Sutra je nedjelja i mislim da ću cijeli dan provesti ležerno bauljajući okolo naokolo bez ikakvih pretjeranih obaveza. Iako su sutra na rasporedu mise, nitko se neće ljutiti ako ostanem duže spavati kako bi se napokon pošteno naspavao. Barem jedan dan u tjednu jer se ostale dane budim uvijek prije sedam sati ujutro.

Večera je maloprije završila (bila je ukusna). Na meniju se našla miješana salata, povrče na gulaš, riža i piletina, a uz to još i domaći kruh koji po ničemu ne zaostaje za onim iz daleke domovine. Kuharica sutra ima slobodan dan tako da ću ja preuzeti kuhaču i nešto složiti što je tipično za naše podneblje. Još nemam ideju što točno pa se nadam da ću ujutro biti kreativniji. Ako netko od vas ima nešto zanimljivo na pameti, molim vas pomozite!

U protekla dva posta, a vezano za pripremu puta, sam obradio vize i aviokarte, a danas je na redu smještaj. Ništa manje bitna stavka od aviokarata, možda čak i bitnija.

3. Smještaj: Nakon što ste definirali sve datume i planirana odredišta, prikupili informacije o viznom režimu, kupili aviokarte, slijedeće na redu je svakako da izaberete smještaj. Smještaj je uvijek ona najskuplja stavka tako da predlažem da si za izbor istoga uzmete najviše vremena. Hvala Bogu pa živimo doba interneta gdje su nam dostupni razni alati kojima si rezervaciju smještaja možemo olakšati. Na prvo mjesto alata za pretraživanje smještaja bi svrstao TripAdvisor. Ovdje možete pretražiti smještaj po lokacijama, pregledati slike, te čitati komentare posijetitelja prije vas. Kad tako izaberete smještaj koji vam najbolje odgovara (po cijeni, kvaliteti, udaljenosti od znamenitosti ili centra grada) predlažem da isti smještaj pokušate pronači preko Booking.com, ali i predlažem da pretražite vlastite stranice smještaja (homepage). Ukoliko na stranicama istih imate mogučnost izvršiti rezervaciju onda te cijene usporedite sa onima na Booking.com-u jer ovdje znaju biti uvečane. Ukoliko su cijene iste, rezervirajte preko potonje navednog portala, ukoliko nisu onda svakako preko vlastite stranice smještaja (hotela, motela, apartmana, itd.) te će te tako uspijeti i uštedjeti novac koji će kasnije dobrodoći prilikom kupnje suvenira. Nije vam potrebna nikakva mudrost osim računala, pristupa internetu, kreditne kartice i malo vašeg dragocijenog vremena.

Zahvaljujem na čitanju, želim vam svima ugodne i mirne snove. Sutra je nedjelja i nadam se da će te je svi provesti prirpremajući se za naporan radni tjedan, znaći odmarajući se sa svojim najdražima. Uživajte u slikama.

"Planiraj ono što je teško dok je još lako, čini ono što je veliko dok je malo. Najteže stvari na svijetu moraju biti načinjene dok su još lake, najveće stvari na svijetu moraju biti načinjene dok su još male. Iz tog razloga mudraci nikada ne čine ono što je veliko i to je razlog zašto oni tu veličinu mogu postići."
- Sun Tzu

Subukia, 07.06.2014.

Petnaesti dan

Subukia. Nakon što je danas po meni skakalo dvadeset dijece osiječam se kao da je upravo kamion prešao preko mene (moje najiskrenije poštovanje svim odgajateljicama na ovome svijetu, naročito onoj mojoj najdražoj, sestrični). Pa to je za ne vjerovati kako ista toliko mila i draga čovjeka od skoro metaridevedeset mogu iscrpiti do beskrajnosti. Danas ih je bilo više nego protekle dane, zašto neznam, samo znam da sam ih prilikom prebrojavanja imao nekolicinu viška, a pamet i matematika me još uvijek na svu sreću služe.

Vrijeme u sirotištu odnosno vrtiću sam danas uglavnom proveo učeći dijecu engleski jezik, brojke, slova i neke osnovne boje, a za svaki točan odgovor naravno po jedan bombon. Neznam dali je to u skladu sa strukom ali nisam pronašao drugi način da ih motiviran da barem pola sata sijede u svojim klupicama bez da me pojedu. Osvojio sam simpatije nekolicinu njih koji su cijelo vrijeme, kao da su od pera, zahtjevali da ih nosim pa sam tako u pojedinim trenucima ih po troje imao na rukama, uz to da su istovremeno još toliko njih htjeli također da ih nosim. Pored učenja današnji dan smo proveli i u pranju ruku. Naime, dao sam si zadatak da ih barem nekolicinu naviknem da prije objeda i poslije operu ruke sa sapunom, što možda ovako zvuči jednostavno ali to vjerujte mi nikako nije. Pola njih biježi od vode kao od sotone, pola njih najradije da bi uskočili cijeli u robi u lavabo punim vruče vode. Kako bilo da bilo, barem danas su svi bili čisti kao suze, što je ponajprije mene razveselilo pa onda ostale.

Tijekom današnje šetnje ka sirotištu, iskoristio sam piliku i u dućanu koji mi se nalazi usput kupio super lijepilo kako bi djeci u sirotištu uspio zaljepiti neke stare tenisice, dio njih naposljetku i uspješno popravljam dok ove ostale ni sam Bog nebi spasio. Kako bi svi barem imali normalnu obuću odlučio sam ovih dana svima kupiti po jedan par tenisica koje se ovdje proizvode i koje nisu neznam koliko skupi. Dao sam dvojici najstarijih zadatak da mi zapišu imena svakoga i odgovarajući broj noge kako bi možda još sutra mogao ići u nabavu.

Negdje pred kraj moga radnoga vremena (u navodnicima) kiša je toliko pljuštila da mi je čudno da nije odnijela nekolicinu kolibica, a da sam pokisnuo kao miš nemoram ni spominjati. Kiša još uvijek pada a mene lagano umor hvata. Zadnji dio posta ću posvetiti pripremi puta, kako smo jučer obradili temu aviokarte danas čemo obraditi vize.

2. Vize: Ukoliko imate hrvatske putovnice viza vam je još uvijek potrebna za večinu dalekih destinacija koji bi ste možda htijeli posjetiti. Po meni je nakon aviokarata najbitiniji dio pripreme ishođenje vize za vaše destinacije. Budući da smo danas svi više manje pismeni na računalu predlažem da se na stranicama našeg Ministarstva vanjskih poslova (ali i onoga države u koju putujete) informirate o uspostavljenom viznom režimu sa određenom državom. Naime, u mom slučaju mi je bila potrebna viza za sve destinacije koje sam, ili koje ću još posjetiti. Najkompliciranije se ispostavilo ishođenja vize za Etiopiju obzirom da državljani Republike Hrvatske vize nisu u mogučnosti prilikom dolaska na granični prijelaz zatražiti, već iste moraju već unaprijed imati u putovnici. Kako u Hrvatskoj nema diplomatsko konzularnog predstavništva Etiopije morao sam se onom u Rimu, koji je zadužen za naše područje, obratiti. Kako nije postojala druga mogučnost original putovnicu sam morao poslati poštom što je naposljetku ispalo dosta skupo obzirom na osiguranu pošilju DHL-om. Pored same putovnice morao sam također i određen formular, slike ali i novce (što je inaće zabranjeno) slati. Svakako nakon što ste isplanirali dolaske, odlaske i same destinacije vašega puta, odredite si koja vam visa odgovara, dali za jednokratan ulaz, za više ulaza ili samo tranzitna. Velike su razlike u cijenama tako da preporučujem da zatražite samo vizu koja će vam biti dovoljna za vaše potrebe. Što se tiće viže za Keniju, nju sam osobno ishodio u Zagrebu u njihovom konzulatu a za cijelu proceduru mi nije trebalo više od deset minuta. Viza za Katar, a državu koju ću tijekom samog završetka puta posjetiti, također je nešto kompliciranija za ishoditi nego li je to za ostale države. Naime, zahtjevi vize za Katar se isključivo online ispunjavaju uz to da morate biti smješteni u određenim hotelima, popis kojih vam prethodno stoji na raspolaganju, te morate imate među ostalim i rezerviranu ili kupljenu avio kartu. Poneki hoteli koji se nalaze na prethodno spomenutom popisu nude također mogučnost da u vaše ime zatraže turističku vizu ukoliko ste rezervirali smještaj, temu koju ćemo kao treću najvažniju prilikom planiranja puta obraditi.

Sada mi je stvarno dosta i moram se opostiti za večeras, hladno mi je i kiša pada (proteklih osam sati) tako da jedva čekam se zavući u topli krevet. Zdravi i veseli bili.

"Sve što znamo o budućnosti je da će biti drugačija."
- Peter Drucker

Subukia, 06.06.2014.