Dvadesetišesti dan

Subukia. Današnji dan je jedan od onih mnogobrojnih ali ne i svakodnevnih (za pamčenje). Daleko od svih očekivanja, nakon buđenja sam otišao na jutarnju misu, po završetku koje mi je prišla časna sestra (sa kojom sam u nedjelju bio na misi) i upitala me dali imam volje sa njima otići u jedno udaljeno selu kako bi cijepili dijecu u dobi do dvije godine. Naravno da sam pristao jer mi se u tom trenu činilo kao prava promjena ovoj već dva tjedna postojećoj svakodnevnici, i naposljetku se tako ispostavilo.

Prvo moram pojasniti kako ovdašnji Franjevci, pored nekoliko škola, vrtića, sirotišta, itd., pod svojom odgovornošću imaju i tzv. Health Center, svojevrsnu ambulantu u kojoj se čak kao što je i danas slučaj bio, porađaju dijeca. Kako se područje koje spada pod ovdašnju franjevačku župu prostire u nedogled i koju čine čak sela udaljena i do satipol vožnje automobilom, svaki tjedan dva puta, časna sestra u pratnji medicinske sestre i vozaća obilazi ta udaljena sela (svaki puta drugo selo) kako bi obavili najnužnije poslove iz nadležnosti Health Centra, služeći se tom prilikom jednim malo večim terencem kojim napunjenim medikamentima „do krova“ tako kreću u obilazak.

Vožnja do današnjeg odredišta, sela Kabusua, trajala je nešto više od sat vremena po nepreglednim polupustinjskim seoskim putevima, a cijepljenje koje je danas planirano doznajem će se održati u crkvi koju uspijevam iz daleka ugledati na jednom brežuljku. Stigavši ispred iste me nimalo ne iznenadi prizor tridesetak žena sa svojom malom diječicom u naručju (kako čekaju na nas), više manje svi u potražnji za ono malo spasonosnog hlada ispod krošnje povečeg stabla pred crkvom.

Nakon što smo iskrcali sve stvari počeli su i današnji pregledi, prvi dio kojih se je u suštini odnosio na vaganje dijece(kako bi se mogla pratiti promjena kilaže u odnosu na zadnji put) koja su u pratnji majke došli primiti cijepivo. Nakon vaganja svaka majka sa svojim dijetetom predala je svojevrsni karton za cijepljenje u kojem su zadržani svi relevantni podaci o dijetetu, među ostalim i oni o dosada primljenim cijepivima, a podatke koje sam imao zadatak upisati u jednu poveću knjigu izdane od kenijskog ministarstva zdravlja kako bi (Health Centar) pred vlastima mogao pravdati svoj angažman na planu održavanja zdravlja dijece i ljudi. Po upisivanju dijece, prilikom kojeg mi je asistirala i medicinska sestra ispisivajući bianko račune za usluge, majke sa dijecom su kao i u svijetu kojeg mi poznajemo čekale u redu kako bi ih jednu po jednu primila časna sestra, koja btw. rečeno ima završenu medicinsku školu i koja je obučena za pružanje liječničkih usluga (osim onih kirurških). Ukupno je tako danas upisano preko trideset dijece koja bivaju cijepljenja, a poradi broja kojeg je cijela procedura i trajala određeno vrijeme.

Po završetku cijepljenja počela je padati kiša, ujedno u suigri sa suncem stvorivši dugu na nebu, dugu koju neznam kada sam zadnji put vidio. Nakon što smo popili svatko po sok kojeg smo prije dolaska kupili, uputili smo se ponovno nazad prema ambulanti koja se nalazi samo dvije minute hoda od samostana u kojem sam smiješten. Iscrpljen od cijelodnevnog angažmana pod marčanim suncem otišao sam na brzinu otrčati nekoliko krugova oko igrališta, poslije toga se otuširavši i pridruživši se naposljetku na večeri. Sada završavam ovaj post kako bi mogao gledati utakmicu (Mexico - Brazil) svijetskog nogometnog prvenstva.

Pošto danas nisam bio u sirotištu, sutra svakako moram otići jer sam nekolicini dijece obečao kako ću ih danas voditi na šišanje kod frizera (kinyozi, na Swahili). Nadam se da mi neće zamjeriti dan zakašnjenja. Prije sirotišta svakako ću svratiti i do ambulantne kako bi upisao nekolicinu dijece koja su sutra naručena za cijepljenje. Moram priznati da sam sebe do sada često uhvatio u kritiziranju našega zdravstvenog sustava, a uvjerivši se kako stvari ovdje u Keniji izgledaju možda i neću više toliko kritika na uštrb našeg sustava izustiti.

Želim vam što ugodniju večer, uživajte u sutrašnjem danu što više budete mogli. Pozdrave šaljem svima vama, ma gdje god bili ili putovali. Moj dvadesetišesti dan, dvadesetišesti dan zadovoljstva i ispunjenosti, upravo je završio.

„Život nas uči da je izuzetno kratak, stoga nemojte tratiti vrijeme na pesimizam i iluzije, na bijes. Budući da je tako kratak, promatrajte njegovo cvijeće, a ne trnje; život ima okus, miris i oblik cvijeta.“
- Shimon Peres

Subukia, 17.06.2014.