Deveti dan

subota , 31.05.2014.

Subukia. Subota je. Prvi dan u selu Subukia, odnosno u selu Lower Subukia koje se nalazi na dvdesetak kilometara udaljenosti. Nalazim se na području koje se nalazi na nadmorskoj visini od tisućuipetsto do dvijetisuće metara. Put do ovdje je stvarno bila prava avantura. Naime, da bi došao iz Nairobia u mjesto Lower Subukia trebalo mi je oko šest sati vožnje, a koje vrijeme sam iskoristio kako bi se donekle opustio u komunikaciji sa lokalnim stanovništvom. Prvo sam trebao u Nairobiu sjesti na Minibus (Matatu, jedno od najprostrarenijih prevoznih sredstva u Keniji koji prima do deset putnika) kako bi došao do grada Nakuru, a koji se nalazi u sjeveroizapadnom pravcu odmah nadomak Lake Nakurua, poznatim turističkim must-see mjestom koje posjetitelje privlači velikim staništima ružičastih flaminga. Zanimljo kod Matatua je da isti nemaju određeno vrijeme kada kreću, već isti voze non-stop, a odlazak je čim se cijeli Matatu napuni do zadnjeg sjedećeg mjesta. Naravno da turistima nude i dva mjesta kako bi prtljagu tobože mogli staviti kraj sebe. Sami put je bio zanimljiv iz dva razloga: Prvi je taj što prolazite prekrasnom prirodom daleko od vreve glavnoga grada, a Drugi svakako taj kako će te u devedesetdevet posto slučaja biti jedini bijlac u Matatuu što vam omogučuje uspostavljane kontakte sa lokalcima. Jezična barijera postaje sve očitija što se dalje odmaknete od Nairobia, iako i u drugim večim mjestima postotak onih koji pričaju odlični engleski jezik nije malen. U Keniji je službeni jezik Swahili, ali i Engleski, koji nažalost u manjim sredinama u kakvim se sad trenutno nalazim nije toliko rasprostranjen. Znajući za navedeno sam se prije puta opskrbio sa vodićem za Swahili kojeg ću u narednom razdoblju koristiti za učenje jezika, kojeg pak za sada ne smatram ne savladivim.

Da se vratim na sam put koji je, kako se kasnije ispostavilo, trajao puno duže nego što sam to očekivao. Nakon tri sata vožnje stigli smo u Nakuru gdje sam morao jedan dio grada pješiće proći kako bi došao do drugog mjesta (tobože autobusnog kolodvora) sa kojeg bi trebao nastaviti ponovno Matatuom (sada drugoga prijevoznika, iz Nairobia svakako preporučujem Mololine) prema selu Subukia. Šetajući kroz Nakuru odmah primiječujem razliku prema Nairobiu, nema previše znatiželjnih i čudnih pogleda, nitko vam ne prilazi kako bi vam ponudio turističke usluge i slično. Korak po korak, na leđima veliki ruksak (Backpack), na prsima manji za dnevne izlete, a za sobom manji kofer. Sveukupno oko četrdeset kilograma prtlage (maksimum koji sam mogao ponijeti sa sobom letom), dio koje čine osobne potrbštine za put od osamdesetdana ali i dio koji je namjeren sirotištu i djeci u njemu. Nakon deset minuta hoda pronalazim put ka odredištu. Kao i što svugdje biva, pristigavši na kolodvor primiječujem velike mase ljudi, jedan dio dolazi, jedan dio odlazi, jedan dio hodajući okolo naokolo prodaje svakakve sitnarije, od šibica do Coca-Cole. I evo napokon sam došao i do pravoga Matatua koji vozi u pravcu sela Subukia (tijekom vožnje zaustavljajući se u nekoliko drugih naselja i sela). Odmah se upoznajem sa osebujnim likom imena John. John je nešto kao koordinator na kolodvoru zaposlen kod prijevoznika kojeg sam izabrao za daljnji put. Nakon sveopčeg kratkog razgovora (od kud si, što si, itd.) John mi se ponudi kupiti kartu te mi daje svoj broj kako bi ga nazvao ukoliko dođem ponovno u Nakuru, kako bi meni i mojim prijateljima dao dobru cijenu za izlet na jezero Nakuru. Ponudu prihvačam te pušeći meni tako omiljeni Marlboro gledam oko sebe i pokušavam shvatiti gdje se ja to nalazim. Gdje sam ja to došao, gdje idem, zašto idem (što više razmišljam o tim pitanjima manjka mi na odgovorima)? Prošlo je petnaestak minuta, sva sjedeća mjesta su se popunila, pripremamo se sa odlazak. Kreće put koji će trajati skoro sat vremena. Sjedim na prednjem sjedalu i ulazim u razgovor sa gospođom i njezinim sinom koji su se smjestili iza mene. Na moju sreću i oni su na putu prema selu Subukia (gdje oboje žive), kakvo olakšanje. Sad barem neću promašiti odredište. Put ide prema planinskom području, sa suhih nizina vozimo se prema zelenim visinama, prolazimo niz manjih mjesta bez prestanka vozeći se uzbrdo. Što se više penjemo to oko nas postaje sve zelenije. Nakon desetak minuta vonje evo i kiše koja će se kasnije pretvoriti u pljusak. Nakon skoro sat vremena gospođa iza mene mi govori kako je sljedeće mjesto Subukia, mjesto koje tako isčekujem vidjeti. Kako se bližimo mjestu tako i kiša pojačava, a samim islaskom iz Matatua počinje padati pljusak. Skrivam se pod limeni krov obljižnje kolibice, uz mene gospođa i sin iz autobusa, pokušavaju mi pronaćo osobu koja će me motorom odvesti do mjesta Lower Subukia. U tom trenutku ništa mi više jasno nije bilo, oko mene pljusak a ja bi uz to trebao sjesti na motor sa cijelom prtljagom (koju do sada na moju sreću nisam pogubio. Nemam drugog izbora pomislim i tako nastavljam prema mjestu Lower Subukia. Vozeći po najgoroj cesti (makadam, blato, kamenja) na kojoj sam se vozio motorom shvatim da Lower Subukia nije baš nadomak, kasnije će se ispostaviti kako smo se trebali voziti oko dvdeset kilometara. Volio bi da me je netko mogao snimiti na tom putu, barem tri puta sam pomislio kako ću i ja i prtljaga završiti u grmlju, barem dva puta kako će nas netko zaustaviti, a skoro cijelo sam vrijeme sam mislio kako dečko koji me vozi nema pojma kud vozi.


Napokon osmijeh na mom licu, stižemo pred veliku ogradu i ulazna vrata za mjesto boravka našega misionara. Zahvaljujem se vozaću i laganim korakom ulazim na posjed. Prilazi mi jedan stariji muškarac, lokalac imena Langati za kojeg će se ispostaviti kako noću čuva posjed, srdačno mi pružeći ruku me pozdravlja i uzima moju prtljagu, iako pokušavam odbiti isti inzistira budući da sam s puta. Laganim korakom dolazimo do kuće gdje je naš misionar smješten. I evo ga, fra Miro Babić, u prvu ruku čudo od čovjeka a onda misionar koji je ovo sve napravio. Čim sam ga ugledalo tako mi je laknulo da sam napokon stigao na svoje odredište da vam opisati ne mogu. Srdačno se pozdravljamo prethodno se upoznavši sa grupom volontera iz Njemačke koji će ovdje biti do ponedjeljka. Drago mi je da su iz Nijemačke jer je ista moj drugi dom. Slijedi večera, hladna piva poslije večere, druženje, uspoznavanje, i prva noć ovdje.

Jutro je, rano se budim kako bi otišao na misu u obljižnju kapelicu. Nakon mise sljedi doručak. Vrijeme nakon doručka iskorištavam kako bi se upoznao sa posjedom gdje ću sljedeća dva mjeseca boraviti. Nisam si ovo ovako zamišlao. Oko mene zelenilo, uređena hortikultura, uređene staze oko kuće. Oaza mira ili raj na zemlji (kako bi ga si netko zamislio). Ovdje je su smještena dva franjevca, naš misionar fra Miro i njegov kolege Peter, Pater Peter. Pored njih dvojice ovo mjesto svojim domom zove i brat Florencijus (Flo). Peter i Flo su Afrikanci, srdačni i topli sa osmijehom od uha do uha, ništa manje nego fra Miro. Osiječam se kao da sam već na stotine puta boravio ovdje. Tu je i zaposleno nekoliko lokalaca koji brinu o posjedu, ali i odlična kuharica Ruth, vesela Afrikanka vitkog izgleda koja brine da svi na vrijeme dobio objed. Ujutro je doručak oko osam, slijedi ručak oko jedan a naposljetku i večera oko sedam. Iako je atmosfera easy going, očekuje se da svi koji borave ovdje budu i prisutni za doručkom i večerom, ručak nije obvezan budući da su svi negdje raštrkani, volonteri uglavnom u sirotištu ili vrtiću.

Subota je popodne. Fra Miro se vratio sa svojih obaveza te mi ponudi da odem sa njim do sirotištem Mali dom, sirotište koje se nalazi oko tri kilometara od kuće, tri kilometara koje ću svako jutro i popodne pri povratku kući pješaćiti. I treba mi pješačenja budući da se doma obično i do obližnjeg odvezem autom. Kako shvatim franjevci ovdje iamju nekoliko svojih ustanova o kojima treba brinuti. To je sirotište Mali Dom, vrtić, osnovna škola, srednja škola i health center, a sve navedeno se nalazi na različitim lokacijama (osim vrtića i sirotišta koje djele isto imanje. Prilikom dolaska u Mali Dom se upoznajem prvo sa zaposlenicima i naposlejtku sa djecom. Ovdje je osamnaest djece, večina kojih bez roditeljske skrbi. Roditelji ostale djece se nisu mogli brinuti o njima te i nisu mogli pružiti ono što ovdje imaju na raspolaganju, hranu, učenje i igranje. Ono što se nama tako čini neupitnim. Itekako je upitno kako ovdje imam priliku upoznati. Tijekom kratkog boravka u Malom Domu (u kojem ću od ponedjelka biti skoro svaki dan) jedan me diječak imena čijeg se sada ne siječam proveo kako bi se upoznao sa svim sadržajima. Ono što ovdje primiječujem je kako se svi brinu jedni za drugoga, a dio djece ima neki oblik fizičkog hendikepa tako da im je prijeko potrebna pomoć drugih.

Nakon pola sata odlazimo iz sirotišta i stižemo kući. Bliži se zajednička večera. Nakon večere obligatorna piva i cigareta. I evo već stiže noć, vrijeme je za spavanje budući da je sutra doručak nešto ranije planiran. Svake nedljelje su po dvije mise, a sutra i mi volonteri kao i svake nedjelje našeg boravka odlazimo sa misionarima na mise. Ova misija pod sobom ima oko petnaestak crkava u kojima se drže mise. Svake nedjelje u dvije druge. Iako sam prvi puta ovdje, osiječam se ugodno. Naravno da mi moj dom fali strašno, obitelj, rodbina, prijatelji, sve koje ovim zadnjim riječima pozdravljam. Vjerujem kako ću imati poteškoća sa vođenjem bloga i postanjem slika budući da ovdje postoji samo satelitski internet koji podržava samo ograničenu brzinu, bez obzira na što ću nastojati svaki dan pisati, pa barem dvije rečenice sa dvije slike.


"Nikad nećeš izgubiti pravi put budeš li radio prema osjećaju i savjesti."
- Johann Wolfgang von Goethe

Subukia, 31.05.2014.

Osmi dan

petak , 30.05.2014.

Subukia. Konačno je došao i dan kada sam stigao na tako dugo izčekivano odredište, selo Subukia. Iako sam imao predožbu kako od Nairoba do ovdje put sigurno nebi trebao toliko dugo trajati, uspio sam se i po neznam koji put razuvjeriti. Današnji dan sam započeo naravno doručkom, (naravno) budući da neznam kad sam zadnji put tako obiljno i ugodno doručkovao. Vrijeme je odmah pok sam se probudio krenulo kucati brzinom munje tako da mi je drago što sam se već večer prije donekle uspio pripremiti odnosno spakirati za odlazak iz Nairobia. Nakon doručka požurio sam ka lokalnom supermarketu kako bi obavio kupnju nekolicine potrebština, bez kojih naravno da bi mogao ali nam naš nametnuti zapadnjački stil života to ne dopušta. Prije nego li ću sjesti na Matatu (manji autobus za do deset ljudi bilo je još mnogo toga za obaviti.

Kako rekoh, prvo na planu bio je posjet lokalnom trgovcu kada sam već nakon brzinski obavljenje kupnje odjurio prema jednoj od rijetkih znamenitosti grada koje sam dosada propustio, nacionalnom kenijskom arhivu, National Archive Nairobi. Ovom prilikom svakom preporučujem posjet arhivu budući da se unutar istog nalaze mnoge zanimljivosti koje se tiću posvijesti Kenije, a cijena koju za taj posjet plačate je minorna, niti dvadeset kuna. Uputivši se nakon toga prema hotela kako bi obavio check-out si dajem dovljno oduška da projurim pješiće po djelu grada blizu mjesta gdje se nalazi hotel, a tom se prilikom možda i ponovno uvjeravam kako je barem taj dio grada relativno siguran. Naravno da mi na ulici prilaze nekolicina njih koji mi nude usluge vodića, koji nude aranžmane za odlazak na safari i slično, ali iste uz već iztreniranu dozu smijeha mičem podalje od sebe. Kako sam bio kratak na vremenu odjurim prema hotelu kako bi brzo pokupio prethodno spremljene stvari te u pratnji taksiste od jućer odlazim do centralnog kolodvora, za kojeg usput biva rečeno nema priručnika (za putovanje u Nairobi) koji turistima ne govori o tome da taj dio grada po noći svakako treba izbjegavati. Kupujem kartu za Matatu i tada avantura počinje. Vožnja do grada Nakuru trajala je oko tri sata a tijekom kojeg prolazeći prekrasnim krajoliko uspijevam se ponovno uvjeriti u lijepote ovoga kontinenta. Po dolasku u Narobi uzimam stvari i pješiće nastavim put prema jednom drugom kolodvoru u udaljenosti od pet minuta. Hodajući tako sa dva ruksaka (jedan od kojih je ogroman za duža putovanja) i manjim koferom naravno da postajem meta pogleda lokalaca iako tom prilikom ne osiječam onu napetost kao što je to bio slučaj u Nairobiu. Nakon nekoliko minuta hoda i znatiželjnih pogleda stižem na drugi kolodvor a na kojem je samo u tim trenucima dok sam se ja nalazio na njemu isflukturirao toliki broj ljudi da sam bio iznenađen. Ovdje kupujem kartu za Matatu koji bi me trebao sve do mjesta Subukia dovesti. I evo nakon skoro sat vremena stižem Subukiu kada je počelo kišiti kao da se nebo otvorilo. Iako sam prvotno mislio kako se mjesto mojeg boravka sljedećih dva mjeseca nalazi u samoj blizini kolodvora odmah se razumjeravam doznajući kako se mjesto na koje ja trebam stići nalazi oko dvadeset kilometara dalje. Poradi kiše ali i manje doze dezorijentiranosti bivam vidno iznerviran iako u konačnici pronalazim način, jedini mogući način u tome trenutku. Tako nakon nekoliko trenutaka dolazim do lokalaca koji nude prijevoz motorima u bilo kojem odredištu u radijusu od nekoliko kilomertara i pronalazim vozaća koji me je spreman po kiši koja je pljuštala sa svih strana odvesti do Franjevaca i njihovog smještaja, ujedno i mog smještaja za vrijeme boravka ovdje.

Put je krenuo meni prema nepoznatom iako je vozać izrazio uvjerenje kako zna pravi put i da će me bez ikakvih poteškoća odvesti. Siječate se moje prtljage, manji kofer i ruksak te ogroman ruksak za duža putovanja. A gdje stim pomislim, kada evo i riješenja. Oba ruksaka na leđa a kofer je vozać nekako naumio vezati za motor i u tome u konačnici i uspio. Možete zamisliti tu sliku? Ja, prtljaga i vozać na motoru ne većem od Tomosa. U konačnici sam nakon dvadeset kilometara duge vožnje napokon stigao, bivam toliko srdačno primljen i pozdravljen, a pričati sa nekim napokon opet Hrvatski mi je predstavilo ogromno olakšanje. Neću sada duljiti previše, poradi poteškoća sa internetom večeras nisam u mogučnosti postati slike iako se nadam da ću sutra izmognuti način. Želim tijekom sutrašnjeg posta nešto više reći o samoj vožnji i toliko toplom dočeku, sada mi je ponestalo rijeći i inspiracije za koju sam siguran da će se vratiti sa novim danom. Iz srca Afrike, pozdrav svima kod kuće.

"Ni do jednoga mjesta na koje bi bilo vrijedno stići ne vodi skraćeni put."
- Beverly Sills

Subukia, 30.05.2014.

Sedmi dan

četvrtak , 29.05.2014.

Nairobi. Sedmi je dan putovanja, sedmi post a osiječam se toliko iscrpljen nakon današnjeg dana da mi i pisanje pada teško, na želudac valjda. Bez obzira na isto, potruditi ću vam se u nekoliko rijeći dočarati današnje slike ovoga meni nepreglednoga grada. Nakon jako loše prespavane noći ustajem se satipol kasnije nego predviđeno poradi čega preskačem kao i inače doručak (na taj način uvijek imam priliku nadoknaditi izubljeno vrijeme, vrijeme koje neusporeno teće iz sekunde u sekundu i koje svakim trenom postaje dragocijenije) budući da sam se prethodnog dana sa taksistom dogovorio kako ćemo već oko deset sati krenuti u obilazak grada, prvenstveno misleći na obilazak brojnih muzeja i znamenitosti za koje jučer nije ostalo mnogo vremena.

Prva destinacija koju smo posjetili nalazi se na dvadesetak minute vožnje od centra grada, a radi se o jednoj od znamenitosti čiji posjet preporučava i tako dragocijen Lonely Planey, vodić bez kojeg unatoć njegovoj obširnosti (i težini) ne krečem nigdje. Destinacija o kojoj vam pišem je David Sheldrick Wildlife Trust Elephant Orphanage, a radi se o svojevrsnom prihvatilištu za slonove koji su pronađeni iscrpljeni negdje u divljini, nedugo nakon rođenja. Vrhunac ovoga prihavtilišta se svakodnevno odvije između jedanaest i dvanaest sati kada posjetitelji uživaju gledajući hranjenje životinja. Budući da sam prije nekoliko godina imao priliku vidjeti odrasle slonove u divljini (siječam se jednog krda slonova koji je brojao oko dvadeset životinja i priliku kojeg sam imao vidjeti iz neposredne blizini) iznenađuje me koliko mali ovi pripadnici viših sisavaca mogu biti, bez obzira, itekako uživajući u današnjoj razigranosti istih. Ovo prihvatilište je svakodnevno meta brojnih turista i to u prethodno navedeno vrijeme, posjet nije vrhunac ali se isplati vidjeti. Sljedeće mjesto koje smo se uputili posjetiti je Giraffe Centre, mjesto koje je utemeljeno sa ciljem zaštite Rothschild žirafe čije je prirodno stanište ograničeno na područje istočne Afrike. Must-do na ovoj lokaciji je hranjenje životinja sa platforme izgrađene u visini samih žirafa. Zanimljivo mjesto iako neusporedivo manje očarajuće nego odlazak na safari i možebitni pronalazak žirafa u prirodi. Vrhunac današnjeg dana uskoro je uslijedio posjetom muzeja posvećen djelu i životu danske spisateljice Karen Blixen (1885 - 1962), Karen Blixen Museum. Mnogi od vas ste sigurno pročitali njezino naj djelo Out of Africa, knjgu koja opisuje njezin život i odlazak iz Afrike u koju je došla za svojom nekadašnjom ljubavi, mužu kojeg naposljetku ostavlja zbog ljubavnika, pilota britanskih snaga, nakon smrti kojeg ožalošćena, sama i bankrotirana odlazi iz Afrike. Muzej je izgrađen u nekadašnjoj kući u kojoj je Karen Bixen živjela, a kuća se nalazila na toliko velikom imanju da mu kraja nije bilo (cijelo predgrađe u kojem se nalazi imanje danas nosi njezino ime, Karen). Neću duljiti previše o životu Karen Bixen iako svakom preporučujem, ukoliko nije, da barem jednom pročita knjigu koju je napisala pod alter egom Isak Dinesen.

Nastavljamo dalje vračajući se prema centru grada, a znajući kako će nas put odvesti nedaleko od najvećeg sluma u Africi, Kibere (neke procjene govore kako u ovom slumu živi i do milijun ljudi), zamolim Johna (taksist) da me tamo i odveze. Tom prilikom doznajem kako je John vlasnik nekoliko koliba (nalaze se na rubnom djelu Kibere) koje iznajmljuje, a poradi čega predlaže da samo u tom djelu izađemo iz automobila, a ostale djelove prođemo vozeći se kroz naselje, poštujući stroga načela sigurnosti. Prilikom samog dolaska uvidim nepreglednu površinu na kojoj se nalazi slum, izlazimo iz auto i krećemo prema kolibama. Tom prilikom nam prilazi manja skupina muškaraca koji uvjerivši se kako John u vlasništvu posjeduje kolibe koje se nalaze u neposrednoj blizini, odustaju od daljnjeg uznemiravanja i mogućeg prepada. Ubrzo se uvjerivši u uvjete života počinjem osiječati bol u želudcu, tugu, bijes i žalost da mi je u jednome trenu došlo da zaplaćem. Doista nemam rijeći kako bi opisao Kiberu. Nemam. Nemoguće je te slike pretvoriti u rijeći, ono što sam vidio daleko je od onoga što sam ikada u životu vidio, daleko od onoga što sam mislio da ću vidjeti, daleko od onoga što sam mislio da postoji, daleko od svega. Postat ću neke slike koje sam napravio na rubnom djelu naselja, vozeći se kroz naselje maknuo sam sve sa sebe što bi moglo privući pažnju prolaznika, pa tako i fotoaparat. Iako mi je John predložio da uz pratnju policije uđemo u srce naselja te da bi u tom slučaju mogao i izaći iz auta, ne oklijevam niti sekunde odbijajući njegovu ponudu. Još jućer sam mislio da bi to bilo fora, a vjerujte mi fora je nešto sasvim drugo kako sam se danas uspio uvjeriti. Iako postoje nekolicina nevladinih organizacija unutar sluma (kako mi je John objasnio) i u kojem bijelci djeluju u cilju poboljšanja životnog standarda, atmosfera koja ovdje vlada i koju sam itekako uspio osijetiti, čak se samo vozeći autom, mi oduzima svaku želju izlaganja sebe mogučnosti da budem opljačkan ili napadnut.

Nije to slika Nairobia niti slika većine ljudi koji žive u ovom gradu, daleko od toga. Daleko od toga da su Kenijci loši ljudi ili manje gostoljubivi, ono što želim reći je da u ovome gradu postoji nezamislivo siromaštvo, nezamislivi jaz između bogatih i siromašnih, a siromaštvo koje je razlog povečanoj stopi kriminaliteta. Ovo nije grad u kojem se turist može toliko slobodno osiječati istraživati grad hodajući, po meni ovo nije grad za nekoga koji nije lokalac, ukoliko isti ne uživa u ograničenosti. Ja je ne volim i stvara mi nepotreban pritisak. Ima jedna izreka koje Nijemci koriste a ima sljedeće značenje: Ništa se ne jede toliko vruće kao što se kuha (Nichts wird so heiss gegessen wie es gekocht wird). Hoće reći, sigurno da su ljudi možda skloni u pretjerivanju kada se tiće sigurnost odnosno nesigurnost grada, ali, ako uzmemo u obzir da tamo gdje ima dima ima i vatre, e onda ću barem dva puta razmisliti prije nego se uputim negdje di po svemu sudeći nebi trebao ići. Ja isto tako vjerujem da je pretjerivanje oko ugroženosti turista dobar izvor prihoda, uvijek je tako. Nesigurnost vuće za sobom da će oni koji mogu postati potencijalna meta pljačke (ili neznam čega sličnoga), na neki način pokušati kupiti ono malo sigurnosti, vozeći se taksijem, birajući bolje hotele, odlazeći samo na mjesta predviđena za turiste koji su sami po sebi skuplji.

Nemojte se nikako obeshrabiti doći u Nairobi, doista postoje mjesta koja su vrijedna vašega vremena i koji su sigurni. Većina ljudi je dobročudne prirode i izrazito susretljiv prirode. Ali isto tako uzmite u obzir da će barem u gradu vaše kretanje biti ograničeno nametnutim strahom po svoju osobnu sigurnost. Nakon posjete Kiberi, John i ja uputili smo se u National Museum Nairobi, jednu od onih atrakcija koju će rijetko koji turist preskoćiti boraveći u Nairobiu. Muzej je vrijedan posjete, daje uvid u nastanak života ali i u nastanak same Kenije. U muzeju se nalazi nekoliko stalnih izložba koje se među ostalim odnose na ovdašnju povijest i umjetnost, vrijeme kolonijalizacije i utjecaj iste na razvitak Kenije kakva se danas može vidjeti, ali i nekolicine izložba čije teme se s vremena na vrijeme mijenjaju. Svakako bi preporučio da si prilikom posjete muzeju priuštite (za manju napojnicu) vodića koji će vas uz detaljan opis provesti kroz cijeli muzej. Pored muzeja se nalazi i park zmija kojeg nažalost nisam mogao posjetiti budući da sam zakasnio.

Posjet muzeju je tako za danas postala zadnja destinacija, iako sam završetkom obilaska istoga iskoristio priliku te zamolio Johna da me odveze i u one djelove grada gjde se nalazi mnoštvo predstavništava stranih država, institucija i organizacija, u prvu ruku Ujedinjeni Narodi, organizacije bez koje vjerujem u nekim djelovima Afrike još uvijek sunce nebi izašlo. Prije nego li sam se uputio u hotel, John i ja smo otišli kupiti kartu za moj sutrašnji put (Matatom) prema gradu Nakuru. Priliku sam iskoristio kako bi malo prošetao ulicama u blizini hotela i kolodvora, a iako nisam imao osiječaj da sam nekome pretjerano zanimljiv (moguće i zato što se John nalazio u mojoj pratnji) mrak bi sigurno izbjegavao. Sutra je taj dan, još malo puta busom i evo me na odredištu gdje se jedva čekam odmoriti od gradske vreve i posjete turističkih atrakcija, selo Subukia i sirotište Mali Dom kojeg vodi naš franjevački misionar. Iako mi je današnje pisanje stvaralo nelagodu, veselim se i onim sutrašnjim, preksutrašnjim i svim budućim riječima koje ću objavljivati na ovome postu. Ovo neka ostane vječno sijećanje na mojih osamdeset dana puta, vječno sijećanje na mirise, zvukove i slike ovoga dijela svijeta, svijeta koji mene toliko uspijeva očarati svakim korakom kojeg napravim. S ljubavlju.

"Sasvim je točno da čovjek nikad ne bi dostigao ono što je moguće, kad ne bi stalno posezao za onime što je nemoguće."
- Max Weber

Nairobi, 29.05.2014.

Šesti dan

srijeda , 28.05.2014.

Nairobi. Isti kontinent, druga država, druga kultura. Počinjem pisati prvi post na području u Kenije, državi u kojoj ću provesti dobar dio svog osamdesetodnevnog puta i državi koja je razlog ovome putu. Ništa se nije promjenilo u odnosu na jučer osim da ništa nije isto. Teško mi je bilo zamisliti da ću samo nakon jednoga dana ovdje biti u mogučnosti uviditi tolike razlike u kulturi, da u ovome trenu neznam uopće koje dodirne točke bi mogao navesti između žitelja Addis Ababe i Kenije. Sami gradovi su toliko različiti da je to zastrašujuće, ne samo što se tiće sigurnosti putovanja već i što se tiće odnosu prema strancima. Prije nego li o tome nešto više napišen htio bi vam dočarati put ka ovdje i sami dolazak u Keniju, odnosno Nairobi, prve utiske koje je ovaj grad imao na mene.

Sinoć kasno sam se iz hotela u Addis Ababi uputio prema zračnoj luci, pri tom skoro ne zakasnivši na let budući da sam bio toliko zauzet pisanjem razglednica najmilijima, pisanjem razglednica za koje uopće nisam siguran dali će pronaći put ka domovini. Prebrzon vožnjom bivam dovesen do zračne luke gdje nakon dva ili tri sigurnosna pregleda napokon bivan spreman na ulazak u avion za Nairobi. Kaos je očiti, veliki broj ljudi, nekolicina njih dezorijentirani svijetlucavim napisima (nekoliko kineza na letu za lučki, ujedno i najveći kineski grad Shanghai skoro da nije zabunom ušla na avion za Nairobi), pomičnim stepenicama i multikulturalnosti koja kao da je sinoć doživjela svoj vrhunac. Bez obzira na prethodno navedeno na vrijeme nam biva dopušten ulazak u avion, u ovome slučaju kompanije Ethiopian Airlines, kompanije koju sam za ovaj let izabrao bez obzira na dozu nelagode znajući za ovogodišnji incidenti kada je zrakoplov tog avioprijevoznika otet na letu za Rim. Sami let ne namjeravam previše komentirati obzirom da mi je dosta aviona i letova za narednih namanje mjesec dana. Nakon uzlijetanja trebalo je nekih tri sata da stignemo na odredište, glavni grad Nairobi. Već pri izlasku iz aviona osjeti se drugačiji miris, čak su i carinici i službenici granice ovdje primjetno organiziraniji nego u Addis Ababi, a prtljaga čiji moguće nestanak mi uvijek uzrokuje stres, stigla je u rekordnom vremenu. I evo prve situacije bog koje pomislim da sam u krivom filmu. Prvi Kenijac koji mi se obratio (izuzev službenika na graničnom prijelazu kojem nije išlo u glavu zašto sam putujem) tražio me dali imam nešto dolara za njega, i to dok sam prao ruke na zračnoj luci. Zar će me ovo pratiti cijelog mog boravka ovdje upitam sebe. Vjerojatno hoće kako sam se imao današnjeg dana uvjeriti. Kako bilo da bilo odbijem dati novac i uputim se prema izlazu, prethodno promjenjivši nešto novaca (valuta u Keniji je Shilling - KES Kenyan Shilling), dolazim do očito jedinog taksi prijevoznika na zračnoj luci te zamolim da me se odveze u hotel u koji napokon tridesetipet minuta kasnije stižem, iscrpljen do iznemoglosti. Nastaje mali problem budući da sam u hotel stigao u tri sata ujutro, oko dest sati prije nego li je predivđen check-in. Mali chit chat i osmijeh od uha do uha riješava i ovu neočekivano nastalu situaciju (do koje nebi došlo da se nisam malo bolje pripremio) i odlazim u svoju sobu ostaviti prtljagu kako bi u miru zapalio cigaretu ispred hotela. I to što sad slijedi čini onu veliku razliku između Nairobia i Addis Ababe.

Grad iz kojeg vam danas pišem ni blizu nije toliko siguran i zabavan kao što je to moja prethodna destinacija bila. Naime, več prilikom samog dolaska ispred hotela taksijem iznenađuje me iznimno veliko osiguranje (ograđeni ulazni dio hotela, automatske rampe, čuvari) i činjenica da taksista biva zamoljen ugasiti auto kako bi njegovo auto, putnici unutra (Moi) i prtljaga bili podvrgnuti vizualnoj provjeri. Možda i jesam očekivao neku vrstu osiguranja, pogotovo nakon prošlogodišnjeg terorističkog napada na robnu kuću u Nairobiu, ali da će me u onome trenutku kada sam izašao ponovno iz hotela (nakon što sam ostavio stvari) zapaliti cigaretu, pratiti u stopu pogledi nekih čudnih karaktera koji su stajali u neposrednoj blizini hotela, e to me doista malo zastrašuje. U čemu je stvar? Prije spavanja otvorim svoj Lonely Planet kojeg koristim za usputne informacije o destinacijama koje posiječujem i sve mi postaje jasno. Nairobi glasi kao jedna od najopasnijih destinacija koje turisti posijećuju na afričkom kontinentu, i to upravo zbog vesele navike, ne malog broja stanovnika ovoga milijunskoga grada (približno četiri milijuna stanovnika živi u Nairobiu), čiju srž predstavlja pljačka turista. Ne u smislu naplačivanjem veće cijene za usluge turistima već u pravom smislu rijeći pljačka. Raspitavši se danas nakon buđenja na recepciji hotela dobivam strikte instrukcije koje djelove grada svakako izbjegavati uz napomenu da mi je najbolje da i u ostale dijelove grada (isključivo centar) odlazim samo ako je to nužno potrebno i u pratnji nekoga. Mrzim ograničenja takve vrste ali ozbiljno shvačam problem grada poradi čega će te mi oprostiti što se neću upuštati u slične avanture kao u Addis Ababi, pri tom mislim na nasumično šetanje gradom i oslikivanjem svega i svačega. Što mi se svakako odmah svidjelo u Nairobiu, to je čistoća i uređenost okoliša koja je ne uspredivo bolja nego u Addis Ababi. Tu su i neki zakoni na snazi koje me iskreno rečeno i pomalo iznenađuju kao na primjer činjenica da je zabranjeno pušenja na svim javnim mjestima (ulice, itd.) ali i da se odbacivanje otpada (pa čak i šibice) novčano kažnjava uz veliku mogučnost da završite na prekršajnom sudu.

Kako bi kako tako iskoristio ovo kratko vrijeme u Nairobiu (drago mi je da ne ostajem duže) djelatnik hotela me upučuje na taksistu koji stoji na raspolaganju gostima hotela i kojeg naposljetku i poziva da me pokupi ispred hotela. Zajedno odlazimo prema jednom telekomunikacijskom operateru kako bi kupio lokalan broj koji mi je prijeko potreban obzirom da ću duže boraviti u Keniji, ostavljam na uvid identifikacijske isprave, i razglabam sam sa sobom što bi sve trebao vidjeti dok sam ovdje. Muzeji, restorani, parkovi, itd.. Odluka za današnji dan pada na Nairobi National Park, svojevrsni gradski park (iako nekoliko ilometara izvan centra lociran) koji je u biti veliko prirodno stanište divljih životinja. Pristigavši pred ulazna vrata bivamo upoznati sa mogučnostima ulaska u park, ili sa vlastitim automobilom ili uz mogučnost najma automobila koji posjetiteljima parka uz poštenu naplatu stoji na raspolaganju. Obavim dogovor sa taksistom i odlučujem se za jeftiniju varijantu ulaska sa taksijem u nadi da čemo imati priliku vidjeti pa čak i lavove. Iako naposljetku iste nismo zapazili, tijekom višesatne vožnje po parku (prirode) uspijevamo ugledati niz različitih vrsta Antilopa, na dužine jedne ruke se uspijevamo približiti Zebrama a biva nam i upriličen blizak susret sa podivljalim Pavijanom koji se popeo na naše auto dok sam uživao slikajući (nalazeći se izvan automobila) čarobnu prirodu. Naposljetku skoro zalutavši nepreglednim cestama parka prirodne bivamo zaustavljeni od strane dvojice mlađahnih ali do zuba naoružanih čuvara parka, koji su navodeći kako je zabranjeno to što sam izlazio u parku iz automobila, uspijeli izmuziti nekoliko dolara mita. Svakako lijepo provedeno vrijeme, a ovom prilikom preporučujem svima posjet ovome parku, pogotovo onima koji neće biti u mogučnosti organizirati neki vid Safaria u jednim od nadaleko poznatim nacionalnim parkovima Kenije (Masai Mara, Tsavo, Amboselli, itd.).

Nakon sretnog ali isto tako uzbudljiog i u jednom trenutku neizglednog izlaska iz parka zamolim taksistu da me odveze u Carnivore, kojom prilikom smo vožnjom prošli nedaleko od Kibere, najvećem slumu na području Afrike (postoji mogučnost posjete slumu ali isključivo uz pratnju lokalne policije koja se dogovora uz malu napojnicu na licu mjesta, a izazovu kojem ću moguće sutra dati priliku). Vratimo se na Carnivore. Carnivore je nezaobilazni dio posjete Nairobiu, naročito za one koje vole papati i iskusiti neka nova mesna jela. Nikako za one koji nisu od mesa budući da sigurno ostali gladni i osiromašeni nezaboravnim iskustvom. Carnivore je svjetski poznati restoran koji se nalazi na nekoliko kilometara udaljenosti od grada (predgrađe se zove Langarta), a koji je specijaliziran za pripremanja roštilja odnosno koji osim rošitlja, jedne ili dvije dnevne juhe, jednog ili dva vegeterijanska jela i nekoliko deserata ništa ne nudi. Atmosfera je zbilja autentična, pogotovo iz razloga što se sva jela pripremaju na jednom velikom okruglom roštilju koji zauzima centralu poziciju u restoranu (meso se priprema na velikim mačetama koje koriste Masai, polunomadski narod koji živi na području Kenije i Tanzanije), ogromnom restoranu u kojem mjesto za sjedenje može naći i do nekoliko stotina gostiju. Zanimljivost čini svakako to da postoji samo jedan meni na način da se gostu prvo posluži po želji juha, a nakon toga kuhari dolaze sa raznim mesnim delicijama (krokodil, antilopa, noj, govedo, bizon, žirafa, zebra) nudivši gostu iste sve dok ne sputi zastavicu koja se nalazi na svakome stolu (hrana se poslužuje na principu all-you-can-eat). Nakon večere bivam sukladno prethodnom dogovoru dočekan ispred restorana (btw. za ulazak u kojeg je potrebno proći tri kontrolne točke) te se i odvežen ravno ispred hotela u kojem je, nakon jedne hladne pive u prekrasnom Jazz-Baru koji se nalazi unutar istog, upravo nastao ovaj post.

Sutra je novi dan, drugi dan u Nairobiu i ujedno posljdenji. Na planu je posjet muzejima i kupnja karte za preksutrašnju vožnju mini busom (Matatu) prema gradu Nakuru, gradu u kojem ću se samo zadržati nekoliko sati sa krajnjim određistem prema selu Subukia, mjestu gdje jedva čekam stići i gdje vjerujem da ću provesti prekrasne tjedne ovoga puta. Zahvaljujem svima na čitanju bloga i pozitivnim komentarima, ali i laskavom titulom bloga tjedna. Nije mi bila namjera (i nadam se da će tako i ostati) se previše "eksponirati", ovaj blog sam počeo pisati kako bi me u stopu mogli pratiti najmiliji, a sada već rijeć po rijeć posvećujem vama svima u želji da što bolje upoznate dio ovoga doista čarobnog kontinenta kako bi se jednoga dana možda i sami odlučili doživjeti nešto što će vam se duboko urezati u pamčenje i cijeloživotno vas intrigirati. Iako put jednoga dana završava, on je kao horizont kojeg svakodnevno gledaš a kraja mu ne vidiš. Uživajte u današnjem danu, s ljubljavlju.

"Budućnost je nešto što većina ljudi tek zavoli, kada postane prošlost."
- William Somerset Maugham

Nairobi, 28.05.2014.

Peti dan

utorak , 27.05.2014.

Addis Ababa. Došao je kraj mome boravku u Addis Ababi, iako ovaj put odlazim, očaran bojama, mirisima i zvukovima grada, vjerujem da ću se jednoga dana, kad kod taj dan došao da došao, opet vratiti ovdje. Ono što svakako nosim sa sobom, ne to nisu suveniri (pretrpan sam prtljagom te ću kupnju suvenira ostaviti za onaj osamdeseti ili sedamdestideveti dan u Africi), to su sječanja na prekrasna tri dana provedena među ljudima da susretljiviji ne mogu biti iako poradi mnogih naših predrasuda prema onome nepoznatome uvijek, upravo te ljude isključivo sa dozom nelagode puštamo da nam priđu bliže.

U susretljivost lokalaca sam se naročito danas uspio uvjeriti a sad ću vam ispričati i na koji način. Počinjem od jutra, kada me kao i svako jutro do sada budi gradska vreva i kaos na ulici ispred hotela (Jozif Tito Road). Obzirom da sam morao do dvanaest sati izaći iz sobe, prvo što sam napravio je bilo pakiranje kofera kako bi kasnije mogao u miru uživati u danu. Doručak sam preskočio, obavio check-out iz hotela te nazvao vozaća od jučer (Fufa) nebi li isti mogao doći po mene ispred hotela. Prošlo je dvadeset minuta i evo stiže moj plavi taksi od jučer, a prvo nakon što bivam srdačno pozdravljen, taksista mi daje kutiju cigareta i šibice koje sam tijekom jučerašnje vožnje ostavio. Uputivši se vožnjom od hotela put nas je odveo ka djelu grada naziva Shiromeda (prema planini Entoto), inaće poznatom po bezbroj manjih uličnih štandova sa suvenirima i razno raznim potrebštinama (ovdje sam se uputio u nadi da ću pronači razglednice). Stigavši na odredište taksist je parkirao auto negdje sa strane i odlazi samnom u obilazak, iako za dvije glave niži od mene postavlja se zaštitnički, spreman me provesti kroz ovaj nepregledan kaos. Odmah bivam okružen nekolicinom znatiželjnika, šibicara i prosjaka iako iste jako vješto izbjegavam odmahujući rukom, što isti bez puno oklijevanja prihvačaju. Iskoristio sam i jednu od taktika koje sam jučer pokušao opisati. Do you want a photo? No photo, no photo. I eto ih već na deset metara od mene.

Šetajući uz glavnu cestu sa štandovima, ne primiječujući pretjerano suvenire koje mi se nude ugledam jednu sporednu ulicu koja vodi prema dolini, na prvi pogled prema šumi. Upitavši taksistu što je dolje daje mi do znanja kako se u tom pravcu u šumi nalazi jedno od mnogih siromašnih naselja u Addis Ababi. Na njegovu žalost i prije nego je uspio završiti rečenicu već sam bio na putu prema šumi, čvrsto držeći fotoaparat u ruci. Nakon pet minuta hoda, dovoljno daleko od ulice sa štandovima ugledam prve kolibice kako počinju izvirati iz šume. Nastavljam dalje u nadi kako bi uspio dobiti po koju dobru fotografiju i eto ga, prvi mi se na putu našao jedan mlađi muškarac (hrabar okružen svojim susjedima i prijateljima koji su sjedili ispred jedne manje kolibice), koji mi gestikulacijom i izprve oštrim tonom daje do znanja da ukoliko nisam ništa došao popiti mogu odmah izaći van iz naselja. Tko je rekao da nebi ništa popio pomislim i krenem ravno prema njemu i uz široki osmijeh ga zamolivši da mi donese hladnu pivu. U tom trenutku nastaje sveopće veselje i smijeh ispred kolibice, a onaj oštri muškarac se posramio jer mi nije imao od kud donijeti pivu. Sa tim potezom postajem njihovim prijateljem i ubrzo mi sami počinju pozirati pred objektivnom, a moj odgovor na njihovo traženja novaca za fotografije ("No money. No problems.") ih je toliko oduževio da su ga cijelo vrijeme među sobom ponavljali. Tada ugledam jednu gospođu blistavog osmijeha u nečem nalik narodnoj nošnji koja mi se urezala duboko u siječanje (niže ču postati sliku iste). Naime, nakon što sam joj pokazao fotografiju koju sam na njezino prethodno odobrenje napravio ista je toliko bila sobom oduševljena da me je toliko srdačno pozivala u svoj dom da mi je bilo neugodno, te iako odbviši isto u tom trenu sada žalim. Nakon petnaestak minuta provedenih u naselju slikajući svuda oko sebe, taksista i ja se laganim hodom počinjemo vračati prema glavnoj cesti nebi li nastavili sa razgledavanjem grada.

Gdje ćemo dalje upita me? Ma samo vozi, negdje čemo valjda stići i tako nastavljamo nasumce sa vožnjom po gradu diskutirajući o tome što bi trebao još vidjeti dok sam u Addis Ababi. Iako mi biva predloženo otići pogledati lavove u zološkom vrtu isto srdačno odbijam i predlažem da me odveze na jedno križanje (Ambasador Theatre Addis Ababa) gdje sam jučerašnjeg dana prošao šetajući i gdje koliko se siječam mogu kupiti razgledanice. Kupivši dvadeset razglednica za oko četrdeset kuna u prvom trenu pomislim kako sam dobro cijenkao iako me sada već, osiječaj prolazi da sam vjerojatno mogao i za duplo manje novaca dobiti isti broj razglednica samo da sam bio uporniji (neznam dali je cijenkanje ovdje dio kulture kao u Indiji naprimjer ali sam se svakako uvjerio kako bez toga, kupnja nije kupnja). Kako bilo da bilo, Fufa i ja nastavili smo prema jednom restoranu (puno je reći) pored kojeg smo jučer prošli nebi li nabrzinu nešto pojeli. Hrana je dobro sijela i put nas je dalje odveo prema nekim djelovima grada koje još nisam vidio ili u tom trenu barem pomislio da ih nisam vidio (Kebena, Aware, Lideta, Kirkos). Uzivajući u prometnom kaosu vozeći se ulicama Addis Ababe nisam previše izlazio iz auta već sam on-the-go uspio uhvatiti nekoliko lijepih kadrova, a nakon čega već pomalo poslijepodnevnim umorom savladan zamolim taksistu da me vrati do hotela kako bi se još mogao pripremiti za dolazak u Nairobi (Kenija) i sutrašnji dan u toj nekoć britanskoj koloniji koja je u recetnoj povijesti, iako uglavnom smatrana sigurnom državom, bila nekolicinu puta meta terorističkih napada. Poslijednji put prošle godine krajem rujna kada su članovi jedne terorističke organizacije zauzeli trgovački centar u središtu grada.

Pristigavši sretno ispred hotela se pozdravljam sa vjerojatno najboljim vozaćem u Addis Ababi (kojeg ću ovom prilikom toplo preporučiti svakome koji će možda posijetiti Addis Ababu), dobrim govornikom engleskog jezika i jako dobrim znalcem turističkih znamenotosti. Pored njega vam nije potreban nikakav vodić, isključivo Lonely Planet, malo osobnog istraživanja na internetu i nešto sitno dolara. Zaista mogu biti sretan što sam nekim čudom nabasao na ovakvog taksistu. U kasnim večernjim satima danas me čeka let za Nairobi, uglavnom imam već neku predožbu o tome što bi u tri dana boravka tamo trebao vidjeti, iako bez obzira na navedeno ipak moram još malo provesti vremena u istraživanju. Nakon ta tri dana, put će me napokon odvesti prema Malom Domu, mjestu kojeg silno isčekujem vidjeti i mjestu u kojem boravši se nadam provesti prekrasne tjedne.

Ovom prilikom vas sve veselo pozdravljam iz Etiopije, države koju se svakako treba posjetiti. Pri tom mislim svakako i na ona mjesta koja se nalaze izvan grada, udaljenih nekoliko sati vožnje, mjesta koja ja ovom prilikom nisam imao dovoljno vremena posjetiti. To je u prvu ruku Lalibela, jedan od svetih gradova u krščanstvu smatran novim Jeruzalemom. Etiopija je doista must see destinacija, bogata pociješću i kulturom. U jednom od sljedećih postova ću početi sa opisvanjem priprema koje sam podnio prije ovih osamdesetdana puta, jedno po jedno poglavlje da vas previše ne zagušim se tim pitanjima, ali svakako ne manje bitnim, naprotiv. Kako bi što bolje uživali u dragocjenom vremenu na putu potrebna vam je što detaljnija priprema. Pozdrab svim Hrvaticama i Hrvatima ma gdje god bili, vaš putnik će se uskoro javiti iz Kenije.

"Uvijek biraj put koji ti izgleda najbolji, koliko god bio težak. Zahvaljujući navici ubrzo će postati lagan i ugodan."
- Pitagora

Addis Ababa, 27.05.2014.

Četvrti dan

ponedjeljak , 26.05.2014.

Addis Ababa. Kao da jučerašnji dan u ovoj zapadno afričkoj metropoli nije bilo dovoljno uzbudljiv, nameće se kako je isti bio samo uvertira za današnji, kažem vam, još uzbudljivi i krajne vrijedan spomena. Bez obzira na navedeno, a prije nego li vam budem pokušao dočarati današnje doživljaje, htio bih se ukratko još referirati na jučerašnji dan i moje krajnje avanturističko iskustvo sa Adesom, siječate se, lokalnog vodića...najboljeg i najjeftinijeg.

Nakon posjeta Nacionalnom muzeju vožnja je krenula prema planini Entoto, najvisočije planine na području Addis Ababe sa vrha koje se pruža pogled nad cijelim gradom, veličinu (površinu) kojeg je nemoguće zamisliti prije nego li se ista uvidi sa planine. Pored svog geografskog značaja, planina je svoju popularnost pridobila i činjenici kako se na njoj nalazi i palača (čitaj: veća koliba) bivšeg vladara Menelika II. koji je svoj položaj u povijesti Etiopije zauzeo prije Sellasia. Iz prva kao kralj a onda kao car, apsolutni vladar, sve do njegove smrti (1913.) Menelik II. igra veliku povijesnu ulogu obzirom da je upravo on zaslužan za modernizaciju Etiopije odnosno postavljanju temelja ka istom, te ujedinjenju mnogih kraljevina koje danas čine Etiopiju kakva je nama poznata. Put prema vrhu, vijugav i nepregledan sa obje strane okružen šumom Eukaliptusa, pruža pogled prema onoj Addis Ababi u kojoj se još uvijek živi od stočarstva, u teškom siromaštvu i uvjetima neprihvatljivim za zapadne civilizacije.

Osim razgledavanja palače vladara, vrijeme smo iskoristili razgledavajući Entoto Maryam Church i muzej posvećen Meneliku II.. Muzej ovim putem preporučavam svima koji bi se mogli nači u prilici posjetiti Entoto planinu, u njemu je zaposlen izrazito stručan i karizmatičan vodić (koliko sam ja mjerodavan isto ocijenjivati) koji će vam rado za manju napojnicu održati lekciju povijesti od koje bi se pokoji profesor mogao posramiti. Spustajući se sa planine put je trebao ići prema Merkatou, otvorenoj tržnici za koju sam imao priliku čuti kako se radi o največoj tržnici te vrste na istoku Afrike. Pomalo razočaran poradi velikih očekivanja koje sam imao, Merkato je ostao zapamčen kao spoj ulica na kojima sjedeći svuda naokolo lokalci prodaju svoje proizvode, a mom razočaranju doprinjelo je i to što je Merkato barem jučer bio nalik na veliko smetlište, daleko od svijetlucavih bazara Bliskog istoka. Turist ovdje više biva fokusiran da ne bude pokraden nego li da kupi nešto što mu se sa ulice ponudi. Merkato je definitivno raj za đepare i one kojima je životna želja postati jednim. Jedna od posljednjih stanica koju ću posjetiti sa Adesom je područje na kojem se nalazi Sveučilište nakon čega bivam odvezen do hotela Hilton Addis Ababa gdje se nalazi ured turističke agencije u kojoj je Ades možebitno (naglašavam možebitno) zaposlen. Dolazak ispred hotela iskorištavam za kratko razgledavanje istoga, nakon čega iscrpljen od svih slika, mirisa i zvukova toga dana naručujem hladnu pivu (St. George Beer, preporuka), tradicionalnu juhu od papra i naposljetku glavno jelo (preporuka kuhara) imena i okusa kojeg se danas već ne siječam. Tako sit uputio sam se pješice prema hotelu u kojem sam odsjeo, usput rečeno hotelu koji se nalazi na ulici Maršala Josipa Tita (Jozif Tito Road), inače kako mi biva rečeno velikog prijatelja Etiopije i Hailea Selassia. U hotelu tada nastaje jučerašnji post kojeg sam prekinuo zbog umora, umorao koji je trajao svega trideset minuta. Kako bi iskoristio još ovo malo vremena u gradu se ustajem iz kreveta i prisjetih se jednog nočnog kluba, preporuku za kojeg mi je dao jedan od suputniku (Amerikanac) iz aviona prema Addis Ababi. Odlazim do recepcije, naručujem taksi i odlazim u Jollys, prema riječima Amerikanca mjestu najboljem za nočni izlazak u gradu. Prije nego li sam stigao trebalo mi je deset minuta da ispregovaram cijenu prijevoza, koja se sa šesto birra (oko stoosamdeset kuna) naglo spustila na dvijesto u oba smjera nakon što sam vozaća žutog taksista upozorio da ću ići sa taksijem plave boje. U čemu je stvar? Naime, postoji neki dogovor između hotela i žutoga taksija, moguće da se isti nalazi i u vlasništvu hotela, zbog čega je prijevoz njime skuplji ali i navodno sigurniji. Uvjeravam vas da nema razlike osim u cijeni (o izboru taksija kasnije još po koja riječ). Dopustite mi da završim priču sa izlaskom. Nakon petnaest minuta vožnje dolazimo ispred Jollya, izvana nalik rupi, a unutar koje na svu sreću i moju osobnu radost osiječas vibru zapada. Kakav je bio osiječaj u avionu među troje četvoro bijelaca sam vam ispričao, tu večer sam imao i priliku doživjeti kako je biti jedini bijelac u nočnom klubu. Kako bilo da bilo, ovo mjesto preporučavam svakome ukoliko bude u prilici, muzika izvrsna, izbor pića ogroman, pola kluba za pušaće pola za nepušaće, opušteni i veseli ljudi. Nakon tri, četiri piva bivam pozvan od redara da izađem van budući je taksist koji me je dovezao došao po mene (takav je bio inicijalni dogovor).

Povratak u hotel, nekoliko sati sna i početak današnjeg dana. Nakon klasičnog doručka, musaka sa patliđanima i meksičkim (ubojito ljutim) kobasicama, odlučujem se za ono što su me svi članovi obitelji molili da ne radim. Ruksak na leđa (kišobran, jakna, drugi mobitel za nedaj bože, boca vode), fotoaparat u ruke i put pod noge. Dan prije sam se upoznao sa kartom grada koju sam pronašao u svom Lonely Planetu te sam se ne pretjerano planski uputio ulicama Addis Ababe, slike koje sam tada vidio vjerojatno nikada neće biti izbrisane iz pamčenja. Današnji dan je trebao biti poseban i to je doista naposljetku bio (neke slike ću postati kako bi se uvjerili u moje rijeći). Na mojoj ruti (Meskal Sqare) se našao i "Red Terror Martyrs’ Memorial Museum" kojeg sam tom prilikom odlučio razgledati. Muzej je jedan od novijih u gradu (otvoren 2010. godine, u suštini se radi o nekolici povezanih soba), a koji je utemeljen u znak siječanja na žrtve za vrijeme marksističke vladavine režima koji je svrgno Selassiea (Derg-režim), a koja je trajala od 1974. do 1987. godine. Ulaz u muzej je slobodan iako se očekuje manji doprinos, samovoljno ovisno o mogučnostima. Nakon razgledavanja muzeja sjedam u sudjeni Caffe Bar & Restaurant u kojem naručujem hladno osviježenje, prvotno smjestivši se na terasi moram ustati i preseliti se u unutrašnjost budući da mi konobar odbija donijeti pivu na terasu. Nastavljam prema puno je reći kolodvoru te nakon dvosatnog lutanja po ulicama i uličicama, slikanja svega, svaćega i svakoga, upoznajem taksistu godine, taksistu plavog taksija. Obzirom da mi je bio plan posjetiti Ethnological Museum Addis Ababa, muzej koji mi je stvarno bio van svake ruke, bivam primoran pronači prijevoz do istoga. Prvi taksist kojem mu se obračan mi nije htio spustiti cijenu poradi čega nastavljam hodati kada bivam pozvan od druog taksiste, gospodina manjeg rasta svojih pedeset godina, koji pristaje na cijenu koju sam predložio prvome. Sjedam u plavi taksi i ubrzo shvatim kako se ovaj gospodin (imena Fufa, značenje imena kojeg na našem jeziku taksistu nisam htio objasniti iz poštovanja prema njemu i njegovim godinama, poradi ćega ću u daljnjem tekstu koristi samo taksist) jako dobro snalazi ulicama vješto izbjegavajući svaki potencijalni sudar i usput me uputivši na sve značajnija mjesta vrijedna spomena. Naposljetku me taksit dovezao sve do ulaza Sveučilišta, unutar kojeg se nalazi muzej kojeg tražim, razmjenjujemo brojeve te se dogovaramo kako će opet doći po mene iako sam mu ponudio da me pričeka dok završim. Prethodno spomenuti muzej ispostavilo se vrijedan je posjeta (ulaznica oko trideset kuna odnosno sto birra), na dva kata sadrži među ostalim i ogromnu zbirku povijesnih slika kojima se posjetitelju pruža mogučnost još boljeg upoznavanja sa bogatom poviješću zemlje. Muzej je u povijesti bio palača Hailea Sellasiea poradi čega je otvorena mogučnost i razgledavanja nekoliko prostorija (netaknutih) koje je Sellasie koristio. Nakon sat vremena unutar muzeja pozivam taksistu sa kojim sam se ponovno dogovorio nači ispred ulaza u Sveučilište. Ulazeći u taksi uvidim curicu osnovnoškolskih godina u vozilu (koja će se ispostaviti kćerkom taksiste), curicu blistavih crnih buljavih očiju i osmijehu anđela koja unatoč siromaštvu u kojem živi ima san postati liječnicom. Prije nego li smo se svo troje uputili prema katedrali St. Georgea zamolim da stanemo kod obljižnje banke kako bi mogao razmjeniti novce (za sto dolara dobijete približno dvijetisuće birra) i u okolnim uličnim lokalima (nažalost beuzpješno) pronači razglednice. Nakon što smo stigli ispred katedrale, jednog od posljednjih znamenitosti grada koje sam namjeravao vidjeti shvatim kako je crkva ponedjeljkom zatvorena za posjetiteljime, što me pak ne spriječava u tome nepraviti nekolicinu slika i privuči pažnju lokalaca na sebe. Ukratko, katedrala je dovršena 1911. godine, nalazi se u djelu grada pod nazivom Piazza, a izgradili su je talijanski vojnici zarobljeni nakon neuspjele (prve u nizu za vrijeme vladavine Menelika II.) kolonijalizacije Etiopije. Ponovno nazad u taksiju uputili smo se prema mjestu gdje taksist živi kako bi kći koju je pokupio iz škole mogla ići kući na ručak.

Nas dvojica smo nastavili put vozeći se po gradu nasumce to se ispostavilo jako korisnim jer sam upoznao neke djelove grada koje možda sam i nebi pronašao. Iako me je taksista upozorio da pazim na svoje stvari dok hodam nokolo grada ponajviše poradi velikog broja beskučnika koji samo gledaju kako pokrasti turista ili stranca (Forengi kako ga nazivaju lokalci), tijekom današnjeg dana i višesatnog pješaćenja, odnosno lutanja po gradu, u nijednome trenutku nisam osiječao nelagodu ili strah po svoju vlastitu sigurnosti poradi čega grad kao takav ocijenjujem sigurnim za turiste. Sigurno da sam tijekom dana susreo možda i dvadesetek momaka koji su mi prišli kako bi bi nešto "džepnuli", samoukošću sam pronašao i izvanredan način kako se i tome suprostaviti, odnosno čak i dva načina. Prvo morate znati da će te u Addis Ababi postati meta bez obzira nosili na sebi sat, fotoapararat ili slično, dovoljna vam je samo bijela put. Kad vas potencijalni kradljivci ugledaju (uglavnom se radi o momcima između nekih dvanaest i trideset godina na kojima vidite da nemaju čvrsti krov nad glavom, uglavnom u do krajnjih granica poderanoj odjeći) bez oklijevanja će vam pristupiti sa osmijehom i velikom ljubasnoču upitavši vas odmah od kuda ste (o tome za kraj još nešto). Ako ih ignorirate ili pak počmete odgovarati na pitanja oni idu i dalje za vama i postavljaju jedno po jedno pitanje kako bi vas opustili prije nego bi iskoristili priliku za brzom zaradom. Taktika je sljedeća. Prva: Čim vam počmu postavljati puno pitanja i hodati za vama jednostavno okrenite ploču. Nemojte dopustiti da vi samo odgovarate nego počmite postavljati pitanja (obitelj, mama, tata, škola, život, frizura, itd.), i to što više. Vjerujte ubrzo će momci pomisliti da niste normalni i pustit će vas na miru. Druga: Kad vam postave pitanja polagano započmite razgovor kojeg jednostavno u jednom trenutku (predlažem dvije minute razgovora da ne bude predosadno) prekinite sa pitanjem dali želi fotografiju. Svak će vam potvrdno odgovoriti, potrudite se napraviti dobro sliku koju će te osobi isti tren pokazat i pohvaliti kako je super ispala. Vjerujte u tom trenu svi izgube volju za krađom i puste vas na miru da odšetate kamo god krenuli (ove dvije taktike vrijede za Addis Ababu, uspiješno isprobane).

Da se vratim na kratko pitanju kojeg će vam svatko među prvim postaviti: Where are you from my friend? Što se dogodi kad kažete da ste iz Hrvatske (čitaj: Kroeša)? Uvijek, ali stvarno uvijek vidite sreću na licu sugovornika jer on zapravao zna, bez obzira koliko neobrazovan bio, za Hrvatsku. Kako? Da, tako je. Davor Šuker. Nema uličara u Addis Ababi koji nezna za Šukera. Hvala Davore. Oni malo bolje upučeni znaju i za našega Modrića u Realu. Ovo je dokaz da nogomet nema granica i da je to sport koji svima, koliko kod bili siromašni, gdje kod živjeli, predstavlja izlaz iz svakodnevne bijede. Pored Davora Šukera i nogometa, a to vrijedi ne za toliki broj država (za Etiopiju vrijedi), drugi brend naših prostora je neprikosnoveno zauzeo Tito koji mi je rečeno dva puta posjetio Etiopiju i koji je bio "big, much big" prijtelj Selassia.

Dan je tako završio da me moj omiljeni taksista (Fufa) plavog taksija dovezao ispred jedne pizzerije u blizini hotela i za vožnju po cijelom gradom uključujući i usluge vodića naplatio pedeset kuna (dogovorili smo se kako će me sutra pokupiti ispred hotel). Pizzu sam pojeo, otišao do hotela gdje sam uživao u glazbi klavira (uživo), popio treću i četvrtu pivu danas, sjeo za računalo i napisao još jedan post. Četvri po redu znajuči kako je ostalo još sedamdesetišest dana puta, sedamdesetišest dana daleko od bivših i budućih ljubavi. Sutrašnji peti po redu završiti će tako da ću sjediti u zrakoplovu za Nairobi, još dalje od svih, žaleći još po koji dan za današnjim i veselivši se svim narednim. Opustite se i uživajte u današnjem danu.


"Tko nikad ne putuje živi život pun predrasuda."
- Carlo Goldoni

Addis Ababa, 26.05.2014.