Marketing
Četvrti dan
Addis Ababa. Kao da jučerašnji dan u ovoj zapadno afričkoj metropoli nije bilo dovoljno uzbudljiv, nameće se kako je isti bio samo uvertira za današnji, kažem vam, još uzbudljivi i krajne vrijedan spomena. Bez obzira na navedeno, a prije nego li vam budem pokušao dočarati današnje doživljaje, htio bih se ukratko još referirati na jučerašnji dan i moje krajnje avanturističko iskustvo sa Adesom, siječate se, lokalnog vodića...najboljeg i najjeftinijeg.
Nakon posjeta Nacionalnom muzeju vožnja je krenula prema planini Entoto, najvisočije planine na području Addis Ababe sa vrha koje se pruža pogled nad cijelim gradom, veličinu (površinu) kojeg je nemoguće zamisliti prije nego li se ista uvidi sa planine. Pored svog geografskog značaja, planina je svoju popularnost pridobila i činjenici kako se na njoj nalazi i palača (čitaj: veća koliba) bivšeg vladara Menelika II. koji je svoj položaj u povijesti Etiopije zauzeo prije Sellasia. Iz prva kao kralj a onda kao car, apsolutni vladar, sve do njegove smrti (1913.) Menelik II. igra veliku povijesnu ulogu obzirom da je upravo on zaslužan za modernizaciju Etiopije odnosno postavljanju temelja ka istom, te ujedinjenju mnogih kraljevina koje danas čine Etiopiju kakva je nama poznata. Put prema vrhu, vijugav i nepregledan sa obje strane okružen šumom Eukaliptusa, pruža pogled prema onoj Addis Ababi u kojoj se još uvijek živi od stočarstva, u teškom siromaštvu i uvjetima neprihvatljivim za zapadne civilizacije.
Osim razgledavanja palače vladara, vrijeme smo iskoristili razgledavajući Entoto Maryam Church i muzej posvećen Meneliku II.. Muzej ovim putem preporučavam svima koji bi se mogli nači u prilici posjetiti Entoto planinu, u njemu je zaposlen izrazito stručan i karizmatičan vodić (koliko sam ja mjerodavan isto ocijenjivati) koji će vam rado za manju napojnicu održati lekciju povijesti od koje bi se pokoji profesor mogao posramiti. Spustajući se sa planine put je trebao ići prema Merkatou, otvorenoj tržnici za koju sam imao priliku čuti kako se radi o največoj tržnici te vrste na istoku Afrike. Pomalo razočaran poradi velikih očekivanja koje sam imao, Merkato je ostao zapamčen kao spoj ulica na kojima sjedeći svuda naokolo lokalci prodaju svoje proizvode, a mom razočaranju doprinjelo je i to što je Merkato barem jučer bio nalik na veliko smetlište, daleko od svijetlucavih bazara Bliskog istoka. Turist ovdje više biva fokusiran da ne bude pokraden nego li da kupi nešto što mu se sa ulice ponudi. Merkato je definitivno raj za đepare i one kojima je životna želja postati jednim. Jedna od posljednjih stanica koju ću posjetiti sa Adesom je područje na kojem se nalazi Sveučilište nakon čega bivam odvezen do hotela Hilton Addis Ababa gdje se nalazi ured turističke agencije u kojoj je Ades možebitno (naglašavam možebitno) zaposlen. Dolazak ispred hotela iskorištavam za kratko razgledavanje istoga, nakon čega iscrpljen od svih slika, mirisa i zvukova toga dana naručujem hladnu pivu (St. George Beer, preporuka), tradicionalnu juhu od papra i naposljetku glavno jelo (preporuka kuhara) imena i okusa kojeg se danas već ne siječam. Tako sit uputio sam se pješice prema hotelu u kojem sam odsjeo, usput rečeno hotelu koji se nalazi na ulici Maršala Josipa Tita (Jozif Tito Road), inače kako mi biva rečeno velikog prijatelja Etiopije i Hailea Selassia. U hotelu tada nastaje jučerašnji post kojeg sam prekinuo zbog umora, umorao koji je trajao svega trideset minuta. Kako bi iskoristio još ovo malo vremena u gradu se ustajem iz kreveta i prisjetih se jednog nočnog kluba, preporuku za kojeg mi je dao jedan od suputniku (Amerikanac) iz aviona prema Addis Ababi. Odlazim do recepcije, naručujem taksi i odlazim u Jollys, prema riječima Amerikanca mjestu najboljem za nočni izlazak u gradu. Prije nego li sam stigao trebalo mi je deset minuta da ispregovaram cijenu prijevoza, koja se sa šesto birra (oko stoosamdeset kuna) naglo spustila na dvijesto u oba smjera nakon što sam vozaća žutog taksista upozorio da ću ići sa taksijem plave boje. U čemu je stvar? Naime, postoji neki dogovor između hotela i žutoga taksija, moguće da se isti nalazi i u vlasništvu hotela, zbog čega je prijevoz njime skuplji ali i navodno sigurniji. Uvjeravam vas da nema razlike osim u cijeni (o izboru taksija kasnije još po koja riječ). Dopustite mi da završim priču sa izlaskom. Nakon petnaest minuta vožnje dolazimo ispred Jollya, izvana nalik rupi, a unutar koje na svu sreću i moju osobnu radost osiječas vibru zapada. Kakav je bio osiječaj u avionu među troje četvoro bijelaca sam vam ispričao, tu večer sam imao i priliku doživjeti kako je biti jedini bijelac u nočnom klubu. Kako bilo da bilo, ovo mjesto preporučavam svakome ukoliko bude u prilici, muzika izvrsna, izbor pića ogroman, pola kluba za pušaće pola za nepušaće, opušteni i veseli ljudi. Nakon tri, četiri piva bivam pozvan od redara da izađem van budući je taksist koji me je dovezao došao po mene (takav je bio inicijalni dogovor).
Povratak u hotel, nekoliko sati sna i početak današnjeg dana. Nakon klasičnog doručka, musaka sa patliđanima i meksičkim (ubojito ljutim) kobasicama, odlučujem se za ono što su me svi članovi obitelji molili da ne radim. Ruksak na leđa (kišobran, jakna, drugi mobitel za nedaj bože, boca vode), fotoaparat u ruke i put pod noge. Dan prije sam se upoznao sa kartom grada koju sam pronašao u svom Lonely Planetu te sam se ne pretjerano planski uputio ulicama Addis Ababe, slike koje sam tada vidio vjerojatno nikada neće biti izbrisane iz pamčenja. Današnji dan je trebao biti poseban i to je doista naposljetku bio (neke slike ću postati kako bi se uvjerili u moje rijeći). Na mojoj ruti (Meskal Sqare) se našao i "Red Terror Martyrs’ Memorial Museum" kojeg sam tom prilikom odlučio razgledati. Muzej je jedan od novijih u gradu (otvoren 2010. godine, u suštini se radi o nekolici povezanih soba), a koji je utemeljen u znak siječanja na žrtve za vrijeme marksističke vladavine režima koji je svrgno Selassiea (Derg-režim), a koja je trajala od 1974. do 1987. godine. Ulaz u muzej je slobodan iako se očekuje manji doprinos, samovoljno ovisno o mogučnostima. Nakon razgledavanja muzeja sjedam u sudjeni Caffe Bar & Restaurant u kojem naručujem hladno osviježenje, prvotno smjestivši se na terasi moram ustati i preseliti se u unutrašnjost budući da mi konobar odbija donijeti pivu na terasu. Nastavljam prema puno je reći kolodvoru te nakon dvosatnog lutanja po ulicama i uličicama, slikanja svega, svaćega i svakoga, upoznajem taksistu godine, taksistu plavog taksija. Obzirom da mi je bio plan posjetiti Ethnological Museum Addis Ababa, muzej koji mi je stvarno bio van svake ruke, bivam primoran pronači prijevoz do istoga. Prvi taksist kojem mu se obračan mi nije htio spustiti cijenu poradi čega nastavljam hodati kada bivam pozvan od druog taksiste, gospodina manjeg rasta svojih pedeset godina, koji pristaje na cijenu koju sam predložio prvome. Sjedam u plavi taksi i ubrzo shvatim kako se ovaj gospodin (imena Fufa, značenje imena kojeg na našem jeziku taksistu nisam htio objasniti iz poštovanja prema njemu i njegovim godinama, poradi ćega ću u daljnjem tekstu koristi samo taksist) jako dobro snalazi ulicama vješto izbjegavajući svaki potencijalni sudar i usput me uputivši na sve značajnija mjesta vrijedna spomena. Naposljetku me taksit dovezao sve do ulaza Sveučilišta, unutar kojeg se nalazi muzej kojeg tražim, razmjenjujemo brojeve te se dogovaramo kako će opet doći po mene iako sam mu ponudio da me pričeka dok završim. Prethodno spomenuti muzej ispostavilo se vrijedan je posjeta (ulaznica oko trideset kuna odnosno sto birra), na dva kata sadrži među ostalim i ogromnu zbirku povijesnih slika kojima se posjetitelju pruža mogučnost još boljeg upoznavanja sa bogatom poviješću zemlje. Muzej je u povijesti bio palača Hailea Sellasiea poradi čega je otvorena mogučnost i razgledavanja nekoliko prostorija (netaknutih) koje je Sellasie koristio. Nakon sat vremena unutar muzeja pozivam taksistu sa kojim sam se ponovno dogovorio nači ispred ulaza u Sveučilište. Ulazeći u taksi uvidim curicu osnovnoškolskih godina u vozilu (koja će se ispostaviti kćerkom taksiste), curicu blistavih crnih buljavih očiju i osmijehu anđela koja unatoč siromaštvu u kojem živi ima san postati liječnicom. Prije nego li smo se svo troje uputili prema katedrali St. Georgea zamolim da stanemo kod obljižnje banke kako bi mogao razmjeniti novce (za sto dolara dobijete približno dvijetisuće birra) i u okolnim uličnim lokalima (nažalost beuzpješno) pronači razglednice. Nakon što smo stigli ispred katedrale, jednog od posljednjih znamenitosti grada koje sam namjeravao vidjeti shvatim kako je crkva ponedjeljkom zatvorena za posjetiteljime, što me pak ne spriječava u tome nepraviti nekolicinu slika i privuči pažnju lokalaca na sebe. Ukratko, katedrala je dovršena 1911. godine, nalazi se u djelu grada pod nazivom Piazza, a izgradili su je talijanski vojnici zarobljeni nakon neuspjele (prve u nizu za vrijeme vladavine Menelika II.) kolonijalizacije Etiopije. Ponovno nazad u taksiju uputili smo se prema mjestu gdje taksist živi kako bi kći koju je pokupio iz škole mogla ići kući na ručak.
Nas dvojica smo nastavili put vozeći se po gradu nasumce to se ispostavilo jako korisnim jer sam upoznao neke djelove grada koje možda sam i nebi pronašao. Iako me je taksista upozorio da pazim na svoje stvari dok hodam nokolo grada ponajviše poradi velikog broja beskučnika koji samo gledaju kako pokrasti turista ili stranca (Forengi kako ga nazivaju lokalci), tijekom današnjeg dana i višesatnog pješaćenja, odnosno lutanja po gradu, u nijednome trenutku nisam osiječao nelagodu ili strah po svoju vlastitu sigurnosti poradi čega grad kao takav ocijenjujem sigurnim za turiste. Sigurno da sam tijekom dana susreo možda i dvadesetek momaka koji su mi prišli kako bi bi nešto "džepnuli", samoukošću sam pronašao i izvanredan način kako se i tome suprostaviti, odnosno čak i dva načina. Prvo morate znati da će te u Addis Ababi postati meta bez obzira nosili na sebi sat, fotoapararat ili slično, dovoljna vam je samo bijela put. Kad vas potencijalni kradljivci ugledaju (uglavnom se radi o momcima između nekih dvanaest i trideset godina na kojima vidite da nemaju čvrsti krov nad glavom, uglavnom u do krajnjih granica poderanoj odjeći) bez oklijevanja će vam pristupiti sa osmijehom i velikom ljubasnoču upitavši vas odmah od kuda ste (o tome za kraj još nešto). Ako ih ignorirate ili pak počmete odgovarati na pitanja oni idu i dalje za vama i postavljaju jedno po jedno pitanje kako bi vas opustili prije nego bi iskoristili priliku za brzom zaradom. Taktika je sljedeća. Prva: Čim vam počmu postavljati puno pitanja i hodati za vama jednostavno okrenite ploču. Nemojte dopustiti da vi samo odgovarate nego počmite postavljati pitanja (obitelj, mama, tata, škola, život, frizura, itd.), i to što više. Vjerujte ubrzo će momci pomisliti da niste normalni i pustit će vas na miru. Druga: Kad vam postave pitanja polagano započmite razgovor kojeg jednostavno u jednom trenutku (predlažem dvije minute razgovora da ne bude predosadno) prekinite sa pitanjem dali želi fotografiju. Svak će vam potvrdno odgovoriti, potrudite se napraviti dobro sliku koju će te osobi isti tren pokazat i pohvaliti kako je super ispala. Vjerujte u tom trenu svi izgube volju za krađom i puste vas na miru da odšetate kamo god krenuli (ove dvije taktike vrijede za Addis Ababu, uspiješno isprobane).
Da se vratim na kratko pitanju kojeg će vam svatko među prvim postaviti: Where are you from my friend? Što se dogodi kad kažete da ste iz Hrvatske (čitaj: Kroeša)? Uvijek, ali stvarno uvijek vidite sreću na licu sugovornika jer on zapravao zna, bez obzira koliko neobrazovan bio, za Hrvatsku. Kako? Da, tako je. Davor Šuker. Nema uličara u Addis Ababi koji nezna za Šukera. Hvala Davore. Oni malo bolje upučeni znaju i za našega Modrića u Realu. Ovo je dokaz da nogomet nema granica i da je to sport koji svima, koliko kod bili siromašni, gdje kod živjeli, predstavlja izlaz iz svakodnevne bijede. Pored Davora Šukera i nogometa, a to vrijedi ne za toliki broj država (za Etiopiju vrijedi), drugi brend naših prostora je neprikosnoveno zauzeo Tito koji mi je rečeno dva puta posjetio Etiopiju i koji je bio "big, much big" prijtelj Selassia.
Dan je tako završio da me moj omiljeni taksista (Fufa) plavog taksija dovezao ispred jedne pizzerije u blizini hotela i za vožnju po cijelom gradom uključujući i usluge vodića naplatio pedeset kuna (dogovorili smo se kako će me sutra pokupiti ispred hotel). Pizzu sam pojeo, otišao do hotela gdje sam uživao u glazbi klavira (uživo), popio treću i četvrtu pivu danas, sjeo za računalo i napisao još jedan post. Četvri po redu znajuči kako je ostalo još sedamdesetišest dana puta, sedamdesetišest dana daleko od bivših i budućih ljubavi. Sutrašnji peti po redu završiti će tako da ću sjediti u zrakoplovu za Nairobi, još dalje od svih, žaleći još po koji dan za današnjim i veselivši se svim narednim. Opustite se i uživajte u današnjem danu.
"Tko nikad ne putuje živi život pun predrasuda."
- Carlo Goldoni
Addis Ababa, 26.05.2014.
