Pregled posta

Deveti dan

Subukia. Subota je. Prvi dan u selu Subukia, odnosno u selu Lower Subukia koje se nalazi na dvdesetak kilometara udaljenosti. Nalazim se na području koje se nalazi na nadmorskoj visini od tisućuipetsto do dvijetisuće metara. Put do ovdje je stvarno bila prava avantura. Naime, da bi došao iz Nairobia u mjesto Lower Subukia trebalo mi je oko šest sati vožnje, a koje vrijeme sam iskoristio kako bi se donekle opustio u komunikaciji sa lokalnim stanovništvom. Prvo sam trebao u Nairobiu sjesti na Minibus (Matatu, jedno od najprostrarenijih prevoznih sredstva u Keniji koji prima do deset putnika) kako bi došao do grada Nakuru, a koji se nalazi u sjeveroizapadnom pravcu odmah nadomak Lake Nakurua, poznatim turističkim must-see mjestom koje posjetitelje privlači velikim staništima ružičastih flaminga. Zanimljo kod Matatua je da isti nemaju određeno vrijeme kada kreću, već isti voze non-stop, a odlazak je čim se cijeli Matatu napuni do zadnjeg sjedećeg mjesta. Naravno da turistima nude i dva mjesta kako bi prtljagu tobože mogli staviti kraj sebe. Sami put je bio zanimljiv iz dva razloga: Prvi je taj što prolazite prekrasnom prirodom daleko od vreve glavnoga grada, a Drugi svakako taj kako će te u devedesetdevet posto slučaja biti jedini bijlac u Matatuu što vam omogučuje uspostavljane kontakte sa lokalcima. Jezična barijera postaje sve očitija što se dalje odmaknete od Nairobia, iako i u drugim večim mjestima postotak onih koji pričaju odlični engleski jezik nije malen. U Keniji je službeni jezik Swahili, ali i Engleski, koji nažalost u manjim sredinama u kakvim se sad trenutno nalazim nije toliko rasprostranjen. Znajući za navedeno sam se prije puta opskrbio sa vodićem za Swahili kojeg ću u narednom razdoblju koristiti za učenje jezika, kojeg pak za sada ne smatram ne savladivim.

Da se vratim na sam put koji je, kako se kasnije ispostavilo, trajao puno duže nego što sam to očekivao. Nakon tri sata vožnje stigli smo u Nakuru gdje sam morao jedan dio grada pješiće proći kako bi došao do drugog mjesta (tobože autobusnog kolodvora) sa kojeg bi trebao nastaviti ponovno Matatuom (sada drugoga prijevoznika, iz Nairobia svakako preporučujem Mololine) prema selu Subukia. Šetajući kroz Nakuru odmah primiječujem razliku prema Nairobiu, nema previše znatiželjnih i čudnih pogleda, nitko vam ne prilazi kako bi vam ponudio turističke usluge i slično. Korak po korak, na leđima veliki ruksak (Backpack), na prsima manji za dnevne izlete, a za sobom manji kofer. Sveukupno oko četrdeset kilograma prtlage (maksimum koji sam mogao ponijeti sa sobom letom), dio koje čine osobne potrbštine za put od osamdesetdana ali i dio koji je namjeren sirotištu i djeci u njemu. Nakon deset minuta hoda pronalazim put ka odredištu. Kao i što svugdje biva, pristigavši na kolodvor primiječujem velike mase ljudi, jedan dio dolazi, jedan dio odlazi, jedan dio hodajući okolo naokolo prodaje svakakve sitnarije, od šibica do Coca-Cole. I evo napokon sam došao i do pravoga Matatua koji vozi u pravcu sela Subukia (tijekom vožnje zaustavljajući se u nekoliko drugih naselja i sela). Odmah se upoznajem sa osebujnim likom imena John. John je nešto kao koordinator na kolodvoru zaposlen kod prijevoznika kojeg sam izabrao za daljnji put. Nakon sveopčeg kratkog razgovora (od kud si, što si, itd.) John mi se ponudi kupiti kartu te mi daje svoj broj kako bi ga nazvao ukoliko dođem ponovno u Nakuru, kako bi meni i mojim prijateljima dao dobru cijenu za izlet na jezero Nakuru. Ponudu prihvačam te pušeći meni tako omiljeni Marlboro gledam oko sebe i pokušavam shvatiti gdje se ja to nalazim. Gdje sam ja to došao, gdje idem, zašto idem (što više razmišljam o tim pitanjima manjka mi na odgovorima)? Prošlo je petnaestak minuta, sva sjedeća mjesta su se popunila, pripremamo se sa odlazak. Kreće put koji će trajati skoro sat vremena. Sjedim na prednjem sjedalu i ulazim u razgovor sa gospođom i njezinim sinom koji su se smjestili iza mene. Na moju sreću i oni su na putu prema selu Subukia (gdje oboje žive), kakvo olakšanje. Sad barem neću promašiti odredište. Put ide prema planinskom području, sa suhih nizina vozimo se prema zelenim visinama, prolazimo niz manjih mjesta bez prestanka vozeći se uzbrdo. Što se više penjemo to oko nas postaje sve zelenije. Nakon desetak minuta vonje evo i kiše koja će se kasnije pretvoriti u pljusak. Nakon skoro sat vremena gospođa iza mene mi govori kako je sljedeće mjesto Subukia, mjesto koje tako isčekujem vidjeti. Kako se bližimo mjestu tako i kiša pojačava, a samim islaskom iz Matatua počinje padati pljusak. Skrivam se pod limeni krov obljižnje kolibice, uz mene gospođa i sin iz autobusa, pokušavaju mi pronaćo osobu koja će me motorom odvesti do mjesta Lower Subukia. U tom trenutku ništa mi više jasno nije bilo, oko mene pljusak a ja bi uz to trebao sjesti na motor sa cijelom prtljagom (koju do sada na moju sreću nisam pogubio. Nemam drugog izbora pomislim i tako nastavljam prema mjestu Lower Subukia. Vozeći po najgoroj cesti (makadam, blato, kamenja) na kojoj sam se vozio motorom shvatim da Lower Subukia nije baš nadomak, kasnije će se ispostaviti kako smo se trebali voziti oko dvdeset kilometara. Volio bi da me je netko mogao snimiti na tom putu, barem tri puta sam pomislio kako ću i ja i prtljaga završiti u grmlju, barem dva puta kako će nas netko zaustaviti, a skoro cijelo sam vrijeme sam mislio kako dečko koji me vozi nema pojma kud vozi.


Napokon osmijeh na mom licu, stižemo pred veliku ogradu i ulazna vrata za mjesto boravka našega misionara. Zahvaljujem se vozaću i laganim korakom ulazim na posjed. Prilazi mi jedan stariji muškarac, lokalac imena Langati za kojeg će se ispostaviti kako noću čuva posjed, srdačno mi pružeći ruku me pozdravlja i uzima moju prtljagu, iako pokušavam odbiti isti inzistira budući da sam s puta. Laganim korakom dolazimo do kuće gdje je naš misionar smješten. I evo ga, fra Miro Babić, u prvu ruku čudo od čovjeka a onda misionar koji je ovo sve napravio. Čim sam ga ugledalo tako mi je laknulo da sam napokon stigao na svoje odredište da vam opisati ne mogu. Srdačno se pozdravljamo prethodno se upoznavši sa grupom volontera iz Njemačke koji će ovdje biti do ponedjeljka. Drago mi je da su iz Nijemačke jer je ista moj drugi dom. Slijedi večera, hladna piva poslije večere, druženje, uspoznavanje, i prva noć ovdje.

Jutro je, rano se budim kako bi otišao na misu u obljižnju kapelicu. Nakon mise sljedi doručak. Vrijeme nakon doručka iskorištavam kako bi se upoznao sa posjedom gdje ću sljedeća dva mjeseca boraviti. Nisam si ovo ovako zamišlao. Oko mene zelenilo, uređena hortikultura, uređene staze oko kuće. Oaza mira ili raj na zemlji (kako bi ga si netko zamislio). Ovdje je su smještena dva franjevca, naš misionar fra Miro i njegov kolege Peter, Pater Peter. Pored njih dvojice ovo mjesto svojim domom zove i brat Florencijus (Flo). Peter i Flo su Afrikanci, srdačni i topli sa osmijehom od uha do uha, ništa manje nego fra Miro. Osiječam se kao da sam već na stotine puta boravio ovdje. Tu je i zaposleno nekoliko lokalaca koji brinu o posjedu, ali i odlična kuharica Ruth, vesela Afrikanka vitkog izgleda koja brine da svi na vrijeme dobio objed. Ujutro je doručak oko osam, slijedi ručak oko jedan a naposljetku i večera oko sedam. Iako je atmosfera easy going, očekuje se da svi koji borave ovdje budu i prisutni za doručkom i večerom, ručak nije obvezan budući da su svi negdje raštrkani, volonteri uglavnom u sirotištu ili vrtiću.

Subota je popodne. Fra Miro se vratio sa svojih obaveza te mi ponudi da odem sa njim do sirotištem Mali dom, sirotište koje se nalazi oko tri kilometara od kuće, tri kilometara koje ću svako jutro i popodne pri povratku kući pješaćiti. I treba mi pješačenja budući da se doma obično i do obližnjeg odvezem autom. Kako shvatim franjevci ovdje iamju nekoliko svojih ustanova o kojima treba brinuti. To je sirotište Mali Dom, vrtić, osnovna škola, srednja škola i health center, a sve navedeno se nalazi na različitim lokacijama (osim vrtića i sirotišta koje djele isto imanje. Prilikom dolaska u Mali Dom se upoznajem prvo sa zaposlenicima i naposlejtku sa djecom. Ovdje je osamnaest djece, večina kojih bez roditeljske skrbi. Roditelji ostale djece se nisu mogli brinuti o njima te i nisu mogli pružiti ono što ovdje imaju na raspolaganju, hranu, učenje i igranje. Ono što se nama tako čini neupitnim. Itekako je upitno kako ovdje imam priliku upoznati. Tijekom kratkog boravka u Malom Domu (u kojem ću od ponedjelka biti skoro svaki dan) jedan me diječak imena čijeg se sada ne siječam proveo kako bi se upoznao sa svim sadržajima. Ono što ovdje primiječujem je kako se svi brinu jedni za drugoga, a dio djece ima neki oblik fizičkog hendikepa tako da im je prijeko potrebna pomoć drugih.

Nakon pola sata odlazimo iz sirotišta i stižemo kući. Bliži se zajednička večera. Nakon večere obligatorna piva i cigareta. I evo već stiže noć, vrijeme je za spavanje budući da je sutra doručak nešto ranije planiran. Svake nedljelje su po dvije mise, a sutra i mi volonteri kao i svake nedjelje našeg boravka odlazimo sa misionarima na mise. Ova misija pod sobom ima oko petnaestak crkava u kojima se drže mise. Svake nedjelje u dvije druge. Iako sam prvi puta ovdje, osiječam se ugodno. Naravno da mi moj dom fali strašno, obitelj, rodbina, prijatelji, sve koje ovim zadnjim riječima pozdravljam. Vjerujem kako ću imati poteškoća sa vođenjem bloga i postanjem slika budući da ovdje postoji samo satelitski internet koji podržava samo ograničenu brzinu, bez obzira na što ću nastojati svaki dan pisati, pa barem dvije rečenice sa dvije slike.


"Nikad nećeš izgubiti pravi put budeš li radio prema osjećaju i savjesti."
- Johann Wolfgang von Goethe

Subukia, 31.05.2014.

Post je objavljen 31.05.2014. u 22:05 sati.