Prvi dan

subota , 24.05.2014.

Zagreb. Kako započeti priču koja bi od ovoga trenutka za neke trebala trajati kao mala vječnost a za neke samo nekoliko tjedana, točnije osamdeset dana zadovoljstva i ispunjenosti, osamdeset dana puta. Nakon što sam dobar dio vremena ove godine proveo planirajući ovaj put, analizirajući od vremenski neprilika sve do kretanja svjetskih kriznih žarišta, nakon što sam svoju okolinu uvjeravao da je to ispravan put, ispravnih osamdeset dana, osamdeset dana moga života, početak priče je ovdje i sad.

Danas je petak, nije trinaesti već dvadesetitreći mjeseca svibnja. Sjedim u Zračnoj luci u Zagrebu, od svojih najmilijih i najbližih sam se pozdravio, trbuhom mi prolazi ono nešto, ono nešto što te čini nesigurnim i zbog čega stare slike prolaze glavom. Strah. Neizbježan osječaj koji te prati kroz život. Put u nepoznato ali isto tako već na stotine puta viđeno je počeo, nema povratka. Zadnji poljubci sa najmilijima, ostavljam prtljagu na check-inu, uzimam svoj pretjerano teški ruksak, prolazim kontrolu, sjednem na gate i čekam.

Gdje nas vodi ovih osamdeset dana? Vodi nas prema crnom kontinentu. Ideja je bila jednostavna, na nekoliko tjedana otputovati u jedno od brojnih afričkih sirotišta, razveseliti sebe a prvenstveno one kojima nije tako lijepo u životu a koji osmijeh nikada ne gube. One vječno nasmijane, a same. Uvijek sam se pitao kako to da su ta djeca nasmijana, jeli to farsa? Uvjeriti ćemo se zajedno da nije. Od te jednostavne ideje je nastalo ovih osamdeset dana puta čiji temelji su isti kao izvorno, razveseliti vesele. Sirotište je izabrano, biti će to posjet širokom krugu ljudi poznatom Malom Domu Fra Mire Babića u kenijskom selu Subukia. Fra Miro je ugostio do sada brojne volontere, pretežito su isti bili iz Hrvatske, jedan od njih i moj jako dobar poznanik (ovim putem pozdravljam i zahvaljujem na iscrpnoj pripremi) koji mi je ispričao svoje doživljaje dok je volontirao kod Fra Mire, doživljaji kojima sam u potragu i ja odlučio krenuti.

Obzirom da Subukia nije preko granice, a vremena ću imati dovoljno na raspolaganju, odlučio sam usput na nekoliko dana posjetiti dvije prijestolnice na istoku Afrike, glavni grad Etiopije Addis Ababu i glavni grad Kenije Nairobi, ali sitnu zlatom (naftom) okičenu državicu na bliskom istoku, Katar. Prva destinacija je Addis Ababa. Diplomatsko sjedište afričkog kontinenta, vrata prema drevnom i mističnom kontinentu. Etiopija čiji glavni grad je Addis Ababa do sada je bila sinonim strašnog siromaštva i gladi, vjerojatno je i danas tako iako su nedostaci sigurno dobro kamuflirani fasadama svjetskih i afričkih geopolitičkih organizacija čija se sjedišta nalaze u Addis Ababi. Od trenutka kada sjedim u zagrebačkoj zračnoj luci potrebno mi je preko tridesetišest sati da stignem na prvu destinaciju. Let avionom iz Zagreba preko Budimpešte do Dohe (glavni grad Katra), presjedanje u Dohi dužim od dvadeset sati i nočni let prema Etiopiji.

Nakon što planiram Addis Ababu razgledati (planirana su tri dana boravka) nastaviti ću put prema Nairobiju. Taj milijunski grad također namjeravam upoznati u tri dana te se napokon uputiti prema selu Subukia gdje će me dočekati Fra Miro. Prevozno sredstvo je svakako avion na međunarodnim relacijama, iako je bilo razmišljanja od tome sa autobusom putovati iz Etiopije u Nairobi (Kenija), od istog sam se ubrzo odgovorio uvidjevši nedostatke čiji je glavni argument sigurnost. Iako je izvjesno da bi putovanje autobusom bio najučinkovitiji način kako bi saživio sa lokalnom kulturom, za početak bi iskreno misleći taj plan bio pre ambiciozan. Imati ću priliku saživiti sa lokalnom kulturom, i to ubrzo kada se iz Nairobija budem uputio autobusom prema sirotištu. U Subukiji planiram biti sve do kraja prvoga tjedna u osmome mjesecu ove godine kada je planiran povratak doma. Povratak je planiran preko Dohe gdje se namjeravam zadržati četiri dana kako bi grad koji je ne tako davno bio ribarsko mjesto (a danas New York toga dijela svijeta), mogao bolje upoznati.

Obzirom da mi je prvi blog ovakve vrste oprostit će te mi sve gramatične i pravopisne greške ("č" i "ć", "j" i "ij", ...), sve nedostatke moga stila pisanja koji nalikuje samoukosti, i to u konačnici jest. Slike ću objavljivati kako bi što bolje mogli pratiti ovih osamdeset dana, svakim danom bi ih trebalo biti sve više a ukoliko imate želju nešto određeno vidjeti, uslikati ću vam. Planiram ukoliko to prilike budu dopuštale svakoga dana objavljivati postove i slike, davati ću osvrt na mjesta gdje ću se tada nalaziti, davati osvrt na ono što budem osječao i gledao, pronalaziti citate koje opisuju putovanja, a prazne misli ću popuniti opisnjavanjem priprema koje sam prije ovih osamdeset dana morao izvršiti...aviokarte, rezervacije smještaja, cijepljenja itd.. Za kraj hvala jednome gurmanu i njegovoj boljoj polovici što su mi dali ideju za ovim meni do sada nepoznatim načinom komuniciranja sa svijetom. Pozdrav svim Hrvaticama i Hrvatima, ma gdje god bili.


"Jednom godišnje, idite na neko mjesto gde ranije nikada niste bili."
- Dalai Lama

Zagreb, 23.05.2014.