Marketing
Sedmi dan
Nairobi. Sedmi je dan putovanja, sedmi post a osiječam se toliko iscrpljen nakon današnjeg dana da mi i pisanje pada teško, na želudac valjda. Bez obzira na isto, potruditi ću vam se u nekoliko rijeći dočarati današnje slike ovoga meni nepreglednoga grada. Nakon jako loše prespavane noći ustajem se satipol kasnije nego predviđeno poradi čega preskačem kao i inače doručak (na taj način uvijek imam priliku nadoknaditi izubljeno vrijeme, vrijeme koje neusporeno teće iz sekunde u sekundu i koje svakim trenom postaje dragocijenije) budući da sam se prethodnog dana sa taksistom dogovorio kako ćemo već oko deset sati krenuti u obilazak grada, prvenstveno misleći na obilazak brojnih muzeja i znamenitosti za koje jučer nije ostalo mnogo vremena.
Prva destinacija koju smo posjetili nalazi se na dvadesetak minute vožnje od centra grada, a radi se o jednoj od znamenitosti čiji posjet preporučava i tako dragocijen Lonely Planey, vodić bez kojeg unatoć njegovoj obširnosti (i težini) ne krečem nigdje. Destinacija o kojoj vam pišem je David Sheldrick Wildlife Trust Elephant Orphanage, a radi se o svojevrsnom prihvatilištu za slonove koji su pronađeni iscrpljeni negdje u divljini, nedugo nakon rođenja. Vrhunac ovoga prihavtilišta se svakodnevno odvije između jedanaest i dvanaest sati kada posjetitelji uživaju gledajući hranjenje životinja. Budući da sam prije nekoliko godina imao priliku vidjeti odrasle slonove u divljini (siječam se jednog krda slonova koji je brojao oko dvadeset životinja i priliku kojeg sam imao vidjeti iz neposredne blizini) iznenađuje me koliko mali ovi pripadnici viših sisavaca mogu biti, bez obzira, itekako uživajući u današnjoj razigranosti istih. Ovo prihvatilište je svakodnevno meta brojnih turista i to u prethodno navedeno vrijeme, posjet nije vrhunac ali se isplati vidjeti. Sljedeće mjesto koje smo se uputili posjetiti je Giraffe Centre, mjesto koje je utemeljeno sa ciljem zaštite Rothschild žirafe čije je prirodno stanište ograničeno na područje istočne Afrike. Must-do na ovoj lokaciji je hranjenje životinja sa platforme izgrađene u visini samih žirafa. Zanimljivo mjesto iako neusporedivo manje očarajuće nego odlazak na safari i možebitni pronalazak žirafa u prirodi. Vrhunac današnjeg dana uskoro je uslijedio posjetom muzeja posvećen djelu i životu danske spisateljice Karen Blixen (1885 - 1962), Karen Blixen Museum. Mnogi od vas ste sigurno pročitali njezino naj djelo Out of Africa, knjgu koja opisuje njezin život i odlazak iz Afrike u koju je došla za svojom nekadašnjom ljubavi, mužu kojeg naposljetku ostavlja zbog ljubavnika, pilota britanskih snaga, nakon smrti kojeg ožalošćena, sama i bankrotirana odlazi iz Afrike. Muzej je izgrađen u nekadašnjoj kući u kojoj je Karen Bixen živjela, a kuća se nalazila na toliko velikom imanju da mu kraja nije bilo (cijelo predgrađe u kojem se nalazi imanje danas nosi njezino ime, Karen). Neću duljiti previše o životu Karen Bixen iako svakom preporučujem, ukoliko nije, da barem jednom pročita knjigu koju je napisala pod alter egom Isak Dinesen.
Nastavljamo dalje vračajući se prema centru grada, a znajući kako će nas put odvesti nedaleko od najvećeg sluma u Africi, Kibere (neke procjene govore kako u ovom slumu živi i do milijun ljudi), zamolim Johna (taksist) da me tamo i odveze. Tom prilikom doznajem kako je John vlasnik nekoliko koliba (nalaze se na rubnom djelu Kibere) koje iznajmljuje, a poradi čega predlaže da samo u tom djelu izađemo iz automobila, a ostale djelove prođemo vozeći se kroz naselje, poštujući stroga načela sigurnosti. Prilikom samog dolaska uvidim nepreglednu površinu na kojoj se nalazi slum, izlazimo iz auto i krećemo prema kolibama. Tom prilikom nam prilazi manja skupina muškaraca koji uvjerivši se kako John u vlasništvu posjeduje kolibe koje se nalaze u neposrednoj blizini, odustaju od daljnjeg uznemiravanja i mogućeg prepada. Ubrzo se uvjerivši u uvjete života počinjem osiječati bol u želudcu, tugu, bijes i žalost da mi je u jednome trenu došlo da zaplaćem. Doista nemam rijeći kako bi opisao Kiberu. Nemam. Nemoguće je te slike pretvoriti u rijeći, ono što sam vidio daleko je od onoga što sam ikada u životu vidio, daleko od onoga što sam mislio da ću vidjeti, daleko od onoga što sam mislio da postoji, daleko od svega. Postat ću neke slike koje sam napravio na rubnom djelu naselja, vozeći se kroz naselje maknuo sam sve sa sebe što bi moglo privući pažnju prolaznika, pa tako i fotoaparat. Iako mi je John predložio da uz pratnju policije uđemo u srce naselja te da bi u tom slučaju mogao i izaći iz auta, ne oklijevam niti sekunde odbijajući njegovu ponudu. Još jućer sam mislio da bi to bilo fora, a vjerujte mi fora je nešto sasvim drugo kako sam se danas uspio uvjeriti. Iako postoje nekolicina nevladinih organizacija unutar sluma (kako mi je John objasnio) i u kojem bijelci djeluju u cilju poboljšanja životnog standarda, atmosfera koja ovdje vlada i koju sam itekako uspio osijetiti, čak se samo vozeći autom, mi oduzima svaku želju izlaganja sebe mogučnosti da budem opljačkan ili napadnut.
Nije to slika Nairobia niti slika većine ljudi koji žive u ovom gradu, daleko od toga. Daleko od toga da su Kenijci loši ljudi ili manje gostoljubivi, ono što želim reći je da u ovome gradu postoji nezamislivo siromaštvo, nezamislivi jaz između bogatih i siromašnih, a siromaštvo koje je razlog povečanoj stopi kriminaliteta. Ovo nije grad u kojem se turist može toliko slobodno osiječati istraživati grad hodajući, po meni ovo nije grad za nekoga koji nije lokalac, ukoliko isti ne uživa u ograničenosti. Ja je ne volim i stvara mi nepotreban pritisak. Ima jedna izreka koje Nijemci koriste a ima sljedeće značenje: Ništa se ne jede toliko vruće kao što se kuha (Nichts wird so heiss gegessen wie es gekocht wird). Hoće reći, sigurno da su ljudi možda skloni u pretjerivanju kada se tiće sigurnost odnosno nesigurnost grada, ali, ako uzmemo u obzir da tamo gdje ima dima ima i vatre, e onda ću barem dva puta razmisliti prije nego se uputim negdje di po svemu sudeći nebi trebao ići. Ja isto tako vjerujem da je pretjerivanje oko ugroženosti turista dobar izvor prihoda, uvijek je tako. Nesigurnost vuće za sobom da će oni koji mogu postati potencijalna meta pljačke (ili neznam čega sličnoga), na neki način pokušati kupiti ono malo sigurnosti, vozeći se taksijem, birajući bolje hotele, odlazeći samo na mjesta predviđena za turiste koji su sami po sebi skuplji.
Nemojte se nikako obeshrabiti doći u Nairobi, doista postoje mjesta koja su vrijedna vašega vremena i koji su sigurni. Većina ljudi je dobročudne prirode i izrazito susretljiv prirode. Ali isto tako uzmite u obzir da će barem u gradu vaše kretanje biti ograničeno nametnutim strahom po svoju osobnu sigurnost. Nakon posjete Kiberi, John i ja uputili smo se u National Museum Nairobi, jednu od onih atrakcija koju će rijetko koji turist preskoćiti boraveći u Nairobiu. Muzej je vrijedan posjete, daje uvid u nastanak života ali i u nastanak same Kenije. U muzeju se nalazi nekoliko stalnih izložba koje se među ostalim odnose na ovdašnju povijest i umjetnost, vrijeme kolonijalizacije i utjecaj iste na razvitak Kenije kakva se danas može vidjeti, ali i nekolicine izložba čije teme se s vremena na vrijeme mijenjaju. Svakako bi preporučio da si prilikom posjete muzeju priuštite (za manju napojnicu) vodića koji će vas uz detaljan opis provesti kroz cijeli muzej. Pored muzeja se nalazi i park zmija kojeg nažalost nisam mogao posjetiti budući da sam zakasnio.
Posjet muzeju je tako za danas postala zadnja destinacija, iako sam završetkom obilaska istoga iskoristio priliku te zamolio Johna da me odveze i u one djelove grada gjde se nalazi mnoštvo predstavništava stranih država, institucija i organizacija, u prvu ruku Ujedinjeni Narodi, organizacije bez koje vjerujem u nekim djelovima Afrike još uvijek sunce nebi izašlo. Prije nego li sam se uputio u hotel, John i ja smo otišli kupiti kartu za moj sutrašnji put (Matatom) prema gradu Nakuru. Priliku sam iskoristio kako bi malo prošetao ulicama u blizini hotela i kolodvora, a iako nisam imao osiječaj da sam nekome pretjerano zanimljiv (moguće i zato što se John nalazio u mojoj pratnji) mrak bi sigurno izbjegavao. Sutra je taj dan, još malo puta busom i evo me na odredištu gdje se jedva čekam odmoriti od gradske vreve i posjete turističkih atrakcija, selo Subukia i sirotište Mali Dom kojeg vodi naš franjevački misionar. Iako mi je današnje pisanje stvaralo nelagodu, veselim se i onim sutrašnjim, preksutrašnjim i svim budućim riječima koje ću objavljivati na ovome postu. Ovo neka ostane vječno sijećanje na mojih osamdeset dana puta, vječno sijećanje na mirise, zvukove i slike ovoga dijela svijeta, svijeta koji mene toliko uspijeva očarati svakim korakom kojeg napravim. S ljubavlju.
"Sasvim je točno da čovjek nikad ne bi dostigao ono što je moguće, kad ne bi stalno posezao za onime što je nemoguće."
- Max Weber
Nairobi, 29.05.2014.
Post je objavljen 29.05.2014. u 22:55 sati.