Marketing
Drugi dan
Doha. Nakon sedam sati provedih u zrakoplovu, zrakoplovu koji je u suštini bio popunjen Japancima, stigao sam u glavni grad Katra. Let je bio u najmanju ruku zabavan, osim moje susjede (Japanke) koja je cijelokupni let provela kašljuči i tako zarazivši prehladom svih prvih deset redova u avionu, uključujući i mene. Kompanija koju sam izabrano za ovaj let, ali i sve naredne letove osim onog na relaciji Addis Ababa - Nairobi (Ethiopian Airlines) je Qatar Airways, zahvaljujući tome cijelo vrijeme leta sam smatrao pripremom za sam dolazak u Dohu (hrana, osoblje, jezik, običaji) ali i na taj način izravnu pripremu (light verzija) dolaska na afrički kontinent.
Izlaskom iz zrakoplova koji je planski pristigao oko 23:20 sata (23.05.2014.) na međunarodnu zračnu luku u Dohi, osijetio sam omamljujuću vručinu, za to doba dana nezamisljivih tridesetičetiri stupnja. Isto i ne iznenađuje obzirom da se dnevne temperature u ovom godišnjom periodu penju i do vrtoglavih četrdesetipet stupnjeva. Za očekivati je kako će na području istoka Afrike vrijeme biti umjerenije budući da se trenutno bliži kraj tamošnjeg kišnog razdoblja.
Da se ja vratim na dolazak na zračnu luku, za vrijeme će biti vremena. Izlaskom iz aviona i ulaskom u dolazni terminal postajem okružen sa tisuće lica, lica iz svih djelova svjeta (pretežito arapskog porijetka), u tome trenu očajnićki tražeći osobe sa kojima bi se mogao upustiti u chit chat o Dohi i Katru...neuspiješno. Dolazim na šalter za informacije te se predstavljam putovnicom uz predožbu vouchera koji bi bi trebao osigurati ugodnije presijedanje u Dohi (smještaj u jednom od brojnih hotela, transfer od zračne luke i nazad, vizu, itd.). Gospođična vitkog izgleda i kristalno bijelog osmijeha me zamoli za trenutak strpljenja te se obrača nadređenima. Uspijevam gledati oko sebe, primijetiti te sve silne ljude, uspijevam duboko udahnuti shvativši da sam dovoljno daleko od doma da svi običaji koje sam naučio u životu tu i sada padaju u vodu, i tako će vrlo vjerojatno ostati idućih sedamdesetidevet dana. Nakon nekog vremena koje sam proveo u mislima mi prilazi službenik zračne luke i predaje putovnicu sa popratnim papirima potrebnim za ulazak u Dohu te me upučuje na izlaz odnosno prema službenicima Ministarstva unutarnjih poslova koji amenuju moj ulazak.
Na moju sreču kako sam u tom trenu pomislio me dopadne šalter na kojem sjedi mlađa žena. Predajući joj papire iskoristim svoj osmijeh nebi li ju odmah šarmirao kao što to običavam raditi službenicama doma u Hrvatskoj, neće ići. Bivam sa ozbiljnim glasom zamoljen da stanem sa strane i da pričekam. Nije da osmijeh ne otvara sva vrata, otvara sva ali ne svugdje...nakon pet minuta ulazak u Katar mi biva dopušten. Bez obzira na navedeno osiječam se jako ugodno u dobrodošao, Doha je jako sigurna metropola tako da mi prilikom izlaska iz zračne luke nije predstavljalo problem užicati Arapina do mene vatru za moju već duže pripremljenu i priželjkivanu cigaretu.
Pronalazim odgovarajuće osoblje i autobus kojim ću biti dovežen u hotel. Vožnju do hotela sam iskoristio za prve dojmove...svuda automobili, veliki benzinci (terenci) i zgrade neopisivo lijepe arhitekture, većina kojih će se ispostavti su zgrade sa uredima i hoteli. Dolaskom u hotel, Lexington Gloria Hotel, se veselim objedu i nekoliko sati sna. Nakon nekoliko sati sna gradska vreva me budi, Imam sa obližnje džamije se čuje kako drži molitvu. Veselim se prvom jutru u Dohi, grad kojeg sada ne namjeravam razgledati budući ću se pri kraju ovih osamdeset dana puta ovdje vratiti. Vrijeme ću iskorisiti za detaljnjiju pripremu svoga dolaska u Addis Ababu kako bi vrijeme što bolje iskoristio. Imam problem oko postanja slika ali se nadam da ću i riješenje tome ubrzo dokučiti. Čeka me sada vrući dan u Dohi i let za Etiopiju.
"Postoji cilj a nikako put. Ono što zovemo putem jeste kolebanje."
- Émile Zola
Doha, 24.05.2014.
Post je objavljen 24.05.2014. u 13:31 sati.