Marketing
Osmi dan
Subukia. Konačno je došao i dan kada sam stigao na tako dugo izčekivano odredište, selo Subukia. Iako sam imao predožbu kako od Nairoba do ovdje put sigurno nebi trebao toliko dugo trajati, uspio sam se i po neznam koji put razuvjeriti. Današnji dan sam započeo naravno doručkom, (naravno) budući da neznam kad sam zadnji put tako obiljno i ugodno doručkovao. Vrijeme je odmah pok sam se probudio krenulo kucati brzinom munje tako da mi je drago što sam se već večer prije donekle uspio pripremiti odnosno spakirati za odlazak iz Nairobia. Nakon doručka požurio sam ka lokalnom supermarketu kako bi obavio kupnju nekolicine potrebština, bez kojih naravno da bi mogao ali nam naš nametnuti zapadnjački stil života to ne dopušta. Prije nego li ću sjesti na Matatu (manji autobus za do deset ljudi bilo je još mnogo toga za obaviti.
Kako rekoh, prvo na planu bio je posjet lokalnom trgovcu kada sam već nakon brzinski obavljenje kupnje odjurio prema jednoj od rijetkih znamenitosti grada koje sam dosada propustio, nacionalnom kenijskom arhivu, National Archive Nairobi. Ovom prilikom svakom preporučujem posjet arhivu budući da se unutar istog nalaze mnoge zanimljivosti koje se tiću posvijesti Kenije, a cijena koju za taj posjet plačate je minorna, niti dvadeset kuna. Uputivši se nakon toga prema hotela kako bi obavio check-out si dajem dovljno oduška da projurim pješiće po djelu grada blizu mjesta gdje se nalazi hotel, a tom se prilikom možda i ponovno uvjeravam kako je barem taj dio grada relativno siguran. Naravno da mi na ulici prilaze nekolicina njih koji mi nude usluge vodića, koji nude aranžmane za odlazak na safari i slično, ali iste uz već iztreniranu dozu smijeha mičem podalje od sebe. Kako sam bio kratak na vremenu odjurim prema hotelu kako bi brzo pokupio prethodno spremljene stvari te u pratnji taksiste od jućer odlazim do centralnog kolodvora, za kojeg usput biva rečeno nema priručnika (za putovanje u Nairobi) koji turistima ne govori o tome da taj dio grada po noći svakako treba izbjegavati. Kupujem kartu za Matatu i tada avantura počinje. Vožnja do grada Nakuru trajala je oko tri sata a tijekom kojeg prolazeći prekrasnim krajoliko uspijevam se ponovno uvjeriti u lijepote ovoga kontinenta. Po dolasku u Narobi uzimam stvari i pješiće nastavim put prema jednom drugom kolodvoru u udaljenosti od pet minuta. Hodajući tako sa dva ruksaka (jedan od kojih je ogroman za duža putovanja) i manjim koferom naravno da postajem meta pogleda lokalaca iako tom prilikom ne osiječam onu napetost kao što je to bio slučaj u Nairobiu. Nakon nekoliko minuta hoda i znatiželjnih pogleda stižem na drugi kolodvor a na kojem je samo u tim trenucima dok sam se ja nalazio na njemu isflukturirao toliki broj ljudi da sam bio iznenađen. Ovdje kupujem kartu za Matatu koji bi me trebao sve do mjesta Subukia dovesti. I evo nakon skoro sat vremena stižem Subukiu kada je počelo kišiti kao da se nebo otvorilo. Iako sam prvotno mislio kako se mjesto mojeg boravka sljedećih dva mjeseca nalazi u samoj blizini kolodvora odmah se razumjeravam doznajući kako se mjesto na koje ja trebam stići nalazi oko dvadeset kilometara dalje. Poradi kiše ali i manje doze dezorijentiranosti bivam vidno iznerviran iako u konačnici pronalazim način, jedini mogući način u tome trenutku. Tako nakon nekoliko trenutaka dolazim do lokalaca koji nude prijevoz motorima u bilo kojem odredištu u radijusu od nekoliko kilomertara i pronalazim vozaća koji me je spreman po kiši koja je pljuštala sa svih strana odvesti do Franjevaca i njihovog smještaja, ujedno i mog smještaja za vrijeme boravka ovdje.
Put je krenuo meni prema nepoznatom iako je vozać izrazio uvjerenje kako zna pravi put i da će me bez ikakvih poteškoća odvesti. Siječate se moje prtljage, manji kofer i ruksak te ogroman ruksak za duža putovanja. A gdje stim pomislim, kada evo i riješenja. Oba ruksaka na leđa a kofer je vozać nekako naumio vezati za motor i u tome u konačnici i uspio. Možete zamisliti tu sliku? Ja, prtljaga i vozać na motoru ne većem od Tomosa. U konačnici sam nakon dvadeset kilometara duge vožnje napokon stigao, bivam toliko srdačno primljen i pozdravljen, a pričati sa nekim napokon opet Hrvatski mi je predstavilo ogromno olakšanje. Neću sada duljiti previše, poradi poteškoća sa internetom večeras nisam u mogučnosti postati slike iako se nadam da ću sutra izmognuti način. Želim tijekom sutrašnjeg posta nešto više reći o samoj vožnji i toliko toplom dočeku, sada mi je ponestalo rijeći i inspiracije za koju sam siguran da će se vratiti sa novim danom. Iz srca Afrike, pozdrav svima kod kuće.
"Ni do jednoga mjesta na koje bi bilo vrijedno stići ne vodi skraćeni put."
- Beverly Sills
Subukia, 30.05.2014.
Post je objavljen 30.05.2014. u 22:50 sati.