Peti dan

Addis Ababa. Došao je kraj mome boravku u Addis Ababi, iako ovaj put odlazim, očaran bojama, mirisima i zvukovima grada, vjerujem da ću se jednoga dana, kad kod taj dan došao da došao, opet vratiti ovdje. Ono što svakako nosim sa sobom, ne to nisu suveniri (pretrpan sam prtljagom te ću kupnju suvenira ostaviti za onaj osamdeseti ili sedamdestideveti dan u Africi), to su sječanja na prekrasna tri dana provedena među ljudima da susretljiviji ne mogu biti iako poradi mnogih naših predrasuda prema onome nepoznatome uvijek, upravo te ljude isključivo sa dozom nelagode puštamo da nam priđu bliže.

U susretljivost lokalaca sam se naročito danas uspio uvjeriti a sad ću vam ispričati i na koji način. Počinjem od jutra, kada me kao i svako jutro do sada budi gradska vreva i kaos na ulici ispred hotela (Jozif Tito Road). Obzirom da sam morao do dvanaest sati izaći iz sobe, prvo što sam napravio je bilo pakiranje kofera kako bi kasnije mogao u miru uživati u danu. Doručak sam preskočio, obavio check-out iz hotela te nazvao vozaća od jučer (Fufa) nebi li isti mogao doći po mene ispred hotela. Prošlo je dvadeset minuta i evo stiže moj plavi taksi od jučer, a prvo nakon što bivam srdačno pozdravljen, taksista mi daje kutiju cigareta i šibice koje sam tijekom jučerašnje vožnje ostavio. Uputivši se vožnjom od hotela put nas je odveo ka djelu grada naziva Shiromeda (prema planini Entoto), inaće poznatom po bezbroj manjih uličnih štandova sa suvenirima i razno raznim potrebštinama (ovdje sam se uputio u nadi da ću pronači razglednice). Stigavši na odredište taksist je parkirao auto negdje sa strane i odlazi samnom u obilazak, iako za dvije glave niži od mene postavlja se zaštitnički, spreman me provesti kroz ovaj nepregledan kaos. Odmah bivam okružen nekolicinom znatiželjnika, šibicara i prosjaka iako iste jako vješto izbjegavam odmahujući rukom, što isti bez puno oklijevanja prihvačaju. Iskoristio sam i jednu od taktika koje sam jučer pokušao opisati. Do you want a photo? No photo, no photo. I eto ih već na deset metara od mene.

Šetajući uz glavnu cestu sa štandovima, ne primiječujući pretjerano suvenire koje mi se nude ugledam jednu sporednu ulicu koja vodi prema dolini, na prvi pogled prema šumi. Upitavši taksistu što je dolje daje mi do znanja kako se u tom pravcu u šumi nalazi jedno od mnogih siromašnih naselja u Addis Ababi. Na njegovu žalost i prije nego je uspio završiti rečenicu već sam bio na putu prema šumi, čvrsto držeći fotoaparat u ruci. Nakon pet minuta hoda, dovoljno daleko od ulice sa štandovima ugledam prve kolibice kako počinju izvirati iz šume. Nastavljam dalje u nadi kako bi uspio dobiti po koju dobru fotografiju i eto ga, prvi mi se na putu našao jedan mlađi muškarac (hrabar okružen svojim susjedima i prijateljima koji su sjedili ispred jedne manje kolibice), koji mi gestikulacijom i izprve oštrim tonom daje do znanja da ukoliko nisam ništa došao popiti mogu odmah izaći van iz naselja. Tko je rekao da nebi ništa popio pomislim i krenem ravno prema njemu i uz široki osmijeh ga zamolivši da mi donese hladnu pivu. U tom trenutku nastaje sveopće veselje i smijeh ispred kolibice, a onaj oštri muškarac se posramio jer mi nije imao od kud donijeti pivu. Sa tim potezom postajem njihovim prijateljem i ubrzo mi sami počinju pozirati pred objektivnom, a moj odgovor na njihovo traženja novaca za fotografije ("No money. No problems.") ih je toliko oduževio da su ga cijelo vrijeme među sobom ponavljali. Tada ugledam jednu gospođu blistavog osmijeha u nečem nalik narodnoj nošnji koja mi se urezala duboko u siječanje (niže ču postati sliku iste). Naime, nakon što sam joj pokazao fotografiju koju sam na njezino prethodno odobrenje napravio ista je toliko bila sobom oduševljena da me je toliko srdačno pozivala u svoj dom da mi je bilo neugodno, te iako odbviši isto u tom trenu sada žalim. Nakon petnaestak minuta provedenih u naselju slikajući svuda oko sebe, taksista i ja se laganim hodom počinjemo vračati prema glavnoj cesti nebi li nastavili sa razgledavanjem grada.

Gdje ćemo dalje upita me? Ma samo vozi, negdje čemo valjda stići i tako nastavljamo nasumce sa vožnjom po gradu diskutirajući o tome što bi trebao još vidjeti dok sam u Addis Ababi. Iako mi biva predloženo otići pogledati lavove u zološkom vrtu isto srdačno odbijam i predlažem da me odveze na jedno križanje (Ambasador Theatre Addis Ababa) gdje sam jučerašnjeg dana prošao šetajući i gdje koliko se siječam mogu kupiti razgledanice. Kupivši dvadeset razglednica za oko četrdeset kuna u prvom trenu pomislim kako sam dobro cijenkao iako me sada već, osiječaj prolazi da sam vjerojatno mogao i za duplo manje novaca dobiti isti broj razglednica samo da sam bio uporniji (neznam dali je cijenkanje ovdje dio kulture kao u Indiji naprimjer ali sam se svakako uvjerio kako bez toga, kupnja nije kupnja). Kako bilo da bilo, Fufa i ja nastavili smo prema jednom restoranu (puno je reći) pored kojeg smo jučer prošli nebi li nabrzinu nešto pojeli. Hrana je dobro sijela i put nas je dalje odveo prema nekim djelovima grada koje još nisam vidio ili u tom trenu barem pomislio da ih nisam vidio (Kebena, Aware, Lideta, Kirkos). Uzivajući u prometnom kaosu vozeći se ulicama Addis Ababe nisam previše izlazio iz auta već sam on-the-go uspio uhvatiti nekoliko lijepih kadrova, a nakon čega već pomalo poslijepodnevnim umorom savladan zamolim taksistu da me vrati do hotela kako bi se još mogao pripremiti za dolazak u Nairobi (Kenija) i sutrašnji dan u toj nekoć britanskoj koloniji koja je u recetnoj povijesti, iako uglavnom smatrana sigurnom državom, bila nekolicinu puta meta terorističkih napada. Poslijednji put prošle godine krajem rujna kada su članovi jedne terorističke organizacije zauzeli trgovački centar u središtu grada.

Pristigavši sretno ispred hotela se pozdravljam sa vjerojatno najboljim vozaćem u Addis Ababi (kojeg ću ovom prilikom toplo preporučiti svakome koji će možda posijetiti Addis Ababu), dobrim govornikom engleskog jezika i jako dobrim znalcem turističkih znamenotosti. Pored njega vam nije potreban nikakav vodić, isključivo Lonely Planet, malo osobnog istraživanja na internetu i nešto sitno dolara. Zaista mogu biti sretan što sam nekim čudom nabasao na ovakvog taksistu. U kasnim večernjim satima danas me čeka let za Nairobi, uglavnom imam već neku predožbu o tome što bi u tri dana boravka tamo trebao vidjeti, iako bez obzira na navedeno ipak moram još malo provesti vremena u istraživanju. Nakon ta tri dana, put će me napokon odvesti prema Malom Domu, mjestu kojeg silno isčekujem vidjeti i mjestu u kojem boravši se nadam provesti prekrasne tjedne.

Ovom prilikom vas sve veselo pozdravljam iz Etiopije, države koju se svakako treba posjetiti. Pri tom mislim svakako i na ona mjesta koja se nalaze izvan grada, udaljenih nekoliko sati vožnje, mjesta koja ja ovom prilikom nisam imao dovoljno vremena posjetiti. To je u prvu ruku Lalibela, jedan od svetih gradova u krščanstvu smatran novim Jeruzalemom. Etiopija je doista must see destinacija, bogata pociješću i kulturom. U jednom od sljedećih postova ću početi sa opisvanjem priprema koje sam podnio prije ovih osamdesetdana puta, jedno po jedno poglavlje da vas previše ne zagušim se tim pitanjima, ali svakako ne manje bitnim, naprotiv. Kako bi što bolje uživali u dragocjenom vremenu na putu potrebna vam je što detaljnija priprema. Pozdrab svim Hrvaticama i Hrvatima ma gdje god bili, vaš putnik će se uskoro javiti iz Kenije.

"Uvijek biraj put koji ti izgleda najbolji, koliko god bio težak. Zahvaljujući navici ubrzo će postati lagan i ugodan."
- Pitagora

Addis Ababa, 27.05.2014.