Tridesetičetvrti dan

Subukia. Velikih trideset je prošlo. Ostalo je još samo kratko vremena do pola ovoga putovanja za kojeg vjerujem da će ove godine biti zadnje. Rekli bi moji meni najbliži da je i vrijeme da se smirim i da stanem na loptu, ovom prilikom neizmjerno veliki pozdrav svima njima, da upravo vama je ovo upučeno.

A kao što svaki život nekad piše čudne priće tako ih i moj život piše. Imam osiječaj da me je nekad strah stati na loptu i smiriti se, da me je strah rutine i monotonije, da me je strah svakodnevnice, istih osiječaja, mirisa i zvukova. Valjda zato već dugo vrijeme lutam po ovome svijetu hodajući za svakom zvijezdom koja mi se učini itimalo izazovnom. Hvala onome gore da još uvijek i mogu iako je sada prošlo već skoro četiri godine od kada me upozorio da ne hodam baš za svakim svijetlucavim predmetom na nebu. Valjda je htio da shvatim da nisu sve zvijezde one za koje mislim da su zvijezde.

Siječam se dobro toga dana, siječam ga se kao jučer kada sam skoro sve izgubio što mi je bilo milo u životu. Sva ona meni draga lica su mi tada prošla pred očima, vjerojatno sva ona kojima bi i moj osmijeh pofalio. Samo jedan trenutak ranije sam mislio da imam sve u životu, a onda to sve što sam imao nestalo je u treptaju oka. Iako sam mislio da tada imam sve, zapravo nisam imao ništa, ali to sam trebao na malo drugačiji način doznati. Tvrdoglav kakav sam bio ili sam još uvijek valjda nebi ni shvatio drugačije nego na način na koji sam morao.

Nestale su ljubavi, poneke i mojom krivicom, nestala su prijateljstva, neka i mojom krivicom, nestali su osiječaji, slike, siječanja, nade, nestali su osmijesi, neki i mojom krivicom. Za samo jedan osmijeh kojeg više nema mi je i danas neizmjerno žao jer on nije zaslužio da nestane. Nije bilo trenutka tuge, usamljenosti, brige, veselja i radosti a da mi se taj osmijeh nije smiješio. A ja sam mu se prestao smijati. Sebično i bezobzirno. Zašto? To je jedno od rijekih pitanja odgovor na koje nikada pronašao nisam. Do dana današnjeg. Taj osmijeh o kojem pišem naučio se ponovno smijati i sada to čini nekome drugome. Kad sami sebi izmaknete oslonac onda će vam se to kad tada u životu vratiti i trebat će niz godina proći da opet smognete povjerenja da se naslonite na nekoga, ja sam možda još uvijek daleko od toga, iako bliže nego li sam jučer bio.

Svaka nevolja nosi i onu svoju dobru stranu. Ja sam upoznao jedan broj ljudi za koje nikada nisam slutio da će uvijek biti uz mene. Njima neizmjerno hvala na svakom trenutku kojeg su meni posvetili. Ima ih nekoliko i svugdje ih ima, u mome srcu našli su mjesto koje izgubiti nikada neće. Ti ljudi će znati da o njima pričam, a nemoram ni spominjati da među njima ima i onih koji su me nosili po brodovima jer ja sam nisam mogao a toliko sam volio biti na njima, da ima onih koji su me vozili jer nisam mogao a toliko sam se volio voziti, da ima onih koji su mi se smijali jer nisam mogao a volio sam se smijati, da ima onih koji su mi kuhali jer ja nisam mogao a toliko sam volio kuhati, da su samnom plesali jer ja nisam mogao a toliko sam volio plesati. Sve što sam volio tada zahvaljujući njima svima volim još uvijek, samo zahvaljujući svima njima to sada mogu ponovno sam. Hvala Vam.

"Čovjek će se pronaći kada se zaboravi."
- Sv. Franjo Asiški

Subukia, 25.06.2014.