Dvadesetisedmi dan

Subukia. Iako je ovo gluho doba noći kasno za postove, današnji sunčan dan ću vam nastojati približiti u nekoliko suvislih rečenica. Budući da je danas bio dan za sirotište, nakon doručka i kratkog posjeta ovdašnjoj ambulanti kako bi upisao nekoliko dijece koji su se došli cijepiti, krenuo sam na moj skoro pa svakodnevni satvremena dugi put. Pristigao sam upravo u vrijeme ručka poradi čega me je dočekala tišina daleka od očekivanog žamora.

Iskoristio sam priliku te sam u uredu upravitelja sirotišta uzeo bilješke o svakom dijetetu pažljivo ih pročitavši, a kojom prilikom sam se još protrobnije upozao sa sudbinama i bolestima dijece koja cu smještena u sirotištu. Sagledavajući naposljetku sve meni dostupne informacije bivam svijestan kako je samo izrazito mali postotak njih u dobrom zdravstvenom stanju budući da većina njih ima neki oblik mentalne ili fizičke retardacije. Nisam se htio previše zamarati time kako nebi izgubio onaj njima prijeko potreban osmijeh, ma da mi sada pri kraju ovoga dana želudac kuha od muke.

Kako bilo da bilo, nakon ručka jedan dio njih je krenuo na drugi dio današnje nastave, dok oni mlađi kojima sam obečao da ću ih odvesti frizeru ostaje uzbuđeno čekajući moj poziv da krenemo. Tako smo nakon nekog vremena i krenuli kojom prilikom ih prebrojavam ukupno šestoro, dvoje djevojčica i četvoro dečkiju. Već tada nazirem sreću u njihovim očima ma da im i trenutna dužina kose nije nešto izrazito duga. Moguće kako im je i veselje stvorila činjenica da će malo prošetati izvan sirotišta od kojeg nam je do frizera trebalo desetak minuta. Frizer je ujedno i prodavač elektronike, čitaj žarulja i ne sofisticiranih radio uređaja, što nije nimalo umanjilo njegovu sposobnost za rukovanjem mašinice za šišanje. Bez puno pogovora jedno po jedno dijete je sijelo u stolicu prepuštajući se šišanju koje nam je za svih njih uzelo možda dvadeset minuta. Vrijeme sam iskoristio čavrljajući (ili barem u pokušaju) sa seljanima koji je pak iznenadio prizor mene i njih šestoro na putu ka frizeru.

Nakon što smo završili sa sišanjem otpratio sam ih nazad do sirotišta kada krećem nazad prema samostanu. Na moju žalost sam izabrao vrijeme baš u trenu kada je škola završila tako da sam na putu doma doslovice napadnut sa svih strana, naposljetku okružen sa tridesetak školaraca. Jedan dio njih me kao i očekivano pratio sve do ulaza samostana što me je nemalo iritiralo. Nezgodno je to što prilikom svakog pokušaja uspostave komunikacije sa moje strane, iz njih nikako nisam uspio dvije suvisle rečenice izvući.

Slobodno predvečerje iskoristio sam kako bi oprao odijeću koju stavljam sušiti u nadi da će se jedan dio do jutarnje zore i osušiti. Sada slijedi sat vremena spavanja pa gledanje naše reprezentacije u nastupu protiv Kameruna. Mirne snove svima vama, laku noć!

"Svaku istinu ne možemo kazati, neku zbog samih sebe, neku zbog drugih."
- Baltazar Gracian

Subukia, 18.06.2014.