Deseti dan

Subukia. Nedjelja je, drugi dan u selu Lower Subukia. Jučerašnji dan je završio nakon večere u opuštenoj atmosferi uz pivo i razgovor na terasi posjeda na kojem smo smješteni zajedno sa franjevcima. Sada nas ima petoro volontera iako ću od sutra zasada ostati sam, čak i našeg franjevca neće biti jedno vrijeme poradi čega mi je mali upitnik nad glavom na kojim način ću ovdje izdržati bez da sa nekim imam na hrvatskom jeziku prokomentirati trenutno situaciju kod kuće. Noć kao i očekivano biva izrazito mirna i tiha, tišina ovdje je zaista tiha i budi mi neka siječanja na topla suncana i prekrasna lijeta doma kada, kako bi se ohladio, zaronim duboku pod povrsinu mora...e ta tisina je usporediva sa ovom.

Jutro kao i obićno počinje rano, ranije nego što to inaće biva na godišnjim odmorima iako ovo ne predstavlja neki pretjerani napor. Doručak je svakako zajednički a onda do večere svak svoj film vrti. Danas je malo drugačije, na rasporedu su dvije mise na kojima ćemo i mi volonteri sudjelovati. Kao što sam već ranije opisao, franjevci ovdje imaju nekolicinu crkava koje obilaze, svake nedjelje dvije druge. Kad kazem crkva svima vam se sigurno pred očima budi katedrala Sv. Stošije u Zadru ili slična zdanja vjerske zajednice u Hrvatskoj, e to ovdje baš i nije tako. Prva misa biva održana u jednom zaseoku čije ime nisam mogao zapamtiti. Crkva tamo je limena kolibica koja se nalazi unutar zidina jedne stare građevine za koju nisam siguran dali je nekada davno služila kao crkva. Pod nogama nije kamen ili mramor kao što smo to navikli, stojimo na zemljanoj površini. Kako god bilo, atmosfera je zapanjujuće sretna. Ne usporedivo sretnija nego li je to kod nas na nedjelnjim misama, tijekom mise svako nekoliko u crkvi se budi veselje, ples i pjesma. Ljudi kao da su hipnotizirani vjerom uživaju u svakom trenutku u crkvi. A djece, njih je da nemožete zamisliti koliko. Ima jedan razlog tome. Kako bi održali prisutnost najmlađih na misi i kako bi potaknuli njihov dolazak, franjevci su ovdje djecu naviknuli kako poslije svake mise svako dijete dobije po jedan slatkiš (bombon) kao nagradu, ili motivacija prije bi rekao. I to očito pali. Možete misliti kako bi to kod nas zgledalo, bez vreće bombona i Coca Cole po glavi sigurno nebi na taj način. Običaji tijekom mise su nešto drugačiji nego kod nas iako je raspored održavanja mise pa skoro i identičan, iako uz kako već rekoh atmosferu koja zapanjuje. Poslije prve mise smo nastavili prema drugom zaseoku gdje se nalazi ipak nešto bolje i črvšće građena crkva unutar koje se nalazi čak i orgulja. Navedeno mi se čini kao rijetkost na ovim ruralnim područjima. Kad kažem krenuli smo prema drugom zaseoku to svuči vrlo jednostavno, sjedneš u auto i voziš se. E tome ovdje baš i nije tako. Bez visokog automobila, čitaj terenca, sa pogonom na sva četiri kotača nebi se maknuli nigdje, a i takvim autom vožnja ovdje je avantura, ne samo poradi činjenice što se nakon svake jače kiše može očekivati kako se i put promjenio. Morali smo proći kamenja kojima se ni u ludilu nebi usudio voziti, pješiće nemožeš obzirom na udaljenost od zaseoka do zaseoka. Misa završava nakon za nas uobičajenog vremena, princip je isti. Nakon mise djeca formiraju jednu crtu i svako dijete po jedan bombon.

Došlo je vrijeme da se krene kući kada uživamo u zajedničkom ručku što nam je dan prije pripremila kuharica koja toliko ukusno kuha da nisam ranije mogao sanjati da ću ovdje toliko uživati u hrani. Ručak završava, suđe se zajednički pere i briše. Sad su se pak svi raštrkali na sve strane jedino smo mi volonteri imak izabrali vrta gdje smo nakon nekog vremena svi poligali i utonuli u popodnevni san iskoristivši isti za šunćanje kao da sunčanja nikada dosta. Rekoh bi da se bolje uklopimo (smile). Bliži se vrijeme večere, a kako se danas ostali voloneteri (osim mene) opraštaju, na meniju je roštilj, kotleti i kobasice. Meni pa skoro najdraži roštilj. Svak ima neku svoju zadaći tijekom pripreme tako da ista ide kao po špagi, unatoć tome što nas više sudjeluje u pripremi. Postoje ovdje više pravila zajedničkog života iako ta pravila neću prodrobnije opisivati kako bi ipak sačuvao privatnost ovoga mjesta. Večera je na stolu, svi zajedno sijedimo za stolom i uživamo u vrhunsko pripremljenom roštilju. Nakon večere slijedi i obligatrno pivo i cigareta na terasi. Brzo dolaze kasni sati i svi odlazimo u duboki san. Jutro je pred vratima. Iako nisam dosada imao običaj, niže navedeno je tekst pjesme koja mi se tijekom današnjeg dana vrti po glavi i u kojoj će se možda netko i pronaći...uživajte.

"Oprosti mi, molim te, što nisam to što želiš. Ti znaš da volim te, na neki način svoj. Oprosti zbog patetike, to je zbog romantike, umjesto cvijeća i svijeća uz večeru. Znam da je teško trajati sa mnom, ima me, nema me...poželim nekad stati na loptu, al' bojim se. Ja sam ja, ne drži me mjesto, mojom dušom pušu vjetrovi. Ja sam ja, k'o nemirno more, mrzim luke, mrzim obale. Oprosti mi, molim te, što nisam to što želiš. Ti znaš da volim te na neki način svoj. Oprosti ako zvuči kao da sam nesretan, ti znaš da sam oduvijek bio sa riječima nespretan. Dani se slažu u godine duge, zima je pred vratima. Ništa nam dobro ne donosi sutra, osim nadanja."

- Parni Valjak feat. Oliver Dragojević

Subukia, 01.06.2014.