Tridesetipeti dan

Subukia. Danas na putu prema sirotištu u susret mi je došao mlađi momak gurajući biciklu, a koji nije oklijevao niti jedan trenutak da samnom porazgovara o trenutnom stanju na svjetskom nogometnom prvenstvu, ponajprije komentiravši po njemu nespretnu igru Hrvatske protiv Meksika. Što je mene izrazito natjeralo na smijeh je situacija koja je uslijedila, a koja je toliko tipična za mene da će se vjerujem svi oni koji me malo bolje poznaju jako slatko zajedno samnom nasmijati. Naime, pored nogometnih rezultata dečka sa početka priće zanimalo je dali ja znam voziti biciklu. Kako bi mu dokazao da znam, uzeo sam njegovu biciklu, sjeo na istu i krenuo snažno prema naprijed. Na moju žalost niz brdo jer kako će se kasnije ispostaviti, bicikla sa kojom sam već tada obzirom na nizbrdicu uhvatio dosta veliku brzinu, nije imala kočnice kojima bi se spretno zaustavio već sam naposljetku završio u kanalu uz cestu, na svu sreću ne ozlijedivši se izuzev ove dvije tri ogrebotine koje sam pri padu zadobio.

Kasnije ipak živ i zdrav stižem u sirotište gdje sam dan proveo u zajedničkom učenju matematike, čak su me pojedinci ovaj put i poslušali napravši zadaću koju sam im dan uoći dao za domaći rad. Ništa posebno se nije zbilo već sam kao i obično u popodnevnim satima krenuo nazad prema samostanu gdje sam predvećer proveo u igri košarke zajedno sa ovdašnjim fratrom, pretrpjevši meni bolan poraz. Večera je završila i dan se bliži kraju. Želim vam svima laku noć i mirne snove.

„Svrha života nije biti sretan. Svrha je biti koristan, častan, suosjećajan, osjetiti da si živio dobro.“
- Ralf Waldo Emerson

Subukia, 26.06.2014.