Marketing
Jedanaesti dan
Subukia. Početak radnog tjedan za večinu od vas, meni prvi dan da ću vijeme provesti u ovdašnjem sirotištu. Po glavi mi se vrti milijun pitanja, prvenstveno ono kako ću prihvatiti sve to što danas očekujem vidjeti. Često me prizori na koje nisam uveliko navikao uspijevaju dezorijetirati, rastužniti i probuditi iz nekoga vječnog sna kojeg sam do sada živio.
Jutro počinje uobičajeno, zajedničkim droručkom. Nakon doručka došlo je ubrzo i vrijeme za prva opraštanja. Ostali volonteri odlaze kući a našeg misionara jedno vrijeme neće biti. Ostajem sam na neki način, kako ću provoditi vrijeme, skim ću i o čemu razgovarati, koga ću gledati...sva su to pitanja koja me do jučer nisu mučila, ne muće ni sada ali moram nekako pronaći odgovor na iste.
Bliži se deset sati, nakon tuširanja pripremam ruksak kao za dnevni izlet, stvari koje sam djeci donjeo stavljam u vreću i odlazim. Slušalice u uši i put pod noge. Čeka me sat vremena šetnje po marčanom suncu i putu koji nalikuje na šumski prije nego li na ikakav drugačiji. Sat vremena mi se čini kao vječnost, pogotovo iz raloga što inaće do kioska odlazim automobilom. Kako bilo da bilo, ubrzo nakon što sam krenuo osluškujem dječje veselje i kriku negdje na obližnjem polju, pogledam oko sebe i vidim skupinu djece u kojoj nitko nije stariji od šest godina kako trči prema meni osmijehom koji topi i najčvršća srca. Očekivao sam nešto slično poradi čega sam torbu napunio bombonima, bombonima koji djeci ovdje kao da su od zlata. Kakve tenisice, bicikle, majce...sve što ova djeca žele je jedan običan bombon. I tako i biva, curica koja je prva dotrčala do mene anđeoskim glasom mi daje do znanja da želi nešto slatko („Sweets!“). Kako počinjem vaditi bombom za nju i ostale pristigle, svatim kako prema meni kreću i druga djeca koja do ovoga trenutka nisu marili previše zamnom, bjelcem (muzungu kako ga ovdje zovu). Djelim svakom po jedan bombon nebi li ih odmah prvi dan naviknuo na slatkiše i nastavljam hodajući u pravcu gdje se nalazi sirotište. Već osiječam kako me sunce prži po golim djelovima tijela, tko mi je kriv kad se nisam namazao sa pluspedeset kremom si mislim. To da ni vodu za piti nisam ponio mi je u tom trenutku čak i manje draža spoznaja. Očito da sam tolikom brzinom u nekom izčekivanju se pripremao da sam sitnice važne po moju dobrobit zaboravio. Moram nastaviti bez obira na sve.
Tijekom puta se susrećem sa mnogim seljanima, većina kojih (iako je danas u Keniji državni praznik) vrijedno radi na svojim poljima. Ovo područje na kojem se ja nalazim daleko je od očiju turista i urbanih sredina tako da se ljudi ovdje uglavnom bave (nemaju sa čime drugim) stočarstvom i poljoprivredom. Srdačno bivam pozdravljem i očaran krajolikom stavljam hodati. Nakon približno sat vremena stižem u jedan zaseok u kojem ugledan svojevrsni kiosk (iako iz vana nalik štali) u kojemu uz pomoć gestikulacije unatoč govornoj barijeri uspijevam u kupnji boce hladne vode. Spas u zadnji čas obzirom da sam se već pribojao kako mi sunčanica i dehidracija ne ginu. Nastavljam nakon kratke pauze i tako mi drage cigarete i već nakon deset minuta uvidim ulaz prema sirotištu, ulaz poradi kojeg već sada osiječam nelagodu u trbuhu.
Ulazim u dvorište i prvo što ugledam je nekoliko djece u kolicima kako sjede u hladu pred sirotištem. Budući da su me upoznali dva dana ranije bivam dočekan osmijehom i pokojim sramežljivim pogledom. Nedaleko od ulaza, na travnjaku, uvidim nekolicinu dječaka kako igraju nogomet, a ulazeči u prostorije sirotišta uvidim nekolicinu žena koje ovdje brinu o djeci tijekom cijele godine. Slijedi upoznavanje sa onima koje do sada nisam imao priliku upoznati te mi tom prilikom nešto stvori pomutnju u glavi. Shvatim da mi se prethodno spomenute odgajateljice (ili kako ih već nazvati) ne predstavljaju svojim imenom već imenom svoje djece. Naime, ukoliko je odgojiteljica npr. majka sina Jerry ona se meni predstavlja kao Mama Jerry, i tako redom. Nagovješčujem kako ću u sirotištu provesti približno dva mjeseca te pokušavam stvoriti atmosferu ugodnu za obje strane. Laganin korakom uspostavljam kontakt sa djecom kada shvačam da jedan dio njih ima fizičke malformacije, a dio njih psihičke. Sasvim zdravi na očigled samo su pojedinci a zajedničko je svima da im roditelji ukoliko uopće roditelje imaju nisu mogli skrbiti o njima odnosno da im nisu bili u mogučnosti pružiti ono što im se pruža u sirotištu...a to je ono malo ljubavi koja je nama toliko neupitna. Slike koje upijam mi udaraju na želudac iako ne skidajući osmijeh sa lica ne želim isto dati do znanja. Prvenstveno jer moj osmijeh na licu potencira i osmijeh ove djece, osmijeh koji je njima prijeko potreban svakim danom a ne samo kada netko novi dođe u sirotište. Ubrzo se sprijateljavam sa nekolicinom njih pokušavajući i ostalima namamiti osmijeh na lice, a kako će se kasnije ispostaviti uspijevam na svu sreću i u tome. Dolazi vrijeme ručka kad svi zajedno odlazimo prema jednoj povečoj prostoriji. To što će se zbiti u nekoliko sljedećih trenutaka be ostavlja bez daha, djeca koliko god mala bila pomažu jedni drugima, donoseći hranu onima koji to nisu u stanju sami učiniti. Sebe nisam mogao prisiliti na ručak te iako svoju porciju ostavljam sa strane, osiječam kako nitko od djece ne namjerava, ma koliko god gladni ostali, moju porciju uzeti.
Ručak ubrzo završava, pojedinci sklanjaju hranu sa stolova, koje odmah po objedu kreću i brisati. Sljede bomboni koje sam donio i ostali pokloni namjenjeni njima (olovke, flomasteri, bilježnice, majce, itd.). Nisam u snu sanjao da će isti moći nekoga tako razveseliti kao ovu djecu, a toliko veselje u dječijim očima, toliku zahvalnost nikada ranije u životu nisam imao prilike vidjeti. Obzirom da ću još duže imati vremena opisivati slike koje ću vidjeti u sirotištu, isto ću ostaviti za neki drugi put pokušavajući začuvati što više privatnost te djece. Nakon nekoliko sati provedih u sirotištu se pozdravljam sa svima, dio kojih nemože sakriti sreću shvativši kako ću i sutra biti snjima, krećem nazad prema mome trenutnom domu, iscrpljen od hodanja i današnjih prizora napokon stižem. Večer ću provesti odmarajući se i pripremajući sa sutrašnje izazove, za sutrašnji dan u sirotištu. Iako me je u prvim trenucima savladala neka tuga, ista se ipak krenula pretvarati u sreću obzirom da pokušavam shvatiti kako toj djeci nije toliko loše koliko se iz moje perspektive čini. Oni imaju jedno drugog, a to im vrijedi više nego bilo koji volonter. Laku noć svima, ma gdje god bili i čitali.
"Ako čovjek ne zna prema kojoj luci plovi, nijedan vjetar neće biti povoljan."
- Lucius Annaeus Seneca
Subukia, 02.06.2014.
Post je objavljen 02.06.2014. u 20:41 sati.