Tridesetišesti dan

Subukia. Tridesetišesti dan je završio, petak je. Polovovica puta se bliži i sve je izvjesnije kako će ovo preostalo vrijeme proletjeti. Niti jedan dan do sada nisam požalio ovaj moj osamdesetodnevni pothvat, osiječam se opušteno i zadovoljno što je do sada sve bilo ne samo očekivano, već iznad svih mojih očekivanja.

Puno je dosada slika mi prošlo pred očima, slika koje čovjek možda jednom u životu ima priliku vidit i nikada ne zaboravlja. Svakim danom oči su mi sve otvorenije, a vidici širi. Iako često bivamo uvjereni kako smo sa našim spoznajama dosegli visoku razinu, po svakom povratku sa nekog puta pa i sa ovog kada tome dođe vrijeme, jedina spoznaja koju imam je ta da dosada ništa nisam spoznao.

Današnji dan sam uglavnom proveo u samostanu pripremajući se za sutrašnji dan kada je planiran izlet sa dijecom iz sirotišta. O tome više u sutrašnje postu. Za danas je dosta. Vrijeme je za odmor obzirom da se sutra rano kreće.

„Ako se ne mijenjamo, ne rastemo. Ako ne rastemo, onda ni ne živimo.“
- Gail Sheehy

Subukia, 27.06.2014.