Oganj.blog.hr

U prvoj polovici osamdesetih radio sam, kao istraživač, u foto industriji. Jednog dana dođe mi, ugledni susjed, s pitanjem: „Hoćeš pri nas delat? Imau buš veliku plaču, a ne buš niš delav“. Prihvatio sam. Bilo mi je primamljivo i jedno i drugo, iako se kasnije uspostavilo da ni jedno ni drugo i nije bilo točno.
U vrijeme mog rada u Vatrogasnoj brigadi Zagreb, ona je bila ustrojstvena jedinica Gradskog sekretarijata za unutrašnje poslove Zagreb, a njeno je djelovanje financirao Grad Zagreb. Brigada je imala status svih drugih ustrojstvenih jedinica policije: članstvo u Kolegiju, Komisiji za nagrade, ponekad, nazočnost u ispitivanju uzroka požara i drugo, a i punu potporu svih službi koje su nas, unutar GSUP-a Zagreb, pratile u radu.
Isto se, uz promjene imena, nastavilo i u Domovinskom ratu, gdje smo intervenirali i kod svih bombardiranja Grada Zagreba, eksploziji u Dubokom jarku, osvajanju vojarni, Velikoj Buni, požarima u Petrinji, Sisku…
Godine 1995., na prijedlog nadređenih , nakon prijedloga vizije novog sustava školovanja, osposobljavanja i usavršavanja pozivnih i dobrovoljnih vatrogasaca, počeo sam raditi u Vatrogasnoj školi Ministarstva unutarnjih poslova, kasnije, narasloj u Učilište vatrogastva i civilne zaštite (Prijedlog naziva Hrvatsko učilište vatrogastva i civilne zaštite nije mi prošao).
I opet, doslovno, sjajna suradnja sa svim doministrima, sektorima, odjelima, čelnicima i pojedincima, a uz potporu i samih ministara. Sjećam se kad smo u okviru projekta „Zaštita šuma od požara“, nakon pripreme i prijedloga posebnih programa za gašenja šumskih požara i žurnih spašavanja ugroženih ljudi i vatrogasaca, dobili sredstva iz kredita Svjetske banke, kojim smo uredili učionice, kabinete, laboratorije, veliku dvoranu, garaže za vatrogasna vozila, uredili informatičku radionicu i informatički povezali sve prostore. Da nije bilo velikog zalaganja svih stručnih službi ministarstva, zbog žurnosti provedbe projekta, to nam ne bi bilo moguće.
Sve nesuglasice, tijekom rada u MUP-u, a bilo ih je, nakon objašnjenja argumenata i žestokog suprotstavljanja, riješene su u korist dobre edukacije vatrogasaca.
Imali smo punu slobodu kreativnog rada i svekoliku potporu razvoju vatrogasne struke, a izvješća koja smo predavali sadržavala su samo značajne podatke, bez ispunjavanja formulara koji ama baš nikom ne služe.
Lijepo je što su nam mnoge kolege, uključujući i doministre, postali i prijatelji, koja prijateljstva, poslije 25 godina, održavam i danas. Ministarstvo unutarnjih poslova je i u to ratno i poratno doba, s mog aspekta, imalo svekoliki sklad.
Nakon izlaska iz Ministarstva unutarnjih poslova, novi su nadređeni, „stručnjaci“, evoluirali do mjere da su zaposlenici, svaki dan, o svom radu morali pisati stranice i stranice izvješća o svom radu. Bezpotrebna papirologija koja je, jedno vrijeme, vremenski inhibirala temeljnu djelatnost. Ne znam da li je itko svakodnevno pročitao stotine i stotine stranica pojedinačnih izvješća, jer nikad na te uradke nije bilo odziva, ali je bilo važno da su nadležni genijalci dokazali svoju snagu vlasti. Bogu hvala, to nije dugo trajalo, prešlo se na tjedna izvješća, a onda je i to prestalo.
Ne podržavam metodu kad netko, tko ne poznaje struku, a i nije joj naklonjen, inhibirajući druge, na glupi način iskazuje svoju moć.
Po mom iskustvu, pripadnost jednom jakom, organiziranom, zdravom, kadrovski ekipiranom sustavu, kakvim sam doživio MUP, bila je velika je prednost za specifičnu službu obrazovanja profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca, časnika i dočasnika Hrvatske vojske, pripadnika civilne zaštite, edukacije građana, djece i mladeži, ispitivanja sustava za dojavu i gašenje požara, vatrogasnih vozila, opreme i sredstava za gašenje požara.
Moje iskustvo rada u Ministarstvu unutarnjih poslova, bilo je jako dobro. Da nije samo moje, bezbroj puta su mi rekli i moji suradnici: „Gospon ravnatelj, nama je je u MUP-u bilo najbolje“. U uvjetima slobodnog inventivnog djelovanja, u velikom smo, sustavu, postigli i zavidnu europsku reputaciju.
Potpora struci nema alternative!
Dugovječna će biti samo ona vlast kojoj je struka i dobrobit naroda nit vodilja.

Branko Smrekar
U Brdovcu;29. rujna 2020.

HRVATSKA ŠUTNJA – POSTKOMUNISTIČKI DIO

Prema popisu stanovništva, iz 2011. godine, u Hrvatskoj je živjelo
4.284.889 stanovnika, od čega: - 3.599. 038 Hrvata katolika
- 16.647 Hrvata pravoslavaca - 133.754 Srba kojima je materinji jezik hrvatski
-52.879 Srba kojima je materinji jezik srpski
Na Portalu Novosti, 17. rujna 2020. godine, pročitah tekst gospodina Gorana Borković, pod naslovom:
RENT-a CRKVA
„Premda Hrvatska pravoslavna crkva nije registrirana kao vjerska zajednica, njeno vodstvo je preko neprofitne organizacije Hrvatska pravoslavna zajednica iznajmilo prostorije u Zagrebu gdje su se počela održavati bogosluženja uz podršku radikalnih hrvatskih nacionalista
Prije nekoliko mjeseci u Domjanićevoj ulici, u širem središtu Zagreba, neprofitna organizacija nazvana Hrvatska pravoslavna zajednica otvorila je prostor za bogosluženja koja u ime Hrvatske pravoslavne crkve vodi arhiepiskop HPC-a, Bugarin Aleksandar Radoev Ivanov.
HPZ je kao udruga registriran 2017. godine, ali nakon osnivačke skupštine, barem sudeći po registrima koji se vode u Ministarstvu financija i Ministarstvu uprave, do danas se nije ponovno sastao, premda je po statutu obavezan svake godine održati skupštinu. Prema dokumentima HPZ-a, udruga je osnovana s ciljem ‘revitalizacije Hrvatske pravoslavne crkve nestale u Drugom svjetskom ratu te duhovnog razvitka i unapređenja kvalitete života – pojedinaca kroz učenje o pravoslavlju kao takvom’. Iza ove pravne formulacije krije se želja dijela građana, uglavnom radikalnih hrvatskih nacionalista koji nemaju nikakve veze s pravoslavljem, da preko autokefalne pravoslavne crkve u Hrvatskoj, nalik na HPC koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata formirali ustaše u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, razjedine srpsku nacionalnu zajednicu i oslabe Srpsku pravoslavnu crkvu. Poput poglavnika Ante Pavelića, koji je u tu svrhu angažirao ostarjelog arhiepiskopa jekaterinskoslavskog Germogena, a koji je spas od bijega iz Sovjetskog Saveza pronašao u manastiru Hopovo na Fruškoj gori, da bi ga u vrijeme najvećeg stradanja pravoslavaca na teritoriju NDH 1942. godine imenovao patrijarhom HPC-a (na kraju je ipak bio mitropolit), tako su i oni svog arhiepiskopa pronašli izvan granica Hrvatske, u Bugarskoj.
Ivanov iza sebe ima svećeničkog staža u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi. Kako se našao u Zadru, gdje je upoznao pokojnog Ivu Matanovića, osvjedočenog ljubitelja ustaške ideje i pokretača obnove HPC-a, nije poznato. Prema jednim tvrdnjama, Matanović ga je pozvao k sebi, prema drugima je prodavao sličice sa svecima na zadarskim ulicama pa su se tako upoznali. Kako bilo, Matanović 2010. osniva Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika preko koje želi registrirati HPC kao vjersku zajednicu. Kako bi u tome uspio, bilo je potrebno da udruga funkcionira najmanje pet godina i da ima najmanje 500 popisanih vjernika. Međutim, prije dvije godine Ministarstvo uprave odbacilo je njihov zahtjev. Ivanov, koji se predstavlja kao arhiepiskop Aleksandar, kaže za Novosti da su oni vjerojatno jedina vjerska zajednica koja je morala predočiti tako detaljan popis.
- Oni su nas tražili 500, a mi smo im dostavili 650 potpisanih vjernika. U negativnom rješenju zamjerka je bila da neki od potpisanih nemaju OIB. Istina je, ima šest takvih potpisa, ali se radi o Hrvatima pravoslavcima iz, primjerice, Crne Gore koji kao strani državljani nemaju OIB. Preostalih 644 su imali OIB-e. Ministarstvo se trebalo izjasniti u roku od 30 dana, a izjasnili su se za 32 mjeseca, znači za tri i pol godine - tvrdi Ivanov.
Registraciju su tražili preko spomenute Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika, koja je 2017. godine – nakon inspekcijskog nadzora – likvidirana jer nisu održali skupštinu u razdoblju dvostruko dužem od predviđenog. Zbog svega ovoga, cijeli slučaj je završio na Upravnom sudu. Postupak, kaže Ivanov, još uvijek traje. Što se tiče prostora, Ivanov kaže da se radi o privatnim prostorijama koje je HPC iznajmio. O tome tko ga plaća, po kojoj cijeni i tko je vlasnik, Ivanov, koji još uvijek nije hrvatski državljanin, ne želi govoriti.
U međuvremenu je i ono malo djelovanja HPC-a bilo obilježeno međusobnim svađama i incidentima. Liturgije su se održavale na više mjesta – od Pakoštana preko kapelice u Zadru i zagrebačke Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana do groblja na Miroševcu gdje je Ivanov vodio parastos Germogenu koji je nakon oslobođenja 1945. godine osuđen na smrt. Ivanovu u pravilu u njegovim bogosluženjima društvo čine tipovi poput Marka Juriča, novinara protiv kojeg je DORH podnio kaznenu prijavu zbog govora mržnje prema pripadnicima srpske zajednice. Podsjetimo, Jurič je u siječnju 2016. u eteru Z1 televizije pozvao majke s djecom koje prolaze kraj pravoslavne crkve na zagrebačkom Cvjetnom trgu da pripaze ‘da ne bi netko s nožem istrčao i obavio svoj krvavi četnički pir’. Čest gost na simpozijima HPC-a, koji s pravoslavljem nemaju nikakve veze, bivši je saborski zastupnik Željko Glasnović, koji ne skriva svoje simpatije prema ustaškom pokretu. Tu su i ministar s najkraćim stažem u povijesti Hrvatske Mijo Crnoja, potom dugogodišnji čelnik Hrvatske matice iseljenika Ante Beljo… Kako funkcionira HPC ilustrira i tzv. Veliko posvećivanje vode povodom blagdana Bogojavljanja, koje je prije tri godine, na pravoslavni Badnjak, održano ispred crkve Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu. Tada je Jurič, nakon psovke ‘Gospodo, odjebite’ i zahtjeva za stvaranjem novog hrvatskog čovjeka, predao mikrofon Ivanovu koji je posvetio vodu.
Jedno od obilježja rada su i sukobi unutar skupine. Ivanov nije dugo izdržao s Matanovićem, jer je ovaj – kako je kazao – tražio da HPC pređe kod pape, što je za njega bilo neprihvatljivo, pa se obratio nekanonskoj Europskoj pravoslavnoj crkvi u Parizu od koje je dobio ukaz da HPC postane autokefalna crkva, a sam je postao arhiepiskop. Negdje u to vrijeme pojavio se i stanoviti Andrija Škulić koji se također predstavljao kao arhiepiskop HPC-a Bonifacije, a oko HPC-a se motao čak i pop Mbomo iz Kameruna. Ovaj HPC je pak kanonsko naslijeđe vukao od nekakve Bjeloruske pravoslavne crkve sa sjedištem u brazilskom Sao Paulu.
Ivanov ima jasnu agendu: optužuje SPC za ekskluzivitet u Hrvatskoj, tvrdi da sve pravoslavce u državi želi predstaviti kao Srbe, da im ne dopušta ulazak u crkve jer se ne izjašnjavaju kao Srbi, da je Hrvatska pravoslavna crkva postojala prije dvjesto godina kao crkva hrvatskog kraljevstva, da ju je priznala većina pravoslavnih crkava u vrijeme Drugog svjetskog rata, da u Hrvatskoj žive isključivo politički Hrvati i tome slično. Premda je veza s HPC-om iz vremena NDH očita (Matanović je u amblem HPC-a najprije ucrtao zemljovid NDH, a Ivanov služi parastose na Bleiburgu), kao i sklonost simpatizera ustaštva koji na Facebooku HPC-a otvoreno pozdravljaju sa ‘Za dom spremni’, Ivanov se ne želi izjasniti o tom pitanju, tvrdeći da ga politika i ustaški pozdrav ne zanimaju.
- Na našim stranicama i u materijalima nećete vidjeti ništa slično. U tuđe komentare ne ulazim. To morate pitati autore. Mi se bavimo samo crkvenim stvarima i poviješću. O tome možemo razgovarati. Pozdrav ‘Za dom spremni’ nisam nikad koristio niti ću koristiti, baš kao ni druge pozdrave iz totalitarnog vremena - zaključuje Ivanov“,.


Dosadašnje su Hrvatske vlasti, mainstream mediji, naša katolička Crkva, Srpska pravoslavna crkva, naglašeno skrivali istinu o pravoslavlju u Hrvata.
Iz tog razloga, a u cilju razsvjetljenja istine objavljujem i tekst arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandra, pod naslovom: NEZAKONITOST DJELOVANJA SPC U RH, od 15. siječnja 2017.godine:
UGOVOR OD ZAJEDNIČKOG INTERESA?
Već skoro 14 godina široj javnosti dostupan je Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade RH i SPC.
Ugovor je objavljen, ali ista ta šira javnost u Hrvatskoj u stvari ne zna koje su stranke ovog ugovora, tko je što potpisao i kakav je to taj zajednički interes.
SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava (to nije isto što i država Vatikan). To nije niti ugovor s nekom crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta u Hrvatskoj“ (zanimljivo, ne spominje se Republika Hrvatska), jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila upisana u evidenciju vjerskih zajednica niti u Republici Srbiji, naime, za vrijeme režima Slobodana Miloševića je 1993. godine u Skupštini Srbije ukinut zakon iz 1977., koji je takva pitanja regulirao, a novi je donijet tek 2006., što znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2016. dobila protuzakonito oko pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Hvala Hrvatima kažu svako malo, na svoj osebujni balkanski način.
Odredbe članka 8. ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de iuro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Na temelju ništetnog ugovora SPC dobiva 17.000.000,00 kuna godišnje samo iz državnog proračuna. Još toliko iz proračuna županije, gradova i općina. Hoće li DORH istražiti osnovanu sumnju u ovaj veliki kriminal? (bivšem premijeru Sanaderu se zbog slučaja INA-MOL sudilo za navodno mito od 10 milijuna kuna, a u svezi SPC je riječ o najmanje pola milijarde kuna).
Svugdje, u svakoj pravoslavnoj zemlji je pravoslavna Crkva nacionalna, nazvana po zemlji u kojoj djeluje (granice crkve teku granicom države), samo u Hrvatskoj nije. Zašto? U Hrvatskoj je „nacionalna“ Srpska pravoslavna crkva, ali ne po zakonu. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji i sve dodjeljuju postotak vlastitih prihoda Sinodu u Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj dobiju hrpu novaca iz Hrvatskog državnog proračuna pa i one ilegalne (ili možda je bolje reći virtualne), koje ne postoje ni u Ustavu SPC – Eparhije Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska ne postoje u Ustavu SPC (članci 14. i 15. ustava SPC). Kad je sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj 2002. godine poklonjena Srpskoj pravoslavnoj crkvi (iako je većina stečena prije 1918. kad nije niti postojala SPC na hrvatskom tlu), ona, s jedne strane, dobije novac za održavanje ove velike imovine, a s druge strane ostvaruje prihod od iznajmljivanja dijela ove imovine. Postotak od svih prihoda na temelju Ustava SPC ide izravno Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj kupuju svijeće od proizvođača u Srbiji, a tu je najveća marža. Svećenika SPC u Hrvatskoj ima sveukupno oko 50, u svih pet eparhija, od kojih su dvije virtualne. Znači deset svećenika po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, naravno da ne mogu uzdržavati arhijereja čija je plaća bar šest puta veća od svećeničke, uz troškove administracije, automobile… pa koga je briga kakvi su troškovi kad Hrvati sve plaćaju.
Svećenici SPC dobiju plaću od episkopije (mitropolije). Kad znamo da je u Zagrebu Mitropolit „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“, možda on dodjeljuje plaće svećenicima vlastitoj eparhiji, koji su u Sloveniji i Italiji. Na ovaj način hrvatski porezni obveznici osim SPC u Srbiji uzdržavaju i njihove popove u drugim državama. Ipak, moguće je, da onaj isti mitropolit za uzdržavanje eparhije dobije novac i iz Italije i Slovenije. To bi bilo još ružnije. Koga briga u Hrvatskoj na koji način troše vlastiti novac Slovenci i Talijani, ali izgleda nikoga nije briga kako skoro cijela SPC uživa u kunicama.
Država Srbija ništa ne daje SPC-u! Po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više!
Znamo da sve hrvatske vlade šute kad patrijarh SPC ne priznaje hrvatsku državu, a on drži da je u pravu, jer dobije ogromnu imovinu i hrpu novca od RH na temelju nepostojećeg ugovora. Je li on kriv? Kako hrvatske vlade nakon 2002. štite prava hrvatske države i hrvatskog naroda? Što će reći DORH kad čuje za ovo? Hoće li zaklopiti oči, uši i usta? Vjerska zajednica koja nije upisana u državnu evidenciju ne može upisati organizacijske oblike, npr. eparhije. To je tako po zakonu, ali stvarnost je u Lijepoj našoj sasvim drugačija!
U spornom ugovoru s RH koristi se pojam “SPC u Hrvatskoj”, ali takvo nešto ne postoji. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje su teorijski iste kao i one u Nišu i Kruševcu. Ne postoji organski dio ili bilo kakva vrsta podružnice SPC u Hrvatskoj još više kad znamo da Zagrebački mitropolit ima titulu „Zagrebačko-Ljubljanski“ i „cijele Italije“.
Ne može se poistovjetiti ugovor između RH i Vatikana s ugovorom između nepostojećeg predstavnika SPC i RH, jer Vatikan je papinska država, a SPC nema vlastitu državu i nikako se ne može smatrati da je ugovor sa SPC međudržavni.
Prema Ustavu SPC je episkopalna Crkva, što znači da u svakoj eparhiji odlučuje episkop, koji može biti i mitropolit. Ne postoji pojam “episkopski savjet” niti “predsjednik episkopskog savjeta”. Ugovor je potpisan na temelju odluke Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC, koja je donijeta na temelju članaka 69. i 70. Ustava SPC, koji vrijedi u Srbiji. Jer, ne postoji organski dio SPC u RH, zato i nema bilo kakav Ustav, (statut), na temelju kojeg SPC djeluje u RH. Ne postoji organski dio SPC u Hrvatskoj, zato i ne postoji Ustav SPC u Hrvatskoj. Postoji samo Ustav SPC u Beogradu, koji bi vrijedio u RH samo u slučaju da je RH Srpska kolonija. Država uvijek na neki način utvrđuje ustav (statut) vjerske zajednice. U RH kad bude vjerska zajednica upisana u Evidenciji tim upisom potvrđuje se i ustav ove vjerske zajednice. Srbijanski zakon je vrlo sličan i regulira ista pitanja na slični način. Ustav SPC iz 2006., koji već ima registraciju u Srbiji, bio bi na snazi u Srbiji i nikako ne bi mogao automatski biti na snazi u RH.
Ugovor se temelji se na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciji te na ovaj način nije mogao niti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Kad su upisana 428 organizacijska oblika možda je utvrđeno 428 ustava? SPC u RH nikad nije predala Ministarstvu uprave nikakav akt kakvog traži zakon, iz kojeg se vidi popis vjernika.
Sve sljedeće hrvatske vlade nakon Račanove isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – crkvi strane države (jer granice crkve teku granicom države), koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo poklonio stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH bez obzira na to što je većina stečena u stoljetnom postojanju Ugarsko-Hrvatske pravoslavne Crkve zvane Karlovačka mitropolija, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države dok jugoslavenski komunisti iz Hrvatske nisu istočni Srijem s hrvatskim gradom Zemunom poklonili „bratskoj“ srpskoj socijalističkoj republici.
… imajući u vidu njenu (SPC) ulogu u vjerskom, kulturnom i obrazovnom području, zaključuju…
Tzv. SPC u Hrvatskoj stječe pravnu osobnost po hrvatskom pravu neovlaštenim potpisom ugovora kojeg se ne može potpisati bez pravne osobnosti? Ugovor utvrđuje da je i prije imala pravnu osobnost? Temeljem čega? Možda u RH još vrijedi zakonodavstvo SFRJ? Kada prije – možda u doba Trojedinoj kraljevini kad je još nije bilo ni na vidiku?
U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (tad: grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima i upravnim teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.
U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha Karlovačka arhiepiskopija, autokefalna pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju Hrvatskog kraljevstva ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava. (Na ovom popisu nema nikakve srpske crkve).
U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih i hrvatskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop.
U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-istočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresnih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljaju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.
Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887.
U okvi3u ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”.
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednom hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – suprotno bi značilo da je Hrvatska bila srpski vazal. U stvari je Srbija stotine godine bila Hrvatski (hrvatsko-ugarski) vazal, a nikad obrnuto. Čl. 30. Berlinskog ugovora iz 1879. propisuje protektorat Austro-Ugarske nad Srbijom. Trojedino kraljevstvo državotvorni je element Austro-Ugarskog carstva, jedno od sastavnica carstva. Srbija je njihov vazal. Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija na temelju čl. 30 Berlinskog ugovora. Njeno je djelovanje produljivano više puta, a na snazi je do 1903. Prevedeno s hrvatskog na hrvatski, to znači da je Srbija hrvatski vazal do 1903 godine.
Prije par mjeseci povodom dolaska turskog predsjednika veličanstveno proslavljena je stota obljetnica zakonitog djelovanja islamske zajednice u Hrvatskoj, čije djelovanje je svjetski primjer međureligijske tolerancije koja je sastavni dio svjetonazora hrvatskog naroda. Tako je kad nije po šabloni – znamo da su upravo hrvati „poturčeni” ali nitko ne traži da se zbog Islama u RH otvaraju turske škole, u kojima bi se uz turski jezik učila i turska povijest. Također, temeljem ugovora sa Sv. Stolicom, u Hrvatskoj se otvaraju katoličke škole u kojima se uči hrvatski jezik i povijest, a ne povijest nekog stranog naroda. Dobro je da RH priznaje zakon kojeg je donio sabor Hrvatskog kraljevstva (službeno: Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija). Možda če RH ipak prihvatiti na isti način i odluke Hrvatskog sabora iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. Moramo napomenuti da je u skladu sa zakonodavstvom (čl.2 ZPC) Trojedina kraljevina podupirala financijski i HPC, to jest sva pravoslavna imovina u ono doba izgrađena je hrvatskim novcem.
Zanimljivo, sve vjerske zajednice sveukupno (osim Islamske zajednice) upisane u Evidenciji u Republici Hrvatskoj imaju manje vjernika od nepriznate Hrvatske pravoslavne crkve. Sve one ukupno dobiju iz Državnog proračuna više od 30.000.000,00 kuna. Naravno, novac dobiju i budisti, kojih prema popisu stanovništva u Hrvatskoj uopće nema, a ipak im je vjerska zajednica bez problema upisana u evidenciju.
Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu stvorila je podružnicu u Hrvatskoj, i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer su njeni vjernici HRVATI pravoslavci. Odmah je Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi dodijeljena autokefalnost i utvrđen njen statut (ustav), koji je na snazi jedino i samo u RH. HPC je, prema tomu, jedina autokefalna pravoslavna crkva u (Ivanov) rukopoložen je hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije. HPC, čija se autokefalnost (samostalnost) nikako ne sviđa onim političarima koji smatraju da RH ne postoji, i da je ovdje Srbija ili bar neka Srboslavija, ili teritorij već predviđen za neko buduće „prisajedinjenje“ Srbiji, ne može dobiti registraciju u Hrvatskoj iako je nacionalna Crkva, nazvana po matičnoj državi, ne prelazi njezine granice (jer granice crkve teku granicom države) i namijenjena pravoslavnom puku hrvatskog državljanstva i jezika.
Bez valjane pravne osobnosti, na temelju ništetnog ugovora, već 14 godina SPC dobiva od državnog proračuna više od 500.000.000,00 kuna. Ova situacija izgleda nikomu ne smeta – niti Ministarstvu financija, niti DORH-u. Hrvatska ima previše novaca pa može poklanjati svojim miljenicima na temelju ništetnih ugovora. Izgleda to nije tako važno – novac se može zaraditi.
Ovim ugovorom, SPC-u je darovana sva hrvatska pravoslavna imovina u Hrvatskoj. Sam popis ove imovine sadrži 30 stranica. Vrijednost je neizmjerno veća od vrijednosti svega što je Hrvatska prodala putem privatizacije. Izgleda i to nije tako važno – može se steći nova imovina.
Arhiva HPC iz vremena NDH još uvijek je u arhivu SPC u Beogradu. U to doba u NDH ne postoji SPC. Napominjemo da HPC nije imala ništa sa SPC. NDH nije bila u ratu sa Srbijom, a obje su bile njemačke saveznice.
Postoji ogromno hrvatsko arhivsko gradivo, velika količina hrvatske povijesti, koje se nalazi u Srbiji. Nitko iz RH se ne osuđuje zatražiti njegovo vraćanje.
I novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest. Nema naroda bez povijesti.
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar


Manje je poznato da se Hram Svetog Save, u Beogradu, najveća pravoslavna crkva u okviru Srpske pravoslavne crkve (SPC), nalazi u vlasništvu države Srbije. Srpska pravoslavna crkva ima smo pravo korištenja.

Crkva Preobraženja Gospodnjeg u centru Zagreba, građena je 1865./66., po projektu Franje Kleina, a nakon potresa 1880. godine, obnovljena je po nacrtima Hermana Bollea, na mjestu današnje srpske pravoslavne crkve Svetog Preobraženja u Zagrebu od davnina je, stajala katolička crkva Svete Margarete, a pisani spomen o tome postoji još od 1334., kao župna crkva uz koju su se održavali “margaretski sajmovi”.
Kasnije je crkva pripala župi sv. Marka, a 1794. prodana je pravoslavnim trgovcima, ali ne Srbima nego Grcima i Cincarima!
Pravoslavna crkvena općina zagrebačka, kao i sve pravoslavne općine u Habsburškoj Monarhiji u to se vrijeme nazivala grčkom-neujedinjenom, a nikada srpskom.

Nakon ništetnog Račanovog ugovora sa SPC-om, crkva Svetog Preobraženja u Zagrebu je danas u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve.
Po razrješenju pitanja Hrvatske pravoslavne crkve, dobit ćemo odgovor koliko smo mi katolici licemjerni i koliko su naše vlasti istinski Hrvatske.

Branko Smrekar
U Brdovcu;25.rujna 2020.

Prijateljstvo je pozitivan odnos između dvoje ili više ljudi, koji osjećaju međusobnu simpatiju i povjerenje. Pojam se uobičajeno odnosi na osobe koje nisu u obiteljskoj vezi.

Prijateljska su druženja navijek ugodna, zabavna , ali mogu biti i korisna po pitanju jačanja osobnog integriteta.
U druženjima se navijek nešto nauči o temama koje se iz literature i osobnih iskustava ne mogu spoznati.

Imah, Bogu hvala, prigodu sprijateljiti se s nekim osebujnim ljudima, koji su značajno doprinijeli mom pogledu na svijet: pokojnom ujaku Željku, prof. Stjepanu, dr. sc. Josipu , mons. Andriji, arhiepiskopu Aleksandru, legendarnom Stjepanu, pokojnom prof. Anti i drugima.

Zahvaljujem im i razmišljam kako i svi mi trebamo duhovno pomoći bližnjima da bolje razumiju ovaj, ponekad, nepravedan, pokvaren i surov svijet. Učinimo to s ljubavlju, na način kako nas je učio sam Gospodin Isus Krist : “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Matej 22,39)

Branko Smrekar
U Brdovcu;20. rujna 2020.

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, na kraju je prošlog mandata rekao: „Vlada je izdržala mandat, možda ne u istom sastavu…“
Da uistinu, možda nije. Od 21 člana Vlade smijenjeno je ili ih je dragovoljno (?) otišlo čak 16. Time je smisao riječi „možda“ dobio značaj sarkazma.
Daj Bože da novi sastav Vlade bude osjetno postojaniji, što mu, spram predhodne, neće biti osobito teško.

Ukoliko pak bude i približno sličan po broju smijenjenih ili po osobnoj volji (?) abdiciranih ministara, onda je to neupitni dokaz da odabir ministara nije proveden prema kršćanskim načelima, da smo sluge loših gospodara i da je naš narod, izdao stoljetnu, ljubav, znoj, krv i suze svih naših predaka i njihovih velikana, od kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV, bana Josipa Jelačić, Ante Starčevića pa do Franje Tuđmana.

Završavam s nekoliko, od brojnih misli i pouka političkog vođe i glavnog ideologa Hrvatskog nacionalizma, Oca Domovine, Ante Starčević:

"Boj se Boga, čini pravo, nikoga se ne plaši“ .

„Narod koji uvijek traži zaštitnika nje vrijedan slobode“.

„Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne“.

„Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine“.

"Ako narod ne razazna bolje od gorih, bit će mu kako i do sada."
„Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara“.

De nam Bog pravičnu pamet.

Branko Smrekr
U Brdovcu;18.rujna 2020.

Dio opetovanog teksta, od 4. veljače 2019. godine, o društvenoj zbilji koja se, po mom sudu, do danas, nije mogla značajno popraviti.
„U posljednje smo vrijeme svjedoci lažnih diploma u obrazovanju. Ministarstvo znanosti i obrazovanja poduzelo je mjere provjere svih diploma. Ne treba sumnjati da će se naći više lažnjaka. Svi ćemo pljeskati na epohalnom uspjehu.
No mišljenja sam da to nije jedini društveni problem.
Pitam se kakav je to nadzor u školstvu kad netko bez potrebne školske spreme može obnašati poslove za koje je predviđen viši stupanj obrazovanja.
Da li te prekršitelje zakona uopće netko, izravno provjerava ili su „inspekcije“, unutarnje i s vrha, samo papirnate provjere. Da li su provjere samo formalne, ne i sadržajne? Po tome se neka radna mjesta, inače i u državnoj upravi i javnim ustanovama, mogu obnašati bez odgovarajuće školske spreme. „Da li je onda ona uopće potrebna“? Pitanje je koliko znanja i sposobnosti zahtjeva potrebita sprema u obnašanju radnih mjesta?
Najveća provjera spreme trebala bi biti već kod prijama u službu. Nekad su se čak i u Gradski sekretarijat za unutrašnje poslove Zagreb prošvercali pojedini kandidati bez srednje škole. Poslije je to primijećeno i ispravljeno. A drugdje? Pitaj Boga.
Što Država ima od lažnjaka? Ništa! Samo troškove jer su i ti lažljivci na radnom mjestu plaćeni kao pravi stručnjaci, a pravi su, istovremeno, moguće i nezaposleni.

No falsifikatori nisu jedini hrvatski problem. Nitko se ne usudi zagristi u pokvarenjake koji su svoje svjedodžbe i diplome „legalno“ stekli izvan našeg školskog i visokoškolskog sustava.
Pokoji su, izvan Hrvatske, u abnormalno brzom vremenu, diplomirali i za ratnih razaranja pa čak i opsada gradova u kojima su diplomirali.
Ne možeš vjerovati. Vjeruj u nekorektnost sustava i pojedinaca. Tome treba pridodati i prepisivanje diplomskih radova, kupnju ispita i druge smicalice.

Vidim problem i u nekim privatnim studijima. Čim novac uđe u privatnu obrazovnu ustanovu, profit često postaje primaran, spiritus movens napredka imovinskog stanja vlasnika.
Kad ćemo se riješiti endemičnog boljševizma i egoizma? Ima ljudi koji znaju i mogu, ali se politikom zbog, vidljivo nakaradnog sustava, ne žele baviti.

Dobro je rekao, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, katedrala hrvatskog duha: „Mi ni ne znamo koliko je komunizam uništio dušu čovjeka.“

Nadam se, ne do kraja. Ima nade. Moglo bi biti bolje.
Puno toga ovisi i o nama i zato nedaj Bože da i nadalje ostanemo indolentni mužeki.


Branko Smrekar
U Brdovcu; 17.rujna 2020.

Ugodno me, jedan dan iznenadio prijatelj i supatnik iz vremena tiranije SDP-ova nekompetentnog, častohlepnog i nasilnog čelnika naše državne uprave.
Petar mi je, poslao slike s, grandioznog, 18. hodočašća Hrvatske vojske, policije i branitelja, u Lourdes, najveće i najposjećenije Marijansko svetište na svijetu.
Hodočašće pod geslom: „Znak križa, znak života“, predvodio je vojni ordinarij Juraj Jezerinac.
To hodočašće nikad neću zaboraviti. Već na putu, u autobusu predivna atmosfera, puna molitve, pjesme, domoljublja, vjere i ljubavi. S nama su, u autobusu, bili i fra Miroslav Ištuk, nadimka Pikolić i don Ivan Stojanović, misionar koji nam je na vrlo zanimljiv način opisao svoje dogodovštine iz Gane.
Ugodu putovanja, duhovnim je pjesmama predvodila Petrova supruga, kako joj iz ljubavi tepa, Ventulica. Draga osoba, izim ostalog, pjevačica jedne ženske klape iz Splita.
U Lourdesu me sve fasciniralo, od uzvišenog ambijenta, pobožnosti križnog puta, noćne procesije sa svijećama, atmosfere, odnosa prema invalidima, nenazočnost prosjaka, i iznuđivanja bilo kakvog novčanog izdatka, potpuna sloboda odlučivanja i ugoda prepuštanja Dragom Bogu i Majci Božjoj.
S ponosom moram izkazati da smo, u nazočnosti 30 tisuća vjernika bili u počasnoj straži na misi u prepunoj podzemnoj bazilici.
Bijah i na kupanju. Dođoh ujutro prije 5 sati. Došah drugi, prije mene, još predhodnu je večer došao jedan vjernik iz Italije. Bio sam ponosan na upit odakle sam, reći: „Kroat“.
Nakon toga , u silnoj energiji, odtrčah ka hotelu. Iza mosta na prvoj klupi sjedi fra. Pikolić. Stanem. Pozdravim, moj prijatelj fra. Miro mahne: „Dođi rekao si da se hoćeš ispovjediti“.
Sjednem na klupu, uz svježinu rijeke Gave de Pau, Dragi Bog, fra Miro i ja. Impresivno, za cijeli život.
Mi smo hrvati na, primjerno brojnom hodočašću, uspostavili i brojna prijateljstva, uz spomenute: Stjepan, Nikša, Ivan, Katica , Jozo, Ivana, Karmen i brojni drugi.
Netko je lijepo napisao: Lourdes je spoj neba i zemlje. Dodao bih, i dobrih ljudi.
Petru hvala na prisjećanju.
Nije lako, ali je lijepo živjeti s Bogom.
Lourdes to najbolje potvrđuje.

Branko Smrekar
U Brdovcu;15. rujna 2020.

Gledam, 10. rujna 2020., istovar lubenica na Trgu svetog Marka u Zagrebu. Moram priznati, domišljati potez zastupnika Europskog parlamenta Vilibora Sinčić, koji se može gledati s više aspekata:

Prvo, nije sporno da je učinjen prekršaj.

Drugo, ne dvojim da se takovi prekršaji, na Trgu svetog Marka, više neće moći događati.

I treće, žao mi je što je taj performans, u očima farizeja, okarakteriziran samo kao prekršaj.

To jednostavno nije istina. Srž tog prosvjeda je položaj naših seljaka spram uvoza tuđeg, mahom manje kvalitetnog, voća i povrća na naše tržište i nemogućnosti valoriziranja njihovog marljivog rada. Bio je to, uz politički utjecaj, potez očajnika.
Mogao bih zaključiti se takovi problemi ne žele i ne mogu riješiti redovitim, demokratskim putem.

Rekao mi je jedan prijatelj da se Državi više isplati uvoziti, bilo kakvu stranu robu, jer odmah naplati PDV, a na domaćeg seljaka ima samo troška.
Pritom se pitam, što je to Država? Zbog čega ona postoji i kome služi? Ne bavim se politikom niti imam nakanu to činiti, ali me nitko ne može uvjeriti da ona ne služi svakom građaninu, koji voli ili barem poštuje Hrvatsku, kao svoju domovinu. Drugima i nije mjesto u ovoj našoj razboritošću, krvlju i ljubavlju izborenoj Hrvatskoj.

Lubenice su dovezene iz Rugvice, VI izborne jedinice. Baš me zanima da li će se zastupnici VI izborne jedinice:
Kršimir Ačkar (HDZ, zamjenik Davora Božinovića), Dražen Barišić (HDZ) Stephen Nikola Bartulica (Domovinski pokret),
Dražen Bošnjaković (HDZ), Ivan Celjak (HDZ), Bojan Glavaševič (NZ), Nikola Grmoja (Most), Boris Lalovac (SDP), Željko Lenart (HSS), Marijana Petir (NZ), Željko Sačić (Hrvatski suverenisti) i Davorko Vidović (SDP),
očitovati o položaju poljoprivrednika i ponašanju uzgajivača lubenica, Bore, birača iz VI izborne jedinice, koji će, navodno, zaorati barem 20 tona lubenica.

Zastupnici moraju, bez obzira na stranačku pripadnost, biti u funkciji Države , ali i naroda koji ih je izabrao.
Sve drugo mi se čini deplasiranim defetistističkim, promašenim i pogrješnim.

Nije mi drago uspoređivati nas s drugim državama, jer je vidljivo da smo cijelo vrijeme na pogrješnom putu, uprkos samohvaljenjima svih dosadašnjih političkih vlasti.

Korak smo do dna, ne daj Bože da učinimo još taj jedan korak.
Korak utrnuću. Po rezultatima izbora izgleda da toga još nismo svjesni. Volio bih da griješim.

Samo nam Dragi Bog može pomoći!
Bože čuvaj Hrvatsku.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 13. rujna 2020.

Svako malo mainstream mediji, po nalogu vlasti, usmjeravaju pozornost javnosti na, usporedno, manje značajne gadosti, ne bi li se narodu prikrilo sve veće potonuće Hrvatske, po značajnim segmentima društvene zbilje.

Trenutno su u fokusu državni stručni ispiti. Prvo se pitam, čemu oni zapravo služe i da li su oni korisni svima kojima su propisani? Hoće li oni popraviti radnu sposobnost osoba koji ih polože? Hoće li vozač ministra nakon stručnog ispita biti bolji sudionik prometa? Nisu li za stručne ispite, zbog honorara, prije svega, zainteresirani i sami članovi ispitne komisije? Jesu li oni određeni po položaju i jesu li prošli kakvu stručnu i pedagošku provjeru.
Budimo iskreni da li su pogodovanja u stručnim ispitima, veze, jedino područje nečasnih radnji? Nema li toga i u politici, gospodarstvu, školstvu, zdravstvu, kulturi, športu i brojnim drugim segmentima ljudskog življenja.
I ta pogodovanja nisu navijek vezana na davanje mita. Često se tu i prijateljski ili kalkulantski razlozi.

Svi se zgražamo, čudimo, osuđujemo, nečasnim pogodovanjima, vezama, ali nismo li i mi licemjerni? Nismo li svi ponekad pitali ili čuli: „Čuj, imaš koga u…“? Neka baci kamen onaj tko nikad nije pogriješio. Iskreno, malo bi ih bacilo. Ja ne bih bio među njima.

Kako spriječiti naše slabosti? Postavljanjem sustava objektivne provjere. Za vrijeme studiranja zapamtio sam i jednu rečenicu:
„Nauka je naučnija što je bezličnija“.
Evo, sad je, tobože, posredovanje jedne dužnostnice, uz koronu, najveći problem ove krvlju i ljubavlju stvorene države.
Ne vjerujem, ali vjerujem da naš, objektivnim informacijama uskraćeni, narod ne uživa u tome što smo po mnogim statističkim pokazateljima pri dnu Europskih zemalja, što smo po standardnoj kupovnoj moći stanovništva predzadnji, što nam u ovoj „korona krizi“ drastično pada BDP, što se iseljavanjem, neoprostivo brzo smanjuje broj stanovnika, što smo se otuđili od dijaspore, što nemamo jasno utvrđene granice države, što ne poštujemo, svoj, Hrvatski jezik, što prihvaćamo laži naših stoljetnih neprijatelja, što glede vjerskih zajednica ne poštujemo Ustav Republike Hrvatske, što rasprodajemo svoje blagodati, gubimo perspektivu, koaguliramo, pretvaramo se u sporu, trpimo korupciju, uhljebljenja, nepotizam, namjerno otezanje sudskih procesa, zastare za velike krađe, otpisivanje dugova na račun poreznih obveznika, što neke, stoljećima stare, institucije, koje su bile i trebale bi biti lučonoše Hrvatskog roda, zbog materijalnih interesa, prodaju svoju dušu i gube vjerodostojnost…
Ali te kobnosti i strahote, bezdušni javni mediji zasjenjuju antologijskim problemom. Da li je taj vozač ministra na stručnom ispitu zbilja imao vezu?

Tako je bilo i sa lažnim diplomama. Mjesecima su bile u središtu. I onda utiha.

Završavam rečenicom, u stilu našeg najboljeg filma: „Ote lepo vrit“
Buduće nam generacije, ukoliko ne napravimo preokret političkog djelovanja, neće dizati spomenike zahvalnosti.

Branko Smrekar U Brdovcu, 11. rujna 2020.

Krajem osamdesetih Vatrogasna je brigada Zagreb bila, po mišljenju svih zapovjednika glavnih gradova republika, najbolja vatrogasna postrojba u propaloj Jugoslaviji. I šire.
Zagreb je u ono doba bio središte kemijske industrije i prometno središte. U cestovnom i željezničkom prometu prevozile su se velike količine opasnih tvari: eksploziva, zapaljivih tekućina i krutina, samozapaljivih tvari, otrovnih, radioaktivnih i agresivnih tvari.
Obzirom da i u prometu postoji vjerojatnost akcidentnih događaja, a da su vatrogasci udarna snaga za spašavanje ugroženih osoba i gašenje požara te sanaciju mjesta nesreća s opasnim tvarima, morali smo se pripremati za čim učinkovitije djelovanje.
U ono vrijeme naša stručna literatura sadržavala je samo teorijski dio: znakove označavanja vozila za prijevoz, identifikacijske brojeve opasnosti, osnovne i dodatne opasnosti, listiće opasnosti, kemijske i fizikalne karakteristike tvari, sredstvima za gašenje, ali o taktičkim nastupima vatrogasaca nakon nesreće, ni slova. To se ne može prepisati, već se spoznaje o zonama opasnosti, djelovanja i sigurnosti, evakuacijama ljudi, u događajima sa i bez požara, gašenju i spašavanje ugroženih ljudi, načinu sanacije, zaštiti operativnih snaga, najboljim adsorberima, njihovo zbrinjavanje i drugo, trebaju steći i praktičnom iskustvom.

Tada, unas, nije bilo računala pa time ni pretraživanja na internetskoj mreži. Tako da mi je jedina mogućnost naučavanja bilo prevođenje stručne literature i stjecanje praktičnih iskustava u Njemačkoj i Austriji, državama koje su imale jaku industrijsku proizvodnju i dobro organiziranu vatrogasnu službu, i za akcidente (nesreće s opasnim tvarima). Da ne objavljujem prevedenu knjigu: „Prijevoz opasnih tvari“, osvrnut ću se samo na šahtove.

I dok su vatrogasci diljem bivše države imali običaj nanosima pjene i mlazevima vode sve opasne tvari isprati u šahtove, U Njemačkoj, Austriji i drugim razvijenijim državama, prvi je postupak vatrogasaca bio, posebnim zračnim jastucima, zaštopati, zadihtati, zabrtviti, šahtove, a tek onda poduzeti mjere potrebite mjere sanacije.

Puno se pripovijedalo da su šuta i građevni materijali u potresu koji se dogodio u Zagrebu zaštopavali kanalizaciju, jedno od metoda zaštite moglo je biti, odstraniti materijal iznad šahtova i pokriti šahtove, makar drvenim fosnama.
I ovo je eklatantni dokaz da nesreće ne saniraju brbljanja i pompozna naslikavanja političara na mjestima nesreće, već, prije svega, stručne operativne službe.
Zadaća političara je osigurati financijska sredstva za sanaciju.
Hoće li se to, u potrebitoj mjeri, dogoditi u slučaju Zagreba i dviju susjednih županija, još se ne zna.

Dao Bog da svi oštećeni budu zadovoljni i da Zagreb izgledom nastavi kontinuitet Europske metropole.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 9. rujna 2020.

Čitam da je zapovjednik Županijske vatrogasne zajednice Dubrovačko-neretvanske županije Stjepan Simović Simbi , 5. rujna 2020. godine, u Dubokoj Ljutoj, sudjelovao u prometnoj nesreći, nakon koje je izjavio:

Sinoć u večernjim satima sudjelovao sam u prometnoj nezgodi koja se dogodila u Dubokoj Ljutoj. Na sreću, prometna nezgoda je prošla samo s materijalnom štetom i jednom lakše ozlijeđenom osobom. O uzrocima i okolnostima nezgode više ću moći izjaviti nakon završene policijske obrade - kazao je Simović te dodao:
Izražavam ispriku cjelokupnoj javnosti jer mi je tom prilikom utvrđena prisutnost alkohola u krvi. S obzirom na navedeno, jutros sam Predsjedniku Vatrogasne županije DNŽ dao mandat na raspolaganje. Iskreno mi je žao što sam nakon godina uzorne službe, ovim činom zasjenio odoru koju cijenim i s ponosom nosim, poručio je.

Znajući kako se, nakon takve neugode, može osjećati čovjek koji se cijeli radni vijek, pod pritiskom pune odgovornosti za vatrogasce u cijeloj županiji i sigurnost njenih građana po pitanju zaštite od požara i drugih prirodnih i tehničkih nesreća, često u opasnosti po vlastiti život i zdravlje, napisah mu nekoliko riječi potpore:
.
„Dragi prijatelju Stjepane, žao mi je tvoje neugode, ali kao vatrogasac s puno teških intervencija, opasnih i po život mene i mojih vatrogasaca, imam puno razumijevanje za tvoj trenutak slabosti.
Vrstan si vatrogasni zapovjednik. Optuživati te mogu samo foteljaši, školski ili papirnati vatrogasci koji nisu nikad bili suočeni s pravom opasnošću i ljudi koji ne poznaju vatrogasno poslanje.

Prvi sam dodir s alkoholom imao još kao šef smjene, 1986.godine. Gorjelo je 60 metara krovišta četverokatne zgrade između tržnice Dolac i raskopane Tkalčićeve ulice. Ne možeš ni s ljestvama ni s platformama. Vučemo 8 „B“ pruga u krovište. Mučimo se cijelu noć. Ujutro u 8 sati dolazi smjena na čuvanje požarišta, mi napuštamo službu, a ja svoju noćnu smjenu zovem na kavu i kaj već hoće. Naravno da su si popili. Nakon par dana pozove me komandant na prijavak: „Čujem da se na intervenciji nešto pilo“. „Je, ja sam počastio dečke nakon iscrpljujuće noći“. „Dobro si to učinio“.

Stjepane, mir s tobom. Želim ti sve najbolje.

Ljudima je malo poznato koje stresove vatrogasci doživljavaju za vrijeme svog rada. Primjerice za vrijeme noćnog rada pri uzbuni za intervenciju, prvo se, u prostoriji boravka vatrogasaca pali crveno svijetlo, a nakon toga slijedi zvučni alarm, već prema vrsti intervencije. Privikneš se. Dođeš noću u kafić, netko upali crveno svjetlo, svi mirni, a ti trzneš kao da si na poslu. E moj vatrogašče
.
Svojedobno smo za aspirante za vatrogasna zanimanja uveli psihologijska testiranja. Onda su „stručnjaci“ koji, izim u peči, štednjaku, kaminu ili filmu, vatre vidjeli nisu, uredili da to, nije potrebno.

Predlagah i da se Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke oformi centar za duhovnu obnovu vatrogasaca, koji su u vatrogasnoj intervenciji bili u životnoj opasnosti.

U ugodi mirovine i lijepih sjećanja, dopuštam si malo iskrenosti: poslije neugoda, strahota i stresa, vatrogasce mogu psihički rasteretiti samo malo alkohola, Monika ili brza psihološka pomoć.

Teško se stvaraju vrsni vatrogasni rukovoditelji, stručnjaci i ljudi. Stjepan Simović je jedan od njih. Pogriješio je , ali izim propisane kazne ne zaslužuje nikakvu drugu osudu..
Pošten je čovjek i sam će iz ove neugode izvući pouku. Dao mu Bog puno duševnog mira.

Uz emocionalni pristup kakav vatrogasci zaslužuju,
sve bivši, samo ne,
Branko Smrekar

U Gruborima je, 25. kolovoza1995. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima, ubijeno šest mještana starije dobi
Dao im Bog mir Božji.
Žao mi je, ali se uzput pitam, kako to da su starci ostali sami? Gdje su bili njihova djeca, unuci, rodbina?

Da li su se pored Proglasa Predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana, Hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje, od 4. kolovoza 1995.godine:
„Budući da su propali svi pokušaji, pa i jučerašnji pregovori u Ženevi, i hrvatskih vlasti i međunarodne zajednice za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih krajeva;

Budući da začetnici pobune u Hrvatskoj, Martić i dr., umjesto da se odazovu pozivu za mirnu reintegraciju, nastavljaju rat protiv hrvatske države, i zajedno sa kolovođama pobune u Bosni, Karadžićem i dr. kuju nove osvajačke planove za zajedničko osvajanje zaštićene zone Bihać, što Hrvatska ne može dopustiti;
Budući da hrvatski i bosanski Srbi ne samo da sprečavaju povratak prognanika već i nastavljaju s progonom nesrpskog stanovništva;
Budući da srpski ekstremisti, od samih početaka pobune pa i sada, prizivlju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma;
Budući da razularene paravojne srpske postrojbe, i dalje vrše terorističke napadaje na civilno pučanstvo od Slavonije do Dalmacije, granatiraju hrvatska područja i gradove Otočac, Gospić, Karlovac, pa i za vrijeme dok u Ženevi s hrvatskom delegacijom vode političke razgovore o mirnoj reintegraciji, ponovno bombardiraju i područje Dubrovnika gdje su pale nove ljudske žrtve;
I budući da su svi pokušaji, hrvatske države i međunarodne zajednice, da pobunom otuđeni dijelovi hrvatskoj teritorija budu na miran način vraćeni pod hrvatski suverenitet bili odbačeni i izigrani, hrvatska je država prinuđena da poduzme vojno-redarstvene korake za ponovno uključivanje navedenih okupiranih područja u svoj ustavno-pravni poredak.
Prisiljeni smo na takvu odluku da bismo, nakon četiri godine uzaludnog pregovaranja stali na kraj daljem izigravanju hrvatske i međunarodne javnosti i da bismo osigurali početak vraćanja prognanika na njihova ognjišta.
Stoga u ime demokratske vlasti Hrvatske:
Pozivam pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskih vlastima, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskih zakonima.
Pozivam inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskih vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe.
Pozivam predstavnike Srbije i Crne Gore (i njihove SR Jugoslavije) da prestanu podupirati ekstremiste s okupiranih hrvatskih područja, što se očitovalo i na jučerašnjim ženevskim pregovorima na kojima je sudjelovao i jugoslavenski otpravnik poslova kad su hrvatski Srbi odbili prihvatiti mirnu reintegraciju okupiranih područja. To bi bio prvi korak prema općem rješenju hrvatsko-srpskih odnosa na čitavom interesnom prostoru dva susjedna naroda, odnosno normalizacije odnosa na osnovama međusobnog priznanja.
Odlučni smo da prekinemo patnje i neizvjesnost hrvatskih prognanika s okupiranih područja, a da hrvatskim Srbima zajamčimo ljudska i etnička prava u ustavno-pravnom poretku demokratske Hrvatske“, radije prihvatili „bijeg“, pokvareni politički potez koji je trebao Hrvate, naravno automatski „ustaše“, prikazati jednakim srpskim zločincima i njihovim genocidnim nedjelima, a koji po odluci Slobodana Miloševića organizirao srpski general pukovnik JNA, vojni vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj i čelnik „Republike Srpske Krajine“, osuđeni ratni zločinac, Mile Mrkšić. On je uoči “Oluje” pripremio letak, (pisan ćirilicom), koji su dijelili srpskom stanovništvu. Letak je imao slijedeći sadržaj:

“Zbog napada ustaške vojske, koji očekujemo, a zbog obezbeđenja uslova za izvođenje odsudne odbrane NAREĐUJEM: da se celokupno civilno stanovništvo povuče iz rejona borbenih dejstava smerom Benkovac-Žegar-Srb.” Drugi pravac povlačenja je Knin-Plavno-Lička kaldrma“.
Razmišljam, ako su članovi obitelji kao civili napuštali svoja ognjišta, ne imajući povjerenja u Hrvatsku vlast, bilo bi prirodno da su sa sobom poveli cijele svoje obitelji, ne ostavivši starce. No kako to nisu učinili postoje osnove sumnje da su se povukli kao aktivni pripadnici srbočetničkog agresora, moguće i zločinci.
Gospodin Isus Krist je rekao da nas samo istina može osloboditi, ali ona mora biti sveobuhvatna, za sve i svagda.

Branko Smrekar
U Brdovcu;6.rujna 2020.

U ugodnoj, uzvišenoj i toploj atmosferi , podno dviju stoljetnih platana, jučer, 4. rujna 2020. godine, je u Klanječkom Parku Augusta Augustinčića, u organizaciji kulturnog centra Klanjec i Hrvatskozagorskog književnog društva, održana dojmljiva prezentacija knjige, osebujnog slikara, kipara, pripovjedača i pjesnika Stjepana Paulić: Čuvar sjena.

Knjigu i autora impresivno su predstavili: prof. Anka Ivanjek i prof. Mirko Ivanjek, a glazbeno potporu događaju, uz samonicijativnu glasovnu potporu nazočnih, dao je Igor Siročić.

Izvadak, iz pripovijetke „Povratak kući“:

-Vaš je otac bio slikar? Naš brat Vladimir također je bio slikar i živio je u Parizu. Možda postoji mogućnost da su se i poznavali!
-Nikada nismo svjesni poveznica između ljudi. Zna se dogoditi da u razgovoru s potpunim neznancem otkrijete koliko imate zajedničkih poznanika pa čak i prijatelja. Velika je vjerojatnost da je moj otac poznavao veliki broj umjetnika jer svi su oni bili isti svijet, a razlike su bile u nijansama. Svi su oni imali i svoje unutarnje svjetove, koje su čuvali za sebe i bili ljubomorni na njih, a otkriti ih je moglo samo vješto oko u njihovim djelima, pošto su ona bila preslika njihove nutrine, njihovih veselja i patnji, ljubavi i čeznuća.

Predivno popodne u ovoj našoj turobnoj situaciji.

Branko Smrekar.
U Brdovcu, 22, rujna 2020.

Silvije Strahimir Kranjčević, izim puno drugih , izrekao je i aforizam: “Najgore u životu je biti učeni glupan“.
Mnogi neupućeni političari i novinari, često vole rabiti izraz „ Vatrogasne mjere“. Podrazumijevaju time, samo, nužne mjere za privremeno rješenje određenog problema, nakon kojih treba tražiti konačno rješenje.
Pohvalno za vatrogasce, jer asociraju na učinkovitost vatrogasnog djelovanja.
Vatrogasna intervencija, međutim, nije privremenog, nego konačnog karaktera. Nakon spašavanja ljudi i utrnuća požara, po pitanju požara, nema potrebe za daljnje djelovanje drugih službi. Slično je i s drugim vatrogasnim intervencijama.
Tome treba dodati da operativno djelovanje nije jedino poslanje naših vatrogasaca.
Zakon o vatrogastvu /NN 125/ 19) , u članku 1. određuje:
Vatrogasna djelatnost je sudjelovanje u provedbi preventivnih mjera zaštite od požara i tehnoloških eksplozija, gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine ugroženih požarom i tehnološkom eksplozijom, pružanje tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama te obavljanje drugih poslova u nesrećama, ekološkim i inim nesrećama, a provodi se na kopnu, moru, jezerima i rijekama.
Dakle, oni koji vole nerazumno brbljati o vatrogasnim mjerama, morali bi, prije toga, spoznati cjelokupno vatrogasno poslanje.
Prevencijske mjere su spektralne i izuzetno značajne za jačanje kulture zaštite od požara i brojnih drugih prirodnih i tehničkih nesreća. Ogledaju se u edukaciji djece, mladeži i odraslih osoba, izravno i javnom promidžbom, putem javnih medija, tiskanja edukacijske građe i drugih aktivnosti.
Izim operativnih i prevencijskih aktivnosti, za pohvaliti je i povijesno vrijedno vatrogasno družbeno biće , koje je dalo veliki doprinos stvaranju i održavanju hrvatskog identiteta.
Pored zasluga u ratnim zbivanjima, naši su vatrogasci i mirnodobski junaci.
Branko Smrekar
U Brdovcu;3.rujna 2020.

U osvit Prvog svjetskog rata Vjekoslav Klaić je napisao članak "Deset zapovijedi majke Hrvatske". Posvećen svim vjernim hrvatskim sinovima i kćerima, članak je objavljen u časopisu "Hrvatska njiva", 1917. godine.
I unatoč činjenici da je pisan u sasvim drugim okolnostima i potpuno drugačijem političkom ozračju, članak je i dan danas iznimno politički aktualan.

Spomenuti rad objavljen je sklopu rada sveučilišne profesorice u mirovini Mire Kolar-Dimitrijević "HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS U ODGOJU HRVATA", pisanog povodom 80 godina Klaićeve smrti.

Pročitajte i uvjerite se ....

Vjekoslav Klaić

I. Govori hrvatski!
Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce
osjeća.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se
zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat
će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru.
Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš.
Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim
materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tudjinske
(njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš
svoga jezika.
Uči i cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si
u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj majke svoje tudjim
govorom. Najmanje pak da to činiš tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za
kruhom. Neka tudjinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj.
Ako tudjinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako
ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.
Svom snagom pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da
hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva:
jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi za čitavu regimentu na bojnom
polju!1

II. Radi!
Bog ti je stvorio dvije ruke, - ne da ih prekrstiš i dangubiš, već da njima radiš.
Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da njome misliš i radiš, a ne da
blejiš u zrak. Jer čovjek baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje
Božje.
Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći
vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim
stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude
koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i
potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da
ne budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.
Ustrajan i razložit rad koristi tijelu i duši.
Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko umro. Nasuprot stoji, da
se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo tijelo jača i krijepi.
Ne smije se doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do
krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj se
radeći glavom; ako te je umorio duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili
nogama.
Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake
vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš
izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban.
A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.
Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i uvijek bogat,
privredjuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno živjeti. Ne treba ti ničije
1 Modificirana Napoleonova misao o hrvatskim vojnicima.
milostinje, ne treba ti moljakati, a nijesi takodjer u napasti da se dočepaš čega
nezakonitim ili nedopuštenim načinom. Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u
znoju lica svoga.

III. Štedi!
Lijepo kaže narodna poslovica: “U radiše svega biše, u štediše jošte više.”
Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. Jer zgodno kaže opet druga narodna
poslovica; “Tko ne zna štedjeti, brzo će mu nestati.”
Teško onome, za koga se može reći: “Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u
njemu je.” A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: “Što
dobijemo, to zapijemo.”
Štedjeti je lako, samo ako hoćeš. Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš
sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom prigodom bar nešto od
svoje zarade otkineš i pohraniš. Ato ćeš tako udesiti, da trošiš tek za ono, što ti
je od najpreče potrebe, a da se kaniš onoga, što je suvišno.
Štedjeti je slast. Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, a para do pare
gotov imetak. Samo pripazi, da ti se slast štednje ne izrodi u strast, pa da od
štediše ne postaneš škrtac.
Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog
svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te
snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu?
Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog
svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a
djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje
noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da
joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino.
Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske,
kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još
i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a
dobra majka djeci svojoj.
Slabo će pomoći svi politički programi, kojima se nastoji pridići i spasiti narod
hrvatski, da ne propadne u silnoj vrevi naroda. Hrvatski narod održat će se tek
onda, ako se nauči raditi i - štedjeti.

IV. Budi umjeren i trijezan!
Nema traga ni radu ni štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u
svemu i svačemu, a naročito kad jedeš i piješ.
Uči nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju.
Pa zar da presit i pijan čovjek bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se
nerazumna životinja ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je
prejeo, ili pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i napaja
preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje?
I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se
gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom,
žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom,
pijančinom, a i ispičuturom.
Neumjerenost kod jela i pila zametak je mnogomu zlu i poroku. Dobro kaže
narodna poslovica: “Pijanoj snaši mili djeveri”. Neumjereno jelo škodi i tijelu i
duši. Tijelo slabi i čini ga tromim, a svakako nesposobnim za ustrajni rad; dušu
pak posve poništuje i ubija. Koliko je ljudi od vina i rakije pomahnitalo! Koliki su
ljudi opet neumjerenošću svojom prekratili svoj vlastiti život, te tako postali
samoubojicama! Gdjekada i sama priroda kao da hoće žigosati izjelice i
pijandure, pa ih iznakazuje omašnim trbušinama i crvenim nosovima. A tek da
vidiš želudac i džigericu okorjela pijanice!
Teško narodu, koji nije navikao “boraviti trijezne dane”. Kukavne li vojske, koju
moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se
je za Rimljane počelo govoriti: “Jedu da bljuju, a bljuju da jedu.” Mletački
poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u
15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku
stigla katastrofa na Mohačkom polju?
Kanimo se dakle gošćenja i pijanaka, osobito u ovo teško doba. Budimo umjereni
i trijezni, pače kojiput otkidajmo od usta za narodne - hrvatske - potrebe.
Jer tek nakon velikoga i dugoga posta narodnoga može jednom svanuti vedri dan
uskrsnuća hrvatskoga.

V. Čuvaj zdravlje!
Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to nije dosta.
Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš i život svoj
produljiš do najdublje starosti.
Kažu, da je zdravlje najveće blago, što ga čovjek može na ovome svijetu imati.
Kad je tako, a jest tako, onda si najveći zločinac spram samoga sebe, kad to
najveće blago svom pomnjom ne čuvaš. A sačuvat ćeš ga svakako, ako se svega
kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i
razaspi duhan; ako tebi, hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih
baci na stran. Kome si mila, ostat ćeš i dalje draga sve bez steznika i paklenih
muka na nogama.
Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile
svedjer nadoknadjivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem
udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola
sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da
vidiš čuda golemoga!
Ne boj se hladne vode! Ne kaže se zaludo: “Zdrav kao riba”, jer ribi daje zdravlje
voda, za koju mnogi tvrde, da je praizvor svega života. Vodom čistiš i krijepiš
svoje tijelo, a čistoća je prvi i glavni uvjet zdravlju i snazi. Sluti to i puk hrvatski,
kad snagom krsti tako čistoću kao i jakost tijela. Snažan momak u jednu je ruku
čist i pristao, a u drugu zdrav i jak.
Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem
zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se radja,
niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih.
Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?!
Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim.
Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba
slavenski Česi.2
U Češkoj je postala lozinka: “Tko je Čeh, taj je Sokol”, i tako je
češki narod dobio svoju narodnu vojsku. I u hrvatskom narodu neka prevlada
lozinka: “Tko je Hrvat, taj je Sokol.” Čuvajmo zdravlje, jačajmo tijelo, krijepimo
mišice i živce. Mišice da nam budu tvrdje od kamena, a živci jači od željeza. Jer
trebat će nam jedno i drugo.
2 Sokol je tjelovježbena organizacija koju su osnovali Mladočesi u Pragu 1862. godine.
Pod vodstvom M. Tyrša (1821.-1884.) Sokol se razvio i kod drugih naroda. U Zagrebu je
1874. osnovan Hrvatski sokol koji se najvećim dijelom integrirao poslije 1920. u
centralističku režimsku jugoslavensku organizaciju.

VI. Ženi se!
Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još ženiš!
A ja ti velim: Ženi se i udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga snositi
u dvoje, nego svaki za sebe.
Od krajnjeg istoka, gdje se roče ruski “Božji ljudi” i “Skopci”3
pa do dalekog
zapada, gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne ljubavi, čuje se po
Evropi lozinka; Ne ženi se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače
ozvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno
biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj!
Istina: sveti Pavao kaže, da dobro činiš kad se ženiš, a još bolje kad se ne ženiš.
Ali sam Bog blagoslovio je već Adama i Evu u raju, i rekao je njima: “Rastite i
množite se, i napunite zemlju.”
A hrvatski puk zgodno kaže: “Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez
čovjeka, tijelo bez glave”, ili “Čovjek je sam kao dub posječen”, pa još dodaje:
“Ni u raju nije dobro samomu”.
Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri, svi redom, ako i kako samo
možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano, kad ste u naponu snage i
u cvijetu djevičanstva svoga. Velika je nevolja, kada čovjek uzima ženu, nakon
što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad djevojka hoće da dodje pod
kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije sveti brak, već ili
nemoćnica ili opskrbilište!
Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema.
Divno veli narodna riječ: “Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca.”
Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj
porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je
milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda.
Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena
domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?
Jesi li kad vidio taj prizor? U priprostoj, čistoj sobi sjedi za stolom ljudina, vrativši
se s teška posla, pa će da užina. Oko njega posjedalo šestero nejačadi, jedno
drugomu do uha. Gojna majka metnula na stol pladanj kao čisto zlato žutih
žganaca, pa ih dijeli djeci, koja s viljuškama stoje pripravna, da ih progutaju.
Podsmijeva se srećna majka, a ćaćko uživa. Krasna li prizora, koji je zavrijedio,
da ga umjetnik slika proslavi kistom svojim!
Često se čuje tužba: “Malen je nas Hrvata broj!” Do nas je, da nas bude što više,
da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko. U Ruskoj i Njemačkoj
broj se je naroda za ciglih četrdeset godina podvostručio!
Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će biti ni Hrvatske.

VII. Uči i napreduj!
Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu takodjer zdrava i jaka duša. Ali i duša zardja,
ako je ne njeguješ. Aponjegovat ćeš ju poglavito tako, da svedjer učiš i
napreduješ.
Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna:
“Pleti kotac, kao što i otac”, ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene
običaje i kreposti predaka tvojih.
Uči svagdje i od svakoga. Uči i od tudjina, koji se je u tvojoj domovini naselio. Ne
mrzi toga tudjina, niti ne jadikuj, da ti kruh otima; već pregni svom snagom, da
naučiš sve, što on znade i umije. Ori i kopaj, kako on čini, sij i sadi poput njega,
pa ćeš žeti i kositi kao i on. Gradi poput njega kuću od kamena i opeka, a ne od
3 Ljudi koji se odriču fizičke ljubavi iz etičkih ili fizičkih razloga. Sinonim za eunuhe.
pletera i slame. U jednu riječ: nastoj da ga dostigneš i prestigneš, pa ne ćeš
kukati, da te kruha lišava i s rodjene grude tjera. Ako može marljivi Bugarin
kao baštovan čitavu Hrvatsku povrćem hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš
svoje zemlje na pretek! Samo treba znati i umjeti, a to ćeš postići tek učenjem.
Stara narodna riječ kaže: “Bolje je umjeti nego imati.”
U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada
još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio
za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio
zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve
skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače,
podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa
otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša
govorio: “Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni”. Da,
nezadovoljni, jer razlikuju vlast od vlastodršca! Oni znadu, da je svaka vlast od
Boga, ali znadu i to, da vlastodržac, koji ne poštiva Božje i ljudske zakone, nije
od Boga, nego od samoga crnoga vraga. Pa neka i podje do vraga. Učenjem
stičeš znanje, a znanje je imanje. Sve možeš izgubiti, što imadeš, ali znanje
nikada. Znanje je moć, ono je sila jača od ma koje sila na svijetu.
Znanje je prva i najveća velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i svi
siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom znanja opasali.
Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do slobode, nakon što su raspršeni
tmasti oblaci neznanja i gluposti.
Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu neznanju i oslobodi se duševnoga
ropstva. Sve ostalo, za čim ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći.

VIII. Budi svoj
Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da podaš stegu i
svojim osjećajima i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje
srce osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka bude potpun sklad izmedju
misli, osjećaja i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš skladan, čitav čovjek, samo
tako bit ćeš svoj, a ničiji drugi. Samo tako bit ćeš pravi značaj.
Budi svoj i značajan. Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si
jednom odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, već uvijek ravno
preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i ljepote ni milom ni silom, ni
mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja.
Pa neka se sav svijet drma i ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina,
koje su se nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju.
Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši
svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi.
Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i
najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj
Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto
pravo.
Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje pravo. Ne popuštaj ni sili, ni
zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu. Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi
4 Bugari su do 1914., a i u međuratnom razdoblju, dolazili rano u proljeće u Slavoniju, pa
čak i u Zagreb, i ovdje obrađivali zemlju koju su uzeli u zakup te proizvodili povrće za
tržnicu. Svake su jeseni ponovno odlazili kući u Bugarsku. Tako je bilo i do Informbiroa
1948. godine.
pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača od prava; svaka je sila za vremena, a
pravo je vječno, tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada.
Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj: vrši svoju dužnost, drži
svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. Ne moli ni traži pomoći ni od
koga, ne očekuj nagrade ni od koga, već drži čvrsto samo ono, što si krvlju i
znojem stekao. Ne nadaj se ničemu, jer je nada varava. Ne uzdaj se ni u koga,
nego u se i u svoje kljuse.
Kad je pred sto i nekoliko godina veliki Napoleon gotovo smrvio njemački narod,
njemački je mudrac Fichte5
zdvojnim zemljacima svojim ovako govorio: “Nijedan
bog, nijedan čovjek, nijedan dogadjaj ne može nam pomoći; mi sami moramo si
pomoći, ako nam ima pomoći.”
Tijekom dugog niza godina mi Hrvati kao da nešto očekujemo od nekih vanrednih
dogadjaja. Naša lozinka kao da je: “Nadajmo se”. Odasvud budi nam lozinkom:
“Ne dajmo se”. Pomozimo si sami, pa će nam i Bog pomoći!

IX. Pomaži Hrvatu
Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu!
Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas
nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju
sobom i izjedajući jedan drugoga?
Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da
čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu!
Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu;
pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati izmedju Hrvata i
tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tudjina. Neka ti bude vazda
geslo: “Svoj k svomu!” Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili
Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste
sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!
Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku
knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske
družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu
hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k svojem jatu
leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdu. U tudje međutim ne diraj; ali zašto da
pomažeš tudjinu, često jačemu i imućnijemu, a u tvojoj kući gola sirotinja vapi
za svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli stara
narodna: “Tko ne priznaje brata za brata, priznat će tudjina za gospodara.”
Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana
hrvatska zavist ili “hrvatski jal”, a druga je rana slavenska nesloga.
Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva.
A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori,
zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni grijeh
svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko slavenskih plemena, te prijeti
propašću i onima, koja još nekako dišu.6
70
Braćo hrvatska, iščupajmo iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u
srcima našim oltar bratske ljubavi i pažnje.
5 Johann Gottlieb Fichte (1762.-1814.), njemački filozof koji je pomogao izgradnji
njemačke narodnosti u 19. stoljeću svojim govorima “Reden an die deutsche Nation”,
koje je držao u Berlinu 1807. i 1808.
6 Klaić ovime vjerojatno misli na Poljsku koja je zbog nesloge ostala bez svoje države. U
vrijeme pisanja ovih zapovijedi nije još bila obnovljena poljska država.
Teče eto četvrto stoljeće, što su se brojni pradjedovi naši pred turskom silom
sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u tim zemljama nastanili pokraj Madžara i
Nijemaca. Potomci njihovi, okruženi odasvud tudjim življem, koji hoće da ih
proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se tisuće i tisuće
hrvatskoga puka u nekom selu tik na medji Austrije i Ungarije, pa onda pod
vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje “hrvatsko
bratimstvo”. Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara.
Ej da bog da, da se “hrvatsko bratimstvo” naskoro stane slaviti i obnavljati i u
materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge!

X. Sve za domovinu, za Hrvatsku!
Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu
prinositi.
Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku
Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina
Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.
Domovina je čovjeku kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako
je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!
U srednjem vijeku u doba plemićke i staleške prevlasti, moglo se je naći hrvatske
gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali u današnje doba,
u vijeku pučkoga vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna
poslovica: “Umiljato janje dvije majke sisa”; ali da ih i ljubi i za njih živi, toga
poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi, da ima dvije domovine, taj naprosto laže:
taki dvoživac nema nijedne domovine, već mu je domovina svagdje, gdje dobro i
lagodno živi.
Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna,
slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za
sve, što ti je milo i drago.
Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova
silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i
dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi
ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni
narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje. On je izmet naroda.
Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije, ako ustreba, za nju
umrijeti.
Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima.
Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu
križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući
rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: “Zdravstvuj, care, umirući te
pozdravljaju!”7
I umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i tisuće. Ali što je više
ginulo mučenika, sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana, tako te je
već Tertulijan8
mogao doviknuti caru Septimiju Severu9: “Krv mučenika sjeme je
za kršćane.” Mučenička smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri, rodit će
takodjer tisuće hrabrih osvetnika!
“Pleme naše izginuti ne će”.

Branko Smrekar
U Brdovcu;1.rujna 2020.