HRVATSKA ŠUTNJA – POSTKOMUNISTIČKI DIO
Prema popisu stanovništva, iz 2011. godine, u Hrvatskoj je živjelo
4.284.889 stanovnika, od čega: - 3.599. 038 Hrvata katolika
- 16.647 Hrvata pravoslavaca - 133.754 Srba kojima je materinji jezik hrvatski
-52.879 Srba kojima je materinji jezik srpski
Na Portalu Novosti, 17. rujna 2020. godine, pročitah tekst gospodina Gorana Borković, pod naslovom:
RENT-a CRKVA
„Premda Hrvatska pravoslavna crkva nije registrirana kao vjerska zajednica, njeno vodstvo je preko neprofitne organizacije Hrvatska pravoslavna zajednica iznajmilo prostorije u Zagrebu gdje su se počela održavati bogosluženja uz podršku radikalnih hrvatskih nacionalista
Prije nekoliko mjeseci u Domjanićevoj ulici, u širem središtu Zagreba, neprofitna organizacija nazvana Hrvatska pravoslavna zajednica otvorila je prostor za bogosluženja koja u ime Hrvatske pravoslavne crkve vodi arhiepiskop HPC-a, Bugarin Aleksandar Radoev Ivanov.
HPZ je kao udruga registriran 2017. godine, ali nakon osnivačke skupštine, barem sudeći po registrima koji se vode u Ministarstvu financija i Ministarstvu uprave, do danas se nije ponovno sastao, premda je po statutu obavezan svake godine održati skupštinu. Prema dokumentima HPZ-a, udruga je osnovana s ciljem ‘revitalizacije Hrvatske pravoslavne crkve nestale u Drugom svjetskom ratu te duhovnog razvitka i unapređenja kvalitete života – pojedinaca kroz učenje o pravoslavlju kao takvom’. Iza ove pravne formulacije krije se želja dijela građana, uglavnom radikalnih hrvatskih nacionalista koji nemaju nikakve veze s pravoslavljem, da preko autokefalne pravoslavne crkve u Hrvatskoj, nalik na HPC koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata formirali ustaše u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, razjedine srpsku nacionalnu zajednicu i oslabe Srpsku pravoslavnu crkvu. Poput poglavnika Ante Pavelića, koji je u tu svrhu angažirao ostarjelog arhiepiskopa jekaterinskoslavskog Germogena, a koji je spas od bijega iz Sovjetskog Saveza pronašao u manastiru Hopovo na Fruškoj gori, da bi ga u vrijeme najvećeg stradanja pravoslavaca na teritoriju NDH 1942. godine imenovao patrijarhom HPC-a (na kraju je ipak bio mitropolit), tako su i oni svog arhiepiskopa pronašli izvan granica Hrvatske, u Bugarskoj.
Ivanov iza sebe ima svećeničkog staža u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi. Kako se našao u Zadru, gdje je upoznao pokojnog Ivu Matanovića, osvjedočenog ljubitelja ustaške ideje i pokretača obnove HPC-a, nije poznato. Prema jednim tvrdnjama, Matanović ga je pozvao k sebi, prema drugima je prodavao sličice sa svecima na zadarskim ulicama pa su se tako upoznali. Kako bilo, Matanović 2010. osniva Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika preko koje želi registrirati HPC kao vjersku zajednicu. Kako bi u tome uspio, bilo je potrebno da udruga funkcionira najmanje pet godina i da ima najmanje 500 popisanih vjernika. Međutim, prije dvije godine Ministarstvo uprave odbacilo je njihov zahtjev. Ivanov, koji se predstavlja kao arhiepiskop Aleksandar, kaže za Novosti da su oni vjerojatno jedina vjerska zajednica koja je morala predočiti tako detaljan popis.
- Oni su nas tražili 500, a mi smo im dostavili 650 potpisanih vjernika. U negativnom rješenju zamjerka je bila da neki od potpisanih nemaju OIB. Istina je, ima šest takvih potpisa, ali se radi o Hrvatima pravoslavcima iz, primjerice, Crne Gore koji kao strani državljani nemaju OIB. Preostalih 644 su imali OIB-e. Ministarstvo se trebalo izjasniti u roku od 30 dana, a izjasnili su se za 32 mjeseca, znači za tri i pol godine - tvrdi Ivanov.
Registraciju su tražili preko spomenute Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika, koja je 2017. godine – nakon inspekcijskog nadzora – likvidirana jer nisu održali skupštinu u razdoblju dvostruko dužem od predviđenog. Zbog svega ovoga, cijeli slučaj je završio na Upravnom sudu. Postupak, kaže Ivanov, još uvijek traje. Što se tiče prostora, Ivanov kaže da se radi o privatnim prostorijama koje je HPC iznajmio. O tome tko ga plaća, po kojoj cijeni i tko je vlasnik, Ivanov, koji još uvijek nije hrvatski državljanin, ne želi govoriti.
U međuvremenu je i ono malo djelovanja HPC-a bilo obilježeno međusobnim svađama i incidentima. Liturgije su se održavale na više mjesta – od Pakoštana preko kapelice u Zadru i zagrebačke Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana do groblja na Miroševcu gdje je Ivanov vodio parastos Germogenu koji je nakon oslobođenja 1945. godine osuđen na smrt. Ivanovu u pravilu u njegovim bogosluženjima društvo čine tipovi poput Marka Juriča, novinara protiv kojeg je DORH podnio kaznenu prijavu zbog govora mržnje prema pripadnicima srpske zajednice. Podsjetimo, Jurič je u siječnju 2016. u eteru Z1 televizije pozvao majke s djecom koje prolaze kraj pravoslavne crkve na zagrebačkom Cvjetnom trgu da pripaze ‘da ne bi netko s nožem istrčao i obavio svoj krvavi četnički pir’. Čest gost na simpozijima HPC-a, koji s pravoslavljem nemaju nikakve veze, bivši je saborski zastupnik Željko Glasnović, koji ne skriva svoje simpatije prema ustaškom pokretu. Tu su i ministar s najkraćim stažem u povijesti Hrvatske Mijo Crnoja, potom dugogodišnji čelnik Hrvatske matice iseljenika Ante Beljo… Kako funkcionira HPC ilustrira i tzv. Veliko posvećivanje vode povodom blagdana Bogojavljanja, koje je prije tri godine, na pravoslavni Badnjak, održano ispred crkve Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu. Tada je Jurič, nakon psovke ‘Gospodo, odjebite’ i zahtjeva za stvaranjem novog hrvatskog čovjeka, predao mikrofon Ivanovu koji je posvetio vodu.
Jedno od obilježja rada su i sukobi unutar skupine. Ivanov nije dugo izdržao s Matanovićem, jer je ovaj – kako je kazao – tražio da HPC pređe kod pape, što je za njega bilo neprihvatljivo, pa se obratio nekanonskoj Europskoj pravoslavnoj crkvi u Parizu od koje je dobio ukaz da HPC postane autokefalna crkva, a sam je postao arhiepiskop. Negdje u to vrijeme pojavio se i stanoviti Andrija Škulić koji se također predstavljao kao arhiepiskop HPC-a Bonifacije, a oko HPC-a se motao čak i pop Mbomo iz Kameruna. Ovaj HPC je pak kanonsko naslijeđe vukao od nekakve Bjeloruske pravoslavne crkve sa sjedištem u brazilskom Sao Paulu.
Ivanov ima jasnu agendu: optužuje SPC za ekskluzivitet u Hrvatskoj, tvrdi da sve pravoslavce u državi želi predstaviti kao Srbe, da im ne dopušta ulazak u crkve jer se ne izjašnjavaju kao Srbi, da je Hrvatska pravoslavna crkva postojala prije dvjesto godina kao crkva hrvatskog kraljevstva, da ju je priznala većina pravoslavnih crkava u vrijeme Drugog svjetskog rata, da u Hrvatskoj žive isključivo politički Hrvati i tome slično. Premda je veza s HPC-om iz vremena NDH očita (Matanović je u amblem HPC-a najprije ucrtao zemljovid NDH, a Ivanov služi parastose na Bleiburgu), kao i sklonost simpatizera ustaštva koji na Facebooku HPC-a otvoreno pozdravljaju sa ‘Za dom spremni’, Ivanov se ne želi izjasniti o tom pitanju, tvrdeći da ga politika i ustaški pozdrav ne zanimaju.
- Na našim stranicama i u materijalima nećete vidjeti ništa slično. U tuđe komentare ne ulazim. To morate pitati autore. Mi se bavimo samo crkvenim stvarima i poviješću. O tome možemo razgovarati. Pozdrav ‘Za dom spremni’ nisam nikad koristio niti ću koristiti, baš kao ni druge pozdrave iz totalitarnog vremena - zaključuje Ivanov“,.
Dosadašnje su Hrvatske vlasti, mainstream mediji, naša katolička Crkva, Srpska pravoslavna crkva, naglašeno skrivali istinu o pravoslavlju u Hrvata.
Iz tog razloga, a u cilju razsvjetljenja istine objavljujem i tekst arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandra, pod naslovom: NEZAKONITOST DJELOVANJA SPC U RH, od 15. siječnja 2017.godine:
UGOVOR OD ZAJEDNIČKOG INTERESA?
Već skoro 14 godina široj javnosti dostupan je Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade RH i SPC.
Ugovor je objavljen, ali ista ta šira javnost u Hrvatskoj u stvari ne zna koje su stranke ovog ugovora, tko je što potpisao i kakav je to taj zajednički interes.
SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava (to nije isto što i država Vatikan). To nije niti ugovor s nekom crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta u Hrvatskoj“ (zanimljivo, ne spominje se Republika Hrvatska), jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila upisana u evidenciju vjerskih zajednica niti u Republici Srbiji, naime, za vrijeme režima Slobodana Miloševića je 1993. godine u Skupštini Srbije ukinut zakon iz 1977., koji je takva pitanja regulirao, a novi je donijet tek 2006., što znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2016. dobila protuzakonito oko pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Hvala Hrvatima kažu svako malo, na svoj osebujni balkanski način.
Odredbe članka 8. ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de iuro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Na temelju ništetnog ugovora SPC dobiva 17.000.000,00 kuna godišnje samo iz državnog proračuna. Još toliko iz proračuna županije, gradova i općina. Hoće li DORH istražiti osnovanu sumnju u ovaj veliki kriminal? (bivšem premijeru Sanaderu se zbog slučaja INA-MOL sudilo za navodno mito od 10 milijuna kuna, a u svezi SPC je riječ o najmanje pola milijarde kuna).
Svugdje, u svakoj pravoslavnoj zemlji je pravoslavna Crkva nacionalna, nazvana po zemlji u kojoj djeluje (granice crkve teku granicom države), samo u Hrvatskoj nije. Zašto? U Hrvatskoj je „nacionalna“ Srpska pravoslavna crkva, ali ne po zakonu. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji i sve dodjeljuju postotak vlastitih prihoda Sinodu u Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj dobiju hrpu novaca iz Hrvatskog državnog proračuna pa i one ilegalne (ili možda je bolje reći virtualne), koje ne postoje ni u Ustavu SPC – Eparhije Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska ne postoje u Ustavu SPC (članci 14. i 15. ustava SPC). Kad je sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj 2002. godine poklonjena Srpskoj pravoslavnoj crkvi (iako je većina stečena prije 1918. kad nije niti postojala SPC na hrvatskom tlu), ona, s jedne strane, dobije novac za održavanje ove velike imovine, a s druge strane ostvaruje prihod od iznajmljivanja dijela ove imovine. Postotak od svih prihoda na temelju Ustava SPC ide izravno Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj kupuju svijeće od proizvođača u Srbiji, a tu je najveća marža. Svećenika SPC u Hrvatskoj ima sveukupno oko 50, u svih pet eparhija, od kojih su dvije virtualne. Znači deset svećenika po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, naravno da ne mogu uzdržavati arhijereja čija je plaća bar šest puta veća od svećeničke, uz troškove administracije, automobile… pa koga je briga kakvi su troškovi kad Hrvati sve plaćaju.
Svećenici SPC dobiju plaću od episkopije (mitropolije). Kad znamo da je u Zagrebu Mitropolit „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“, možda on dodjeljuje plaće svećenicima vlastitoj eparhiji, koji su u Sloveniji i Italiji. Na ovaj način hrvatski porezni obveznici osim SPC u Srbiji uzdržavaju i njihove popove u drugim državama. Ipak, moguće je, da onaj isti mitropolit za uzdržavanje eparhije dobije novac i iz Italije i Slovenije. To bi bilo još ružnije. Koga briga u Hrvatskoj na koji način troše vlastiti novac Slovenci i Talijani, ali izgleda nikoga nije briga kako skoro cijela SPC uživa u kunicama.
Država Srbija ništa ne daje SPC-u! Po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više!
Znamo da sve hrvatske vlade šute kad patrijarh SPC ne priznaje hrvatsku državu, a on drži da je u pravu, jer dobije ogromnu imovinu i hrpu novca od RH na temelju nepostojećeg ugovora. Je li on kriv? Kako hrvatske vlade nakon 2002. štite prava hrvatske države i hrvatskog naroda? Što će reći DORH kad čuje za ovo? Hoće li zaklopiti oči, uši i usta? Vjerska zajednica koja nije upisana u državnu evidenciju ne može upisati organizacijske oblike, npr. eparhije. To je tako po zakonu, ali stvarnost je u Lijepoj našoj sasvim drugačija!
U spornom ugovoru s RH koristi se pojam “SPC u Hrvatskoj”, ali takvo nešto ne postoji. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje su teorijski iste kao i one u Nišu i Kruševcu. Ne postoji organski dio ili bilo kakva vrsta podružnice SPC u Hrvatskoj još više kad znamo da Zagrebački mitropolit ima titulu „Zagrebačko-Ljubljanski“ i „cijele Italije“.
Ne može se poistovjetiti ugovor između RH i Vatikana s ugovorom između nepostojećeg predstavnika SPC i RH, jer Vatikan je papinska država, a SPC nema vlastitu državu i nikako se ne može smatrati da je ugovor sa SPC međudržavni.
Prema Ustavu SPC je episkopalna Crkva, što znači da u svakoj eparhiji odlučuje episkop, koji može biti i mitropolit. Ne postoji pojam “episkopski savjet” niti “predsjednik episkopskog savjeta”. Ugovor je potpisan na temelju odluke Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC, koja je donijeta na temelju članaka 69. i 70. Ustava SPC, koji vrijedi u Srbiji. Jer, ne postoji organski dio SPC u RH, zato i nema bilo kakav Ustav, (statut), na temelju kojeg SPC djeluje u RH. Ne postoji organski dio SPC u Hrvatskoj, zato i ne postoji Ustav SPC u Hrvatskoj. Postoji samo Ustav SPC u Beogradu, koji bi vrijedio u RH samo u slučaju da je RH Srpska kolonija. Država uvijek na neki način utvrđuje ustav (statut) vjerske zajednice. U RH kad bude vjerska zajednica upisana u Evidenciji tim upisom potvrđuje se i ustav ove vjerske zajednice. Srbijanski zakon je vrlo sličan i regulira ista pitanja na slični način. Ustav SPC iz 2006., koji već ima registraciju u Srbiji, bio bi na snazi u Srbiji i nikako ne bi mogao automatski biti na snazi u RH.
Ugovor se temelji se na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciji te na ovaj način nije mogao niti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Kad su upisana 428 organizacijska oblika možda je utvrđeno 428 ustava? SPC u RH nikad nije predala Ministarstvu uprave nikakav akt kakvog traži zakon, iz kojeg se vidi popis vjernika.
Sve sljedeće hrvatske vlade nakon Račanove isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – crkvi strane države (jer granice crkve teku granicom države), koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo poklonio stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH bez obzira na to što je većina stečena u stoljetnom postojanju Ugarsko-Hrvatske pravoslavne Crkve zvane Karlovačka mitropolija, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države dok jugoslavenski komunisti iz Hrvatske nisu istočni Srijem s hrvatskim gradom Zemunom poklonili „bratskoj“ srpskoj socijalističkoj republici.
… imajući u vidu njenu (SPC) ulogu u vjerskom, kulturnom i obrazovnom području, zaključuju…
Tzv. SPC u Hrvatskoj stječe pravnu osobnost po hrvatskom pravu neovlaštenim potpisom ugovora kojeg se ne može potpisati bez pravne osobnosti? Ugovor utvrđuje da je i prije imala pravnu osobnost? Temeljem čega? Možda u RH još vrijedi zakonodavstvo SFRJ? Kada prije – možda u doba Trojedinoj kraljevini kad je još nije bilo ni na vidiku?
U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (tad: grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima i upravnim teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.
U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha Karlovačka arhiepiskopija, autokefalna pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju Hrvatskog kraljevstva ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava. (Na ovom popisu nema nikakve srpske crkve).
U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih i hrvatskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop.
U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-istočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresnih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljaju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.
Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887.
U okvi3u ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”.
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednom hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – suprotno bi značilo da je Hrvatska bila srpski vazal. U stvari je Srbija stotine godine bila Hrvatski (hrvatsko-ugarski) vazal, a nikad obrnuto. Čl. 30. Berlinskog ugovora iz 1879. propisuje protektorat Austro-Ugarske nad Srbijom. Trojedino kraljevstvo državotvorni je element Austro-Ugarskog carstva, jedno od sastavnica carstva. Srbija je njihov vazal. Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija na temelju čl. 30 Berlinskog ugovora. Njeno je djelovanje produljivano više puta, a na snazi je do 1903. Prevedeno s hrvatskog na hrvatski, to znači da je Srbija hrvatski vazal do 1903 godine.
Prije par mjeseci povodom dolaska turskog predsjednika veličanstveno proslavljena je stota obljetnica zakonitog djelovanja islamske zajednice u Hrvatskoj, čije djelovanje je svjetski primjer međureligijske tolerancije koja je sastavni dio svjetonazora hrvatskog naroda. Tako je kad nije po šabloni – znamo da su upravo hrvati „poturčeni” ali nitko ne traži da se zbog Islama u RH otvaraju turske škole, u kojima bi se uz turski jezik učila i turska povijest. Također, temeljem ugovora sa Sv. Stolicom, u Hrvatskoj se otvaraju katoličke škole u kojima se uči hrvatski jezik i povijest, a ne povijest nekog stranog naroda. Dobro je da RH priznaje zakon kojeg je donio sabor Hrvatskog kraljevstva (službeno: Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija). Možda če RH ipak prihvatiti na isti način i odluke Hrvatskog sabora iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. Moramo napomenuti da je u skladu sa zakonodavstvom (čl.2 ZPC) Trojedina kraljevina podupirala financijski i HPC, to jest sva pravoslavna imovina u ono doba izgrađena je hrvatskim novcem.
Zanimljivo, sve vjerske zajednice sveukupno (osim Islamske zajednice) upisane u Evidenciji u Republici Hrvatskoj imaju manje vjernika od nepriznate Hrvatske pravoslavne crkve. Sve one ukupno dobiju iz Državnog proračuna više od 30.000.000,00 kuna. Naravno, novac dobiju i budisti, kojih prema popisu stanovništva u Hrvatskoj uopće nema, a ipak im je vjerska zajednica bez problema upisana u evidenciju.
Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu stvorila je podružnicu u Hrvatskoj, i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer su njeni vjernici HRVATI pravoslavci. Odmah je Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi dodijeljena autokefalnost i utvrđen njen statut (ustav), koji je na snazi jedino i samo u RH. HPC je, prema tomu, jedina autokefalna pravoslavna crkva u (Ivanov) rukopoložen je hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije. HPC, čija se autokefalnost (samostalnost) nikako ne sviđa onim političarima koji smatraju da RH ne postoji, i da je ovdje Srbija ili bar neka Srboslavija, ili teritorij već predviđen za neko buduće „prisajedinjenje“ Srbiji, ne može dobiti registraciju u Hrvatskoj iako je nacionalna Crkva, nazvana po matičnoj državi, ne prelazi njezine granice (jer granice crkve teku granicom države) i namijenjena pravoslavnom puku hrvatskog državljanstva i jezika.
Bez valjane pravne osobnosti, na temelju ništetnog ugovora, već 14 godina SPC dobiva od državnog proračuna više od 500.000.000,00 kuna. Ova situacija izgleda nikomu ne smeta – niti Ministarstvu financija, niti DORH-u. Hrvatska ima previše novaca pa može poklanjati svojim miljenicima na temelju ništetnih ugovora. Izgleda to nije tako važno – novac se može zaraditi.
Ovim ugovorom, SPC-u je darovana sva hrvatska pravoslavna imovina u Hrvatskoj. Sam popis ove imovine sadrži 30 stranica. Vrijednost je neizmjerno veća od vrijednosti svega što je Hrvatska prodala putem privatizacije. Izgleda i to nije tako važno – može se steći nova imovina.
Arhiva HPC iz vremena NDH još uvijek je u arhivu SPC u Beogradu. U to doba u NDH ne postoji SPC. Napominjemo da HPC nije imala ništa sa SPC. NDH nije bila u ratu sa Srbijom, a obje su bile njemačke saveznice.
Postoji ogromno hrvatsko arhivsko gradivo, velika količina hrvatske povijesti, koje se nalazi u Srbiji. Nitko iz RH se ne osuđuje zatražiti njegovo vraćanje.
I novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest. Nema naroda bez povijesti.
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
Manje je poznato da se Hram Svetog Save, u Beogradu, najveća pravoslavna crkva u okviru Srpske pravoslavne crkve (SPC), nalazi u vlasništvu države Srbije. Srpska pravoslavna crkva ima smo pravo korištenja.
Crkva Preobraženja Gospodnjeg u centru Zagreba, građena je 1865./66., po projektu Franje Kleina, a nakon potresa 1880. godine, obnovljena je po nacrtima Hermana Bollea, na mjestu današnje srpske pravoslavne crkve Svetog Preobraženja u Zagrebu od davnina je, stajala katolička crkva Svete Margarete, a pisani spomen o tome postoji još od 1334., kao župna crkva uz koju su se održavali “margaretski sajmovi”.
Kasnije je crkva pripala župi sv. Marka, a 1794. prodana je pravoslavnim trgovcima, ali ne Srbima nego Grcima i Cincarima!
Pravoslavna crkvena općina zagrebačka, kao i sve pravoslavne općine u Habsburškoj Monarhiji u to se vrijeme nazivala grčkom-neujedinjenom, a nikada srpskom.
Nakon ništetnog Račanovog ugovora sa SPC-om, crkva Svetog Preobraženja u Zagrebu je danas u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve.
Po razrješenju pitanja Hrvatske pravoslavne crkve, dobit ćemo odgovor koliko smo mi katolici licemjerni i koliko su naše vlasti istinski Hrvatske.
Branko Smrekar
U Brdovcu;25.rujna 2020.
Post je objavljen 25.09.2020. u 13:02 sati.