29.09.2006., petak
Želim biti zvijezda
 Ove dvije djevojčice Lara Erstić i Tijana Petek imale su lijep nastup nedavno na „Novogradiškom glazbenom ljetu“. Bile su i u konkurenciji u Izboru hrvatske pjesme za Euroviziju (dječju). Za sada imaju kompoziciju „Želim biti zvijezda“, za koju su njih dvije napisale i tekst i glazbu, a oko aranžmana i snimanja pomogli su im Petar Herljević i Tihomir Preradović. Njihov nastup na TV-u bio je nezaboravan jer su uz lijepo pjevanje i ponašanje, otvoreno i simpatično promovirale svoj zavičaj Staro Petrovo Selo i novogradišku okolicu. I dok se stariji katkada sustežu, muljaju i petljaju, tko su i odakle su , ove dvije djevojčice u javnosti su im očitale lekciju kako se voli svoja obitelj i svoj kraj. Spomenule su one i naš kulin i prosto je nevjerojatno koliko su toga izreklamirale u samo nekoliko minuta. Toliko da su vjerojatno mnogi poželjeli odmah doći u Slavoniju. Lijepo je kad djeca od najranijeg uzrasta imaju mogućnost baviti se glazbom na tako kreativan način. U kontekstu poremećenih društvenih vrijednosti više se cijene i poštuju nerad i dokoličarenje, a manje trud, zalaganje i marljivost. Ova fotografija je nastala neposredno pred njihov nastup pred novogradiškom publikom. Kao što vidite nema niti trunka straha i bojazni pred nastup, a vesele se i svojim vršnjacima koji su nastupili prije njih. One žele biti zvijezde u svijetu glazbe i estrade, (onakve kakvu ju one sada doživljavaju, kao blještavilo, ljepotu, popularnost i sjaj). U tekstu pjesme se spominje kako sanjaju o tome kako će ih proganjati novinari tražeći njihove izjave o svemu i svačemu. Nećemo ih oneraspoložiti nekim razmišljanjima da tamo možda i nije tako lijepo i da se možda više vodi briga o novcu i drugim interesima. Pa sjetite se svi smo jednom željeli biti zvijezde. Svatko na svoj način. Lijepo je željeti biti zvijezda. |
Anđeli čuvaju i bivaju sačuvani
 Vrijeme je izvući svog anđela iz rukava za danas kada posebno troje spominjemo danas, dakako Mihaela, Rafaela i Gabrijela. Ja sam posegnuo za fotografijama snimljenim na nedavnoj izložbi u novokapelačkoj vjeronaučnoj dvorani. Slike su autentične i originalne a autor je Ignac Berger koji ih je naslikao u 19. stoljeću. Jako dugo su bile skrivene i nedostupne oku javnosti, da bi bile zaštićene od onih ljudi koji mrze sve što ih podsjeća na kršćanstvo i vjeru. Evo zahvaljujući i ovom mediju, vi ste među rijetkima koji ih imate prigodu vidjeti. Tako je to s anđelima, njih inače ne vidimo, a tu su hvala Bogu s nama. I mi njih katkada moramo štiti, pa je izgleda riječ o međusobnoj ljubavi.  |
28.09.2006., četvrtak
Ne moremo sad!
 „Snaše koja će doći malo pokazati kako se radi na tkalačkom stanu?“- poziva Tuco iz svoje kuće u Staroj Kapeli jednu od tri snaše iz dvorišta koje su se upravo spremile pozirati mi za fotografiju. „Ne moremo sad!“-poviknu ova u sredini i doda: „Ne moremo sad, slikamo se!“ Tuco profiri kroz pendžer i vidi stvarno se slikaju, pa doda: „Dobro, kad završite, dajte molim vas neka jedna dođe pokazati.“-umilno predloži ponovno. Snaše pomalo uznervirano promrmljaju: „Samo nek čekaju, ta ne žuri im se nikud, kud su navaljili!“ Druga doda: „Meni je već dosta, ne more tako! Ja sam svaki dan vudi, a mene nikad ne slikaju. Va je bila na televiziji, na u novinama, a ja nikad nigdi. E bome ne more tako!“-druge dvije je pogledaju pune razumjevanja i uzvrate klimanjem glave: „Je bome, tako je, dobro govoriš!“. „De ti nas diko lipo uslikaj, čekat će oni, samo ti pripazi da valja!“. Ja sam kliknuo nekoliko puta za svaki slučaj i vidite ispalo je dobro. Još samo nešto da dodam. Konačno sam baki Mariji donio one tri slike što sam ju fotografirao kad su bili Talijani. Bila je oduševljena i htjela je platiti, a ja sam rekao: „Kuća časti!“. |
Grk, eko-etno, psi i mačak
 Sinoć sam večerao u Staroj Kapeli u pomalo neobičnom društvu u kojem je čak bio i jedan pravi pravcati Grk. On je kako kažu predstavnik Europske unije i odlučuje uz ostalo o tome gdje će ta bajna zajednica država (kojoj mi težimo) ulagati kad je riječ o perspektivnim turističkim projektima i ruralnom razvoju Hrvatske. Bilo je sve na odgovarajućoj kvalitativnoj razini, od video projekcija, ljubaznosti, obilaska terena, do razgovora s mještanima i potom izvrsne večere. Ipak sve je bilo nekako više ljudski a manje formalno i uštogljeno. Prevoditeljica je bila simpatična trudnica a njene prijateljice koje su (kako kažu) spadale s nogu taj dan od ranog jutra, a i dobro su svi ogladnjeli, pa su bili i spremni za večeru. Njihov sadašnji šef nekada je bio moj nadređeni. On je bio vrlo duhovit pa su morale Grku prevoditi te dobre viceve na engleski. Večera je započela uz tamburašku glazbu ( pa normalno) s CD player-a, no kako je razgovor tekao, u jednom trenutku dosjetili su se da bi smo mogli u čast gostu slušati grčke hitove (sirtaki). To je bio pun pogodak ( Djeca Pireja, Gorka rijeka, Teodorakisovi hitovi) i sve se uklopilo uz gutljaje malo crnog vina, a na stolu poslije jela ispod peke naše su se veće količine crnog i bijelog domaćeg grožđa i dakako razne pite vrijednih domaćica. Taj Grk je jednostavan mršaviji čovjek četrdesetih godina s kosom uvezanom u poduži rep, jednostavno obučen, druželjubiv i simpatičan. Ispričao nam je više o filmu iz kojeg je kao svjetski hit proizašla jedna od spomenutih pjesma, te građanskom ratu u Grčkoj 50.-tih godina koji se spominje u jednoj od pjesama. Sve je više ličilo na ugodno čavrljanje o glazbi, filmovima, Olimpijadi, sportu nego na nekakva nagovaranja da daju novce. Kao nekad stari Grci, imali smo u jednom trenutku obilje divne hrane na stolu, a oko nogu ispod stola osjetili smo da nam se nešto migolji. Bila su to dva lijepa lovačka psa ( brak jazavčari crni i jelenje bolje i jedna mača). Nisu bili dosadni nego su eto tek tako dali do znanja da bi i oni komadić hrane ili kost sa stola. Na njih su se starosjedioci tu već navikli, te životinje su drage, smirene i vole se maziti. Dao sam mačku komadić mesa, a on mi je malo za tim zario šapu u nogu i kao da traži još. Netko je dobacio:“Tako ti je to, kad si mu dao, sad će samo tebe napadati da mu daš još.“ „Ma nema veze, dat ću mu, ima za sve, ali najprije jedno poziranje na moje prijatelje s bloga“- rekoh ja i bljeskalica sjevnu. |
26.09.2006., utorak
Orljava moje mladosti
Već sam objašnjavao svoju ljubav prema rijekama, jer je povezana s djetinjstvom, odlaskom s ocem u ribolov, a i nekim drugim lijepim trenutcima. Ova fotografija snimljena je prošle nedjelje u Cigleniku, malom selu koje pozdravlja Orljavu prije njenog dolaska u Lužane, a potom u Slavonski Kobaš na ušće u Savu. I tu sam lovio somove i noćio uz mjesečinu, uz šutnju i maštanje, dotičući zategnuti najlon dubinke, njuškajući tatin dim cigareta koje su mu trovale već tada slabašna bolesna pluća i srce. Uvijek bi mi kupio neku sitnicu, voćni sok u tetrapaku, slane štapiće ili čokoladicu. Nije morao, meni je bilo najveće veselje s njim se voziti na malom motoriću, a onda loviti na rijeci. Nitko mi tada nije bio ravan. Jednom zgodom sa s velikim crnim perajama na nogama po danu plivao uzvodno od mlina prema Dragovcima. Nelagoda je tada bila sjetiti se tada da su upravo tu znali uloviti u zamke i velike somove preko 60 kg. Velika riba za tako malu rijeku. Na svoje oči sam kao dječak vidio kada bi veliki som bez problema progutao patku na vodi. Bila su to zlatna vremena puno čišćih rijeka s puno više ribe. Sada je drugačije jer i Orljavi su baš nekako od ovog mosta, pa dolje nizvodno (s druge strane koju ne vidite) promijenili tok. Time su trajno poremetili staništa i mrjestilišta ribe. Tko za to još mari? Pomislih na trenutak kako ništa nije kao prije. Za vrijeme rata su bacali i eksploziv u rijeku, i od tada pogotovo nema ribe, pogotovo ne one krupnije i kvalitetnije. Prije nekoliko godina zbio se komičan događaj kod mosta u Lužanima. Kod jednog dubljaka u blizini mosta gotovo cijeli dan sam lovio i potrošio gotovo cijelo pakovanje specijalne francuske primame za šarane. Ja nisam ništa ulovio. Moj poznanik, vrhunski ribolovac iz našeg grada došao je loviti na mom mjestu te noći (jedno sat vremena poslije). Ulovio je šarana od oko 10 kilograma, i svi su se čudili. Ja nisam, jer sam eto uspio namamiti tog šarana, ako ne za sebe, onda barem za drugoga. Nekih pedesetak metara nizvodno kod tog mjesta jedan moj poznanik je također ulovio velikog šarana. Tjednima je dolazio predvečer i bacao šrot i kuhani kukuruz u posebno „zakamuflirano“ mjesto u granju. Eto trud mu se isplatio. Dokazao je da je pametniji od ribe. Mojih ribički priča je bezbroj, ali baš po tome su ribiči na lošem glasu. Svi misle da su lažljivi i hvalisavi, pa im ne vjeruju niti kad govore istinu. U jednom danu na toj istoj Orljavi ulovio sam dva šarana oko 3 kilograma i soma oko 2 kilograma i to usred bijelog dana. Mislim da to sada više nije moguće jer rijeka je ranjena i bolesna, u njoj je sve manje života. |
Gledati srcem
|
Robert Poletto, slijepi pjesnik Književno likovnog društva Rešetari, poput ostalih kolega, pročitao je nekoliko svojih pjesama na susretu pjesnika kojeg sam spomenuo u prošlom postu. Ne znam zašto njegove pjesme nisu našle mjesta u najnovijoj zajedničkoj zbirci koja je tom prigodom promovirana. Da li nisu stigle na natječaj? Da li možda misle da nisu dovoljno kvalitetne? Nećemo nagađati jer ne znamo pravu istinu. To sada nije toliko niti bitno, jer on objavljuje pjesme u „Riječi svjetla“ časopisu udruge slijepih Nova Gradiška. Vi ocijenite da li vrijede. Da vam budem iskren to je bio trenutak koji me se najviše dojmio na cijeloj večeri, zato što sam u njegovom glasu osjetio najviše iskrenosti, a niti malo straha ili nelagode. Ispričao nam je na jednostavan način kako gleda srcem umjesto očima. ISPUNITE ŽELJU SRCA MOGA Srce moje i duša pate Baš nikoga od vas nema da mi suze briše, Srce moje i duša pate, Jako mi se loše piše. Da li ćete dopustiti da mi teško bude Ili ćete svoju ljubav u moj život slati Ne dajte da o meni loše sude Pa da opet moram suze liti. Ne moram vam reći koliko vas volim, To već i sami dobro znate, Ne moram vam reći koliko vas želim, Ne moram vam reći da vas moje oči svuda prate. Ja vas čekam svakim danom, Sve više i više otvaram oči, Ja vas čekam, a vas nema. Ne znam zašto mi ne želite doći.  Dragi prijatelji ovaj svoj 200-ti post posvećujem Robertu i njegovim pjesmama. |
25.09.2006., ponedjeljak
Poruka za mir
U materijalističkom društvu u kakvom svi mi živimo, i ljudi su nažalost roba, ali i mjesto za oglašavanje, katkada dobar brand ili prepoznatljiv lik preko kojeg nešto pojmimo. Ipak čovjek je čovjek ima dušu i sposobnost razmišljanja, a ma koliko se to svidjelo onima koji vole strogi ustroj i hijerarhiju, katkada se želi otrgnuti iz sistema i razmišljati svojom glavom.U subotu navečer bio sam na susretima pjesnika u Rešetarima. Stotinjak pjesnika iz Hrvatske, ali i iz Crne Gore, Bosne i Hercegovina, Srbije, Njemačke, … družilo se cijeli dan (već 9. put), a navečer je uslijedilo ono najljepše, čitanje pjesama i uživanje u glazbi i zabavi. Za oko mi je zapeo gospodin u crvenoj majici koji je porukom sa svoje majice svima nedvosmisleno slao svoju poruku. Volim mirotvorce i ljude koji promiču značaj mira ili bolje rečeno koji se protive nasilju, pogotovo ratovima i potenciranju sukoba među ljudima. On je pročitao i svoju pjesmu. Pogađate, bila je domoljubna. Tko se još „pali“ na to? –možda kažu zlobnici, ali meni je to lijepo ako je iskreno, a ne „po narudžbi i zbog vlastitog interesa“.  |
23.09.2006., subota
Autoportret
Bilo je redatelja koji nisu odoljeli pojaviti se barem na tren u svojim filmovima. Likovni umjetnici su slikali svoje autoportrete što je opravdani oblik narcisoidnosti. Da nisu to učinili ne bi smo mogli vizualizirati njihov lik te ga u memoriji povezati sa određenim umjetničkim pravcima. Nedavno sam pročitao vrlo logičan post o tome zašto neki (poput mene) pokušavaju biti anonimni. Ja to činim zbog toga da ne ispadne da uživam u svome imenu i prezimenu i da ne misle ljudi da se pravim važan (jer stalno nešto filozofiram, kritiziram i katkada govorim o svojim istinskim osjećajima ili životnim stavovima). I na neslužbenom gradskom portalu Nove Gradiške) www.novagradiska.com pišem kolumnu pod nazivom „Pogled iz kosa“također pod pseudonimom Novogradiščanin. Radim još puno toga što ste možda vidjeli ili čuli ili pak pročitali, a možda i niste, nema veze. Na Internetu me ima na više mjesta raznim povodima, a nije niti čudno jer informatika mi je kad malo razmislim i temeljna struka. Ovako mi se čini da sam malo slobodniji, kao da nisam ogoljen, pa da baš svako može reći „a to je taj!“. Mislim si ja, „pa nek' si malo misle tko je“. I djevojka ako mladiću odmah da sve, pa što će on onda još moći očekivati i čime će biti iznenađen, oduševljen ili već nešto. Moje ime zapravo nije nikakva tajna i nemam nikakvog razloga ga kriti. Savjest mi je također čista, a niti se od nekoga skrivam ili od nekoga posebno zazirem. Vjerojatno sam pomalo konzervativno odgojen jer volim kod ljudi primijetiti lijepo ponašanje, bez nepotrebnih vulgarnosti i prostota. Zato i ne prostačim i zapravo sam oduševljen što do sada gotovo niti u jednom komentaru nije bilo psovanja, vrijeđanja ili sličnih gluposti. Eto danas smo vas Sunce, cvijeće i moja malenkost, odlučili pozdraviti. Ja vam mašem, a Sunce me (pod određenim kutom) pretvara u debeljka, mada to nisam. Nisam baš tako niti nizak (187cm), ali me je taj šaljivdžija i skratio. |
22.09.2006., petak
Bećarska soba
Nekad, kao i sad, kad se vratiš s posla, ili tek želiš popodne „malo ubiti oko“, treba ti soba, kauč, krevet ili nešto slično. Ima ih svakakvih, no u starim šokačkim redovito se može vidjeti, raspelo, sveta slika, kredenc, stol. Jednom poslije svirke u Davoru (prije podosta godina), još smo poslije „naših“ svatova (gdje smo svirali) išli smo malo zafirit' i u još jedne. I tako pajdo i ekipa, pjesma svirka i društvo, dočekali smo prve zrake sunca. Da se ne bih onakav mamuran morao odmah vraćati, predloži pajdo da prenoćim(?) (bolje rečeno predanim) kod njegovih. I tako je bilo. Za nekoliko minuta sam usnuo, no kad sam se probudio nakon određenog broja sati, bilo je čudo. Gdje sam? Što je ovo, kakva je to soba? Gdje sam? (Nedostajalo mi je podataka iz memorije). Sudeći po pogledu kroz prozor i slici za zidu, a i otkucaju sata s crkve, bilo je jasno da sam u Davoru. Pogledam kroz firange na vratima, u kuhinji starija gospođa koju nikad u životu nisam vidio. „Dobar dan teta. Dobar dan sinko. Ti se naspavao? Pa jesam. Jesi za večeru ili za kavu? Stipo je otišao u selo, i rekao je da će te čekati u „Plavi 9“. Dobro teta.“- Pozdravih pajdinu staru majku i izađoh u kišno predvečerje. Izgleda da smo pretjerali s bećarenjem? Bar da smo bili s kakvim curama, neg' s flašama pive. Sram nas bilo. Pajdo je još neženja i izgleda da još pati za nekim „starim neuslišanim ljubavima“. Njegova soba je još uvijek sigurno bećarska, onako šlampavo neuredna, po sistemu „baš me briga mama će oprati i pospremiti“. Ja više nisam bećar i soba mi odavno nije bećarska.- Da je bećar biti lako, bio bi bećar svatko.- |
21.09.2006., četvrtak
Proći kroz crveno
Čekao sam nekakav znak koji bi mi pomogao napisati današnji post. Razmišljao sam da li napisati „Drugi rođendan“, „Dan sjećanja“, „Hvala za život“ ili nešto slično. Kako god krenem, zastanem, obrišem. Htio sam staviti fotografiju mjesta pogibije poznanika, fotografiju neba, lampiona, ljepote prirode,…nije išlo. Danas sam imao posla više nego inače, kao da su me svi nešto trebali, od onih malih do najvećih, a obvezama će mi biti kraj vjerojatno tek navečer. Upitah se slučajno „pa tko bi danas toliko letao da mene nema?“. Evo upravo na današnji dan, dogodilo se nešto zbog čega ću pamtiti današnji datum vjerojatno dok sam živ. Ukratko, preživio sam na današnji dan napade aviona jugo-vojske ispred zgrade učilišta Relković. Vidio sam puno crvenila oko sebe, puno ranjenih i mrtvih , čuo jauke, i nekim čudom ostao netaknut. Komadići metala iz avionskih bombi zabijali su se u pločnik i zidove oko mene. Ljudi su se pretvarali u crvene mrlje na zidovima i ostajali bez dijelova tijela. Čak su kažu bacili i napalm-bombu kakvu su amerikanci koristili u Vjetnamu. Od te bombe zapalila se zgrada prekoputa, i automobili na parkiralištu. Sve se zbilo velikom brzinom. Nekoliko trenutaka nakon toga metež i strah i pružanje pomoći unesrećenima. Nakon toga danima nelagoda, ružne slike, reagiranje na svaki zvuk sirene. Nažalost to je bio tek početak. Kao kad učiš plivati na najgori mogući način, bačen u dubinu bez upozorenja i bilo kakvog naputka za snalaženje u ekstremnim situacijama. Trebalo mi je vremena da se vratim na mjesto tragedije, a poslije vremenom da sve više zaboravljam. Godine prolaze, sve sam manje patetičan pri sjećanju na današnji dan. Mislio sam da ću toga dana uvijek slaviti i radovati se što sam živ. Već dugo mi ide na živce što na tom mjestu pale lampione i o tome govore oni koji nemaju pojma što se tu dogodilo. Kako se samo usude govoriti o nečemu što nisu vidjeli niti doživjeli? Niti mramorna ploča, niti bilo kakav spomen godinama na tom mjestu, a onda u jednom danu nešto glume. Čak su dali djeci iz Gimnazije da sprejevima unakaze taj sveti zid boli tih nedužnih ljudi, nasadili su tu i telefonsku govornicu i pano za plakate Doma kulture. Koliko god na svoj način volim svoj rodni grad, toliko ga katkada i mrzim zbog ovakvih stvari. Na fotografiji vidite maratonca Dražena Flajsa koji danas sa svojim prijateljima protrčao kroz naš grad. Riječ je o 5. Memorijalnom ultra-maratonu Zagreb-Vukovar u spomen na poginule hrvatske branitelje. On je prošao opet kroz crveno, i to mu nije prvi put, kao niti njegovim kolegama. Dok su u nekim sredinama ovim ljudima pripremili doček, u ovom našem bajnom gradu samo su rijetki došli zapljeskati i pomislili „svaka vam čast dečki“. Političari nisu imali vremena, kao ni brojni drugi. Ti isti dečki iz Zagreba dolazili su autobusima u maglovita novogradiška jutra tu ginuti na bojištu. Danas nas podsjećaju svojim znojem i žuljevima da ipak neke stvari ne bi trebali zaboraviti. |
20.09.2006., srijeda
Nerazumijevanje
Papa Benedikt XVI je svojim nedavnim govorom u Njemačkoj uzburkao svjetsku javnost, a posebno muslimanske zajednice u arapskom svijetu i u Aziji. Uslijedilo je i dodatno pojašnjenje dijelova govora i njegova svojevrsna isprika i iskaz žaljenja, koji kako čitamo, nije zadovoljio revoltirane. Uslijedile su nove ozbiljne prijetnje muslimanskih ekstremista. Već je zbog tog govora poginula nekolicina ljudi, spaljeno je više crkvi, ubijena jedna redovnica. Otvorena su brojna pitanja. To se nije trebalo dogoditi. Doista mislim, mada to može zvučati kao pametovanje generala poslije bitke. Ništa ne opravdava nasilje i prijetnje. Poštujem svoju, ali i druge vjere, pravoslavnu, muslimansku, budističku, židovsku itd. Sa vjerskim osjećajima nije se igrati, izrugivati ili pak možda tek prividno biti dvosmislen. Gledano kroz povijest, ovo nije ništa novo, jer visokodostojnici pojedinih vjerskih zajednica već tisućama godina zapravo posredno utječu na politička zbivanja na svim kontinentima i po pojedinim pitanjima blago rečeno polemiziraju u javnosti (najčešće preko medija). Konstantno jedna strana osluškuje što druga o njoj misli i javno govori. Neki od njih (poput meni posebno dragog Ivana Pavla Drugog) vjerujem da će ostati zapamćeni po svom mirotvorstvu, svetosti, blagosti, a neki nažalost po ratno-huškačkoj retorici, stjecanju bogatstava i utjecaja ili nečem trećem. Da li su muslimanski vjernici posebno osjetljivi ili taj oblik senzibilnosti svojstven primjerice i kršćanima, židovima? Svatko od nas (pogotovo u Hrvatskoj) ima svoje viđenje i iskustva recimo odnosa katolika i pravoslavaca i s tim u svezi njihovih crkvenih poglavara, primjerice prije, za vrijeme i nakon nedavnog rata u Hrvatskoj. Da bi smo nekoga shvatili, trebali bi smo ga što bolje upoznati, ili barem pokazati dobru volju za tim. Muslimani su zadnjih godina (posebno pod utjecajem američke kampanje protiv terorizma) često puta i nepravedno stavljani u namjerno uopćen negativan kontekst. Mislim da to nije u redu. U njihovom svijetu kršćani gotovo redovito bivaju prikazivani kao sve zlo ovog svijeta, što također nikako nije u redu. Nekako me ljuti što se ovo najnovije uopće dogodilo, a ponajviše zbog onih malih običnih ljudi koji su tim povodom postali ili postat će žrtve zla. Mislim da moramo biti na braniku svoje vjere mudrošću, a ne mačevima (koje su ionako zamijenile nove tehnologije, pa čak i atomske bombe, kompjutori ili borbeni zrakoplovi i rakete). Ova posljednja rečenica kao da govori o ratu svjetova, civilizacija. Ipak vratimo se u realnost i u sklopu ove priče o razumijevanju i nerazumijevanju pogledajte ovu malu fotografiju . To je pravoslavni manastir Svetog Nikole, snimljen nedavno povrh Orahovice u pogledu s obronaka Papuka prema Osijeku, dakle usred Slavonije koja je bez sumnje pretežno katolička. Nadam se da ćete ovo protumačiti kao misao da bi smo trebali imati mjesta i vremena jedni za druge, više nego do sad, da ne bude opet mačeva i ratova. |
19.09.2006., utorak
Florijanov šljem
Bloger http://arhangel.blog.hr/ je napisao zanimljiv post o nasilju među djecom i o tome kako smo postali bezosjećajni, spominjući nedavni događaj kada su djeca mobitelom snimala kako njihovog vršnjaka drugi ubada nožem. To je stvarno da se čovjek zamisli, a nakon prezentacije tog događaja u medijima, i da se posrami i upita, pa kuda to sve vodi? Neobrazovanost, nekultura, primitivizam i poticanje na najniže strasti i nasilje, po meni djeci se servira upravo u obitelji i okolini u kojoj žive još od najmlađe dobi. Koliko je roditelja reklo djetetu: „Pa lupi i ti njega! Brani se nemoj biti blentav!“ U obitelji problemi, u društvu neimaština, u školi nerazumijevanje, u medijima promicanje blago rečeno sumnjivih vrijednosti. Možda nema neke direktne veze s tim, no ja se sjećam (a i osjetio sam na vlastitoj koži) što znači od malena razvijati osjećaj da mi ljudi moramo jedni drugima pomagati, a ne ostavljati jedan drugog u nevoljama u presudnom trenutku. Mi smo recimo bili vatrogasna mladež. Razvlačili smo cijevi, vježbali gašenja požara, a nakon toga kasnije u nekoliko prigoda pomogli ljudima. U dva navrata izvlačio sam i unesrećene u prometnim nezgodama. To se dogodilo kad sam rano jutrom išao sa sviranja. Onako polomljene i ukliještene spasili smo ih (moj kolega i ja) od smrti i iskrvarenja. Jednog mladića smo uspješno reanimirali, izvukli mu jezik iz ždrijela koji ga je gušio, polegli na bok, a najteže ozljede je imao onaj koji je rekao da je s njim sve u redu i da pomognemo njegovim prijateljima (!?!). Tijekom rata spasili smo jednog ranjenika kojemu je granata gotovo odsjekla nogu. Zanimljivo nikada nisam kasnije sreo te osobe, nisu nam ni hvala rekli ni tada ni kasnije. Nema veze, to je bila naša ljudska dužnost. Valjda je Bog htio da se u tom trenutku tu zateknemo. Kao dječak osnovnoškolskog uzrasta trčao sam po hitnu pomoć kada je na autoputu teško stradao jedan motociklist. Preživio je, kasnije hodao na štakama, ali nikada nije znao tko je dozvao pomoć(Francuz koji ga je automobilom zahvatio od straha se nije mogao niti pomaći, a ja sam otrčao nekih kilometar po liječnike). Doživio sam požar u svojoj kući koji do danas nije razjašnjen. Netko ga je namjerno podmetnuo. Sreća je da su vatrogasci brzo stigli, a ionako je šteta bila velika. Što bi bilo da ti ljudi nisu došli, bolje je i ne razmišljati. Mi moramo uvijek i svugdje bezrezervno pomagati ljudima u nevolji, a ne se ponašati kao da nas se to ne tiče. Vatrogasci imaju dobro znani moto: vatru gasi-brata spasi. Evo vam poklanjam svima jedan stari vatrogasni šljem da vas čuva od svih nevolja i potiče u vama ljudskost |
Otuđenost?
Da li su boravak za kompjutorom, pisanje blogova, komentiranje postova i slične aktivnosti zapravo znak otuđenosti? Suvremeni način i stil života podrazumijeva da vrijeme koristimo racionalno, odnosno da ga baš i nemamo za razbacivanje. Zašto onda ono malo slobodnog vremena rado provedemo pišući nešto i kontaktirajući u virtualnom svijetu s nepoznatim osobama? Iskreno, kada je riječ o kontaktima s ljudima, meni to stvarno ne nedostaje jer posao (a i korisni hobi) su mi baš vezani uz neprekidne kontakte i uzbuđenja. U obitelji nalazim mir i zadovoljstvo i najdraži su mi trenutci provedeni s mojom suprugom i djetetom. Ipak volim napisati post, jer gledam na to kao na treniranje mozga i stvaranje nekih malih literarnih cjelina koje sa fotografijom mogu dočarati neku misao. Svako stvaranje neke pozitivne vrijednosti smatram korisnim. Brojni blogovi koje posjećujem na neki način me obogaćuju novim, često produhovljenim saznanjima a zašto ne i duhovitostima. Priznajem, primjerice dnevni tisak i brojne revije, tjednike, i slične tiskovine, smatram dosadnim i čak neinformativnim. Zbog stege uredničke ili vlasničke strukture i novinari koje inače poštujem katkada pišu ne po diktatu misli nego po diktatu politike ili nečijeg interesa. Na blogovima koje čitam, toga uglavnom nema. U standardnim medijima općenito nije zastupljeno mišljenje „malog“ čovjeka nego samo nekih nazovi umova i mudraca bez pokrića. Više me oduševi iskren post neke mlade osobe nego starog kolumnista koji je preživio sve sisteme i sada govori jedno, a prije je pričao drugo (kako vjetar puše). Općenito takvi misle da je ljudsko sjećanje krhko i da mogu uvaljivati rog pod svijeću. Htio bih reći da vjerojatno nisam otuđen više od drugih. Kad sam prije imao više vremena , uživao sam u glazbi, čak i skladanju, zatim ribolovu, prirodi i dokoličarenju po kafićima sa društvom. Promijenio sam smjernice moga interesa i našao mjesta za pisanje bloga i komentiranje postova nekih meni simpatičnih autora. To mi pričinjava zadovoljstvo, a nikoga time niti vrijeđam niti bilo što uvjetujem ili tražim. Na fotografiji je osamljena riba u jednom od jezera na Jankovcu, smirena, ne previše plaha i bojažljiva. Kao da se već navikla da ju gledaju i da ako treba na vrijeme klisne ako dođe do opasnosti. I da možete bolje osmotriti njen fizički izgled ( da nije ovako sitna i ona i fotografija), ne bi vam ništa značilo (riba ko' riba). Ona ima puno prirodnih neprijatelja i malo onih iz svoje vrste koji su ju eventualno spremni zaštititi. Za svakodnevno preživljavanje treba joj vrlo malo, a to si i nađe. Ona kao da se time previše ne opterećuje i gleda svoja posla. Kao da pozira u ljepoti prirode nekoj umjetničkoj duši koja ju je zapazila u gomili. Baš me podsjeća na mene u ovom društvu na Internetu. |
18.09.2006., ponedjeljak
Plam kadife
Da li to gori vatra u vrtu? Tko je zapalio plamen u kojem vidim cvijet? Tko je to stvorio cvijet u kojem vidim plamen? Opet je On razbacao dijamante po pijesku, zlato u rijeci ili život u Moru. Razmeće se svojom moći u igri s ljudskim osjetilima. Da li u nama netko vidi plamen? Imamo li snage, ljepote, ljubavi u sebi ili ne? Da li nam je On to darovao? Primjećuju li drugi to u nama? Da li je to ikad bilo u nama? Da li je nestalo, skriveno i nikad neće biti otkriveno? U igri skrivenih mudrosti, ljepota tajni i istina vjere, lutam katkada pozvan ili poput stranca. Možda sam tražio i kod tebe Njegov trag? Možda ćemo ga tek sad zajedno otkriti? |
Kiša na ružama
Vrijeme je za ljepotu. Jesenja kiša lagano rosi po laticama ruža. Kao umivanje djevojačkog lica. Prve magle i mraz smežurat će tu ljepotu i naglo će ih ostarjeti. Jutarnje hladnoće bit će prejake. Nestat će te ljepote do slijedeće godine. Kao gubitak kojeg će priroda nadoknaditi, kao da cvijet glumi čovjeka ili lijepu ženu koja je blistala, očaravala i bez problema zavodila mnoge, a potom ostala sama. Prava ljubav vječno traje samo u pjesmama, ostalo je pretjerivanje. Prolaznost, vrijeme kojeg ne može nitko kupiti, ni čovjek, ni cvijet. Ljepota cvijeta skriva se u riječima i kroz doživljaj oka urezuje se u misli. Prevarila je eto i nadmudrila magle i mraz. Lijepa mudrica, zavodljiva i neodoljiva i tebe je ugledala prije svoje prividne smrti. |
15.09.2006., petak
Za bebe i ostale
Da li su im dojadili prigovori mnogih da nije u redu da samo zagrebačka djeca imaju poseban privilegirani status prigodom dodjele školskih knjiga? Da li je proradila savjest ili nešto treće? Uopće sada nije bitno. Važno je da Vlada RH (u sklopu pronatalitetne populacijske politike) odlučila od slijedeće godine svim osnovcima i učenicima prvih razreda srednjih škola omogućiti besplatne udžbenike. Time je od onih „malih“ ljudi (koji odgajaju i buduće velike ljude) zaslužila čistu peticu. Ma znamo mi da to nisu besplatni udžbenici, nego da će se to platiti iz državnog proračuna kojeg svi punimo, jer se nama otkida kroz poreze iz plaća i drugih naših prihoda. Riječ je dakle o pravičnijoj raspodjeli koju su neki okarakterizirali kao vješt predizborni trik. Pa zato su i izabrani da donose dobre odluke, da budu pravičniji od prethodnika, da slušaju bilo naroda i da ne prave greške koje bi ih mogle koštati mandata. Neki dan razgovaram s prijateljem policajcem, ocem petoro djece koji je doista podigao kredit da bi djeci mogao kupiti knjige za ovu godinu. Kaže teško mu je, ne ide mu se u mirovinu jer misli da još može raditi. Bio je u ratu od prvog dana i misli da bi trebao zarađivati toliko da bar djecu može normalno školovati. Nije ostvario nikakve privilegije, a svi ga poštuju i pozdravljaju kad ga sretnu. On će se, kao i mnogi radovati povećanju dječjeg doplatka i onom dodatku od 500 kuna na treće i svako ostalo dijete, te još neke olakšice koje donose nove zakonske odredbe. Mislim si kako ljudima s kojima se družim zapravo treba tako malo da budu sretni i kako nitko od nas nije megaloman, pa da krade kao neki stotine milijuna kuna i glume u javnosti velike frajere. Roditeljima brojnih obitelji „kapa do poda“ uvijek i svugdje. Pogledajte koliko košta oprema i hrana za novorođenčad. Kažu ljudi mala djeca-mala briga, velika djeca-velika briga. Sve je to skopčano i sa novcima, jer se ne živi od zraka, lijepih riječi. „Tata daj mi za užinu, daj za „Mak“,. ..daj za ovo, daj za ono, roditelji čuju svakodnevno. Lako se uhvatit za džep i dati, ali treba imati. Imućniji se čude kako neka djeca nemaju kod kuće kompjutor, DVD, Play station, pa to bi kao trebao danas biti standard. Dobro je da se ima i za prehraniti i za odjeću. Ipak roditelj je roditelj, pa će svom djetetu kupiti i kompjutor na kredit, i bicikl i ostalo, da ne bude „među najgorima“. U ovoj našoj Hrvatskoj obitelji bi trebale imati bolji standard, a ne da čim netko spomene obitelj , samo se misli na socijalu i besparicu. Kad to gospodo doista promijenite na bolje ( hvala Bogu nešto ste pokrenuli) onda će i puk o političarima suštinski promijeniti mišljenje (dakako na bolje). |
14.09.2006., četvrtak
Guske i magla
Pazite se stižu jesenje magle. Sjetite se Radićevih gusaka koje su znale zabauljati i pogubiti se bez veze. Krhko je pamćenje pa ga valja češće obnavljati. Kažu ljudi nekom je dovoljno reći jedanput, ali nekome ne vrijedi niti sto puta ponavljati. Moramo se čuvati i jeke i odjeka. Primjerice popne se veliki političar neke velike stranke, na nekom važnom skupu za govornicu, pa nešto veliko kaže u velikoj našoj lijepoj metropoli. Ako se i sami bavite politikom, dobro slušajte, jer vi ste na nižoj razini njegova jeka. Treba se paziti da se nešto krivo ne čuje, pa da kasnije bude „jao jao nisam znao“, ili „joj pa ja sam skroz drugačije razumio“. Nije to stranačka stega, to jednostavno stvar izoštrenih čula. Ako se kaže primjerice „moramo ići u obračun sa kriminalcima u pretvorbi i privatizaciji“ nemojte odmah navaliti otkucavati možda čak i svoje stranačke prijatelje. Tu vam je bitna riječ „moramo“ koja ne znači odmah nužno i „idemo“. Ovo je bio tek lakši trening. Ako nam Slovenci baš sad kad imaju izbore tamo nešto petljaju oko Mure, to znači da se vi trebati sjetiti svog susjeda koji se zapravo cijelo vrijeme pritajio i glumi dobricu. Možda vas ogovara, a rekao je da će vas pohvaliti i podržati kad budete dograđivali nešto u dvorištu. Tko je zapravo izmislio susjede? Zašto i mi moramo nekome biti susjedi? Da li smo onda možda i mi nekome problem? Dakle i tu razmislite da li možda o svemu imate svoj stav ili prihvaćate ono što vam mediji serviraju. Ako ste ovih dana liječniku koji je prema vama baš bio dobar dok ste ležali u bolnici odlučili darovati bocu pića ili bombonjeru, ni slučajno to sada nemojte činiti. Sad je najgori trenutak za to, a uostalom oni toga imaju u izobilju. Najgore je što će vas on gledati kao da ste u ime svih mogući tajnih službi poslani da ga testirate. Možda vam prepiše i krivi lijek da vas se riješi?(ovo je dakako crni humor). Čim je došla jesen, evo i magli vezanih uz izbore. Stranke na vlasti se hvale da nam nikad nije bilo bolje, oni iz oporbe kažu obrnuto. Jedni uljepšavaju, a drugi kao da se flomasterom igraju po vrijednoj slici. Pa vidimo mi što valja a što ne, dakako sve dok nema magle. Kad to gledamo kroz maglu, nismo više sigurni u svoj prijašnji stav. Što taj Radić ima protiv gusaka? Jel' on to nas sve usporedio s njima? Pa to su ljupke životinje koje rijetko kad imaju ptičju gripu. Zabranjeno ih je držati van dvorišta (zbog prometa), možete ih šopati (ako imate s čim i ako znate kako se to radi), a one će vam uzvratiti siktanjem i možda vas i ćapiti za nogu kad se uplaše ili kad se vi tome najmanje nadate. Guske, pogotovo one divlje imaju mogućnost odlepršati na jug čim dođu magle. Dakle on je mislio na one domaće koje ne lete, odnosno i da hoće ne mogu. Tu smo di smo. Na magle smo se već i navikli, uostalom mi koji smo tu domaći, bolje poznajemo staze i pogaze od onih što su tu odnedavno. Nama je magla ko' dobar dan. Kad s mora, recimo iz Dalmacije kreneš prema unutrašnjosti. Jutrom bude divan dan kad si krenuo. Čim si prošao kroz tunele Velebita, eto ti magle. Na to se moraš naviknuti, htio ili ne. Uz sve to ti još i Radić skače po živcima sa svojim guskama. |
Ples strasti
„Žene su ukras prirode, žene su ženstvene,…muškarci su pravi muškarci, one ih mole, one ih mole da ih vole, da ih vole“- to je dio nekad popularne pjesme grupe „Buldožer“. I što se u tim odnosima u međuvremenu promijenilo? Ništa. Paun se udvara paunici šepurenjem i pokazivanjem perja. Neke ptice izvode razne vrste ljubavnih igara optrčavajući oko ženke ili tapkajući u mjestu uz zavodnički cvrkut. Jelenovi riču i pozivaju na parenje. Kod kunića nema puno udvaranja, ali zato su neke životinjske vrste vrlo izbirljive i nastoje se pariti samo sa mužjacima koje smatraju zdravima i snažnima. Lososi imaju vrlo neobičan i vrlo kompliciran proces osiguranja potomstva, pa plivaju uzvodno i na kraju uginu, a njihova tijela bivaju hranom malim tek probuđenim ličinkama njihove vrste. Htjeli priznati ili ne ali u ravnoteži prirode ženke i mužjaci podjednako trebaju jedni druge. U tim igrama zavođenja ili osvajanja služe se raznim trikovima da bi na kraju dobili ono što žele. Mužjaci će se ako treba i ponižavati, glumiti, no to isto rade i ženke. Isticanje ili sakrivanje vlastitih prednosti i nedostataka također je dobro znana igra. Kako osvojiti ili biti osvojen(a)? Nekome je to jako važno, a nekome baš i ne. Neko će reći da su za sve krivi hormoni i razni „biološki sklopovi“u našim organizmima. Na raznim feštama, u svatovima, zabavama, plesnjacima, kao da se vraćamo u praiskonske igre tijelima. Glazba je divna pomoć u toj prigodi, a ritmovi (kao udarci po bubnju nakon dobrog ulova) dočaravaju dinamiku nekih tjelesnih radnji. Ako svemu dodamo malo koreografije i stilizacije, eto nam i originalnosti. Ma da skratim. Volim kad plešu dok sviramo. To je dokaz da mi glazbenici ne „tepemo“ svatko po svome, nego da imamo homogeni zvuk koji pokreće i pobuđuje (nadam se) lijepe porive. |
13.09.2006., srijeda
Maske
Samo bolestan čovjek voli kad o njemu drugi imaju loše mišljenje. Dakle, svi se mi uglavnom trudimo o sebi u okolini stvoriti što bolju sliku. Neki se ne moraju previše truditi, dok drugi navlače maske i zapravo skrivaju svoje pravo lice. U javnost katkad procuri istina pa tako saznamo da je „taj fini gospodin“ primjerice nasilnik u obitelji, da tuče ženu i djecu. Drugi se pak zaklinju u poštenje, a zakidaju radnike, na vrlo sumnjiv način privatiziraju i prednjače u gospodarskom kriminalu, utaji poreza itd, itd. Oni što katkada razotkriju one koji nose maske, bivaju u nezavidnoj situaciji, ostaju bez posla i bivaju kažnjeni za poštenje. Što je to građanska hrabrost? Vrijedi li odati ime liječnika koji prima mito? Sudstvo, policija, zdravstvo, mediji, školstvo, politika. Gdje se „smije dirnuti“ a gdje ne? Svako društvo je na svoj način pokvareno i pošteno. Osobno mi se ne sviđa američka vanjska politika, ali sviđa tradicija političkog sustava primjerice u Njemačkoj. Kod nas kao da su se stranke s predznakom socijal-demokracije, zapravo odrekle radnika. Na domoljublju su mnogi već sagradili vile i pokupovali dobrih automobila i uhljebili se u nekoliko mandata. Korupcije, nepotizma, cinizma vladajućih u odnosu na oporbu, ima svugdje ( nije to samo naša stečevina). Nasilje u obitelji upražnjavaju i profesori, liječnici, novinari, osobe iz javnog života, a ne samo neobrazovani ljudi. Nema tu pravila, živimo u svijetu kojeg možemo smatrati poprilično nepravednim. Trebamo li i mi navući masku i reći:“Udri bajo, sad ću vam je pokazati kako se to radi!“, pa i sami postati ono što i ne želimo ( da bismo preživjeli). Dakako da ne trebamo. Ja čak i ne volim ružne maske, a kamoli ljude takvih obilježja. Maske odobravam samo u vrijeme karnevala. Budi ono što jesi. Možda lijep, možda ružan, možda dužan, možda tužan. I takvog te treba ovaj svijet na diku i ponos. Problemi dođu i prođu, pa nažalost opet dođu. Život nam je i horor i komedija i drama i akcija, kako kad. U maskirnim odorama iz rata sada radimo u polju ili idemo u šumu po drva. |
Kofer
Pobjeći nekud daleko od svega. Vjerujem da je i vama katkad ta ideja došla u misli. Dok sam bio u Zagrebu jednom zgodom sam u tadašnjoj NAMI kupio kožni kofer. Učinilo mi se to potrebnim jer sam u podsvijesti znao da jednog dana nekud moram otputovati. I dogodilo se. Suznih očiju spremao sam odjeću u njega i pitao se što me to tamo čeka. Život se sastoji od pobjeda i poraza, no katkada temeljita promjena stila ili načina života dobro dođe. I promijenih tada sve. Iako se nisam osjećao zdravim, vremenom ozdravih. Vratih se ljudima i oni meni. Spoznah da vrijedim i da vrijedi živjeti. Podeblja žena plave kose gledala mi je u dlan i rekla da ću imati obitelj, djecu, sreću i da će jako puno ljudi za mene čuti. To je bilo prije rata i baš u to nisam nešto niti povjerovao. Pogodila je. Taj je period mog života okončan je uspješno. Nakon skepticizma prve godine kad su me gledali s podozrenjem, druge godine su me prihvatili i smatrali svojim. Kad mi je ondje bilo najljepše, digao sam sidro. Pitali su me zašto odlazim, zašto ne ostanem? Rekao sam:“ Ja moram ići kući.“ Dodao sam:“ Ne mogu to više gledati, mene trebaju moji.“ Otišao sam popraćen začuđenim pogledima. Bilo je to neposredno pred rat. More koje mi je pomoglo, ali ja sam ga zamijenio ravnicom Slavonije. Nije mi bilo žao, išao sam za svojom sudbinom. Obećao sam Moru da ću mu se vratiti i održao sam obećanje. Moj kofer je prošao gore, čak je i gorio u požaru nekoliko godina nakon toga. Evo me tu gdje jesam. Već sam počeo puštati korijenje. Volio bih da puno toga nisam nikada niti vidio, a kamoli proživio. Ne vrijedi stalno prelistavati stranice povijesti, jer neke su stranice već nečitke i svaki put se drugačije pročitaju. Ako ikada budem imao vremena (možda jednom u mirovini) o tome bi trebalo napisati knjigu, a možda i ne, jer bih morao spomenuti i one koji to ne zaslužuju. Kažu ljudi "pun mi je kofer svega". Ovih dana vidjeh stari kofer sličan mojem. „Škicao“ me ispod kanapela. Kao da me zeza stari pokvarenjak. Tko zna što je taj sve vidio i doživio? |
12.09.2006., utorak
Braća
Bowie je pjevao o tome kako svi možemo biti heroji barem jedan dan. „Prljavci“ kažu „uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice,…“. Gitaru sviram od četvrtog razreda osnovne škole, a električne od prvog srednje (davno je to bilo). Dok su drugi tepli loptu, ja sam prebirao po žicama i bildao jagodice na prstima. Kupovao sam ploče, pojačala, a i danas često nosam zvučne kutije, kablove i ostalo kad idem na svirku. Kad sve zbrojim nakon svih tih godina sviranja mogao bih reći da nisam postigao ono što sam želio. Sjećam se slikovnice iz djetinjstva o tome kako je čarobni frulaš oslobodio grad od štakora. Pamtim scenu iz jednog starog hrvatskog filma (glumio je Fabijan Šovagović) kada stari berdaš dolazi iz svatova i vadi iz džepova pečenku da nahrani svoju gladnu dječicu. U mislima mi kadrovi pokojnog snimatelja Gordana Lederera i u podlozi „braća po oružju ( The Dire Strates). Pomislim na plesnjake i praćenje prvih koncerata Azre, Prljavaca, Filma. Kroz band-ove u kojima sam svirao prolazili su razni ljudi, nerijetko gramzljivi i loši svirači, a rijetko dobri prijatelji. Bilo je i lijepih dana ali davno kad smo bili jako mladi (i ako treba i na rukama nosili pojačala na svirku). Moje najdraže gitare su mi pravile društvo noćima, a sada spavaju na krevetu. Pokrivene su prekrivačem kao da spavaju i sanjaju naše zajedničke dane mladosti. Mislio sam da mogu mijenjati svijet, da mogu sve – s gitarom u rukama. Volim danas vidjeti nove band-ove i iskrenu svirku. Volim se rukovati s gitaristima, mojom braćom po oružju. |
Radio
Na neki način sam sudbinski vezan za radio prijemnike, mada to nisam što kažu ljudi „niti u snu mogao sanjati“. Pamtim da je u našoj obiteljskoj kući po cijeli dan svirala glazba. Radio prijemnik bio je na poklopljenoj šivaćoj mašini (onaj stari RIZ-ov žućkasti model koji je imao poveće kolute za traženje stanica odnosno frekvencija). Slušale su se najdraže domaće zabavne pjesme, vijesti i ostalo. Mi djeca bi kao papagajčići ponavljali refrene pjesmica koje bi uspjeli zapamtiti. Hitove je zapravo promovirala više (crno-bijela) televizija. Već u adolescentskoj dobi želio sam imati kazetofon s radijskim prijemnikom., da bih si mogao snimati pjesme (jer tada sam već sviruckao na veliko). Nažalost, nismo imali novaca za tehničke novotarije, pa mi je to uspjelo tek kad sam zaradio nešto „svog“ novca na školskim praznicima. Trebalo mi je i pojačalo za gitaru kojeg nisam mogao kupiti. Družio sam se s prijateljima koji su imali više tehničkog znanja od mene, pa smo uspjeli od starog radija napraviti gitarsko pojačalo ( pick-up sam bio nalijepio žvakaćom gumom za unutrašnjost stare akustične gitare). I tako sam jednog dana iz sobe kriomice odnio radio u susjedstvo. „Gdje je naš radio?“- odmah su uslijedila pitanja. „Ma pokvario se , pa sam ga odnio Dadi na popravak“-rekoh spremno. I nema radija nazad, a mi „skidamo“ The Beatles-e, The Stones-e, i ostalo i „tutnji svirka“ na svih 5 wata jačine zvučnika, a mi sretni i već maštamo o band-u. Prolazili su tjedni, i ukućani su zahtijevali da vratim radio kući, bio on pokvaren ili ne. Vratio sam ga, ali više nije „hvatao“ niti jednu frekvenciju. Moji kažu.“a uspjeli ste ga smrdati“, a bio nam je dobar tolike godine. „Njega je tata kupio među prvima u selu, a ti ga sad upropastio“- bile su optužbe na moj račun. Od tada se više nikad u našoj kući nije previše slušao radio. I sada imam novu glazbenu liniju i u kuhinji mali radio-kazetofon, no što to vrijedi. Pokojna susjeda, zvali smo ju Mamika (gospođa Marija), pred kako će umrijeti oko dvije godine gotovo da nije izlazila iz kreveta. Jadna se polomila kad je jedne zime išla k nama po vodu, a zapravo je dolazila zbog druženja i razgovora. Radio joj je u krevetu bio jedini prijatelj. Kad bih ju došao posjetiti prepričavala mi je vijesti i novosti i rekla da joj je posebno drago kada čuje nešto o našem kraju. Pomogao sam joj montirati radio prijemnik kraj uzglavlja kreveta i promijenio adapter za napon ( jer joj je rodbina darovala nešto što nije moglo raditi na našu struju od 220 volta). Kad vidim stari radio-aparat sjetim se Mamike i moje prve električne gitare. Čudno baš je danas blagdan Imena Marijina. Koja slučajnost (a možda i ne). |
Mačke
Izlazim jutros iz jedne gradske mesnice, osjetim nešto me dodiruje po nogama, kad ono mačka. Lijepa šarena, sjajna, uredna, umiljkava se ne bi joj bacio komadić mesa iz vrećice. Pa jedino da ga odgrizem onako sirovog, mislim si ja, pogledam je začuđeno i odlazim, ili da ti dam sve, a ja odem kupiti drugo. Razmišljam kako eto životinje preživljavaju od „žicanja“ i prošenja milodara. Ova je lukava baš pogodila gdje ima najbolje klope. Podsjetila me na jednog mog bivšeg psa, koji je isto tako obilazio mesnice i dovlačio kosti kao od dinosaura. Kod kuće imam problem jer susjedi su se odselili, a mačke prešle na hranu kod nas. Da stvar bude gora svako toliko pojavi se pokoja nova, nekad mala mlada, nekad pokoja odrasla. Sve je to gladno, a mi smo dobra srca, pa nas iskorištavaju. „Bolje da hranimo jedno prase nego te mačketine“ -kaže jedna od rijetkih racionalnih osoba iz moje obitelji. A što ćemo s njima i oni su božji stvorovi, a i love miševe i rastjeruju štakore koji se pojave iz kanala i zapuštenih ruševina (još od rata). Pomislih na to kako se ljudi katkada ponašaju kao te mačke. Naizgled umiljati i dragi, a zapravo gledaju samo kako će se okoristiti, a potom nastaviti svojim putem. I u ljubavi mačke katkada pretjeraju, pa „zaglave“ na prometnicama (najčešće u veljači), a njihova noćna dreka (kao da se mala djeca glasaju) ponekad izludi, pa kao u crtiću, poleti papuča ili već nešto u pravcu dreke. To je kao kad vas smeta buka iz preglasnog diska iz susjedstva. Baš njih briga što bi vi htjeli odspavati u nekom realnom vremenu (recimo od 2 do 7). Bećari i bećaruše iz sela, kao i mačke, viđaju se „kraj taraba“. Dolazi jesen, pa zima, pa svako živo biće gleda kako bi se udomilo u nekom toplom kutku. Kod mene mačke, a niti psi, nemaju što tražiti u kući, i mogu jedino boraviti u dvorišnim zgradama. Ljubav prema domaćim i inim životinjama mora imati granice (higijenske), dapače gade mi se dlake i životinjske izlučevine po kaučima, sjedištima automobila i ostalom. Poneki lukavi pas ili mačka, ako ste neoprezni, pretvore vas časkom u svog malog roba. Kupujete im hranu, održavate, cijepite, i još se ubace u obitelj i htjeli bi biti ravnopravan član, kao recimo vaše dijete. E ne može. |
09.09.2006., subota
Plod
Grozdovi dozrijevaju i mijenjaju boju iz zelene prema crvenoj, žutoj ili plavoj. Kao u životu kad kažu „još si mlad i zelen“, vremenom dozriješ, koncentriraš u sebi kvalitetu koja vrijedi i može (kao u ovom slučaju) dati ukusno jelo, sok ili vino. Svaka boba vrijedi. Otpornije sorte će dati plod i bez velike dodatne skrbi čovjeka, a one nježnije i kvalitetnije bez pomoći bi oboljele i nikada ne bi dozrele. U vjerskim tumačenjima upravo grožđe i vinova loza imaju posebno značajnu simboliku gotovo neusporedivu s drugim voćem. Bobe na grozdu ili sami grozdovi ili loza, kao da simboliziraju ljude ili mnoštvo jedinki koje čudom života bivaju stvorene a kasnije pretvorene u druge neočekivane oblike. I ovaj grozd zapravo više ne izgleda kao u trenutku fotografiranja jer je to bilo prije dva dana, a od tada je Sunce svom žestinom potaklo procese zrenja u svakoj od boba. Tako je to kad radiš s prirodom, tu nema zastoja, to je dinamika koja ne zna što to znači stati, zaustaviti |
Boje su oko nas
Ovi divni rano-jesenski dani donose obilje boja i veselja iz vrtova, šume, voćnjaka. Kao da se priroda poigrava i šali. Ne znam zašto me ove ukrasne tikvice podsjećaju na klaunove. Zgodno ih je vidjeti u aranžmanima u kući ili u nekim izlozima. Sada je zapravo obilje hrane u prirodi, pa se i neke životinje intenzivno hrane da nakupe zalihe energije za zimski period. Da imam vremena išao bih u ribolov na šarana koji se sad intenzivno hrani prije faze mirovanja. Ne znam što mi je ljepše, da li proljeće ili jesen u našoj Slavoniji. Sada se pune ambari. Orasi idu u vreće pa na tavan, vise lanci crvenih feferonki ( trebat će za kolinje). Svi nešto skupljaju, kuhaju, spremaju zimnicu i vrijedni su više nego inače. U ovo vrijeme posebno je lijepo vidjeti i bogatstvo naših narodnih nošnji koje simboliziraju upravo to bogatstvo hrane i obilja, tako svojstveno slavonskoj jeseni ( o onom najveselijem obliku). |
08.09.2006., petak
Za sina
Njegovo djetinjstvo je otvorena knjiga u kojoj će se nadam se upisivati samo lijepe riječi. Volim plavo i njega doživljavam kao naš najljepši dar s neba. Kad god dobije fotoaparat da nešto snimi, on krene prema ljepoti cvijeća i životinja i s osmjehom uživa u ljepoti života. Ovog puta neka za promjenu bude cvijet kojeg je tata snimio. Neke njegove cvjetove već ste se mogli vidjeti na ovom blogu (a da to niste ni znali). On je već imao i svoju samostalnu izložbu slika i moram mu kupiti „štafleraj“ za njegov mali atelje. On je nama najvrjedniji i dat ćemo sve od sebe da ima sve ono što možda mi nismo mogli imati. |
Za moju dragu
Već sam mislio sam da se neću niti oženiti ni imati obitelj i dijete koje sam iskreno želio. Onda se pojavila ona, koju kao da sam znao cijelog života. Kao da se upravo nje sjećam kad je bila djevojčica, ili mi se samo čini? Nikada s nikim nisam bio toliko iskren i otvoren i ona me je shvatila i odlučila mi darovati sebe. Slijedeći mjesec obilježit ćemo desetu obljetnicu našeg braka. Problemi, teškoće, ali i radost i zajedništvo i ljubav i posebna pažnja prema našem sinu nas čvrsto vežu. Kao da sam cijelog života tražio najljepšu crvenu ružu na svijetu. Ona ne može pripasti nikom drugom nego samo njoj. |
Ruže mog djetinjstva
Evo nakon obilazaka blogova nekih meni dragih pisaca (koji eto i mene posjećuju) hajde da i ja nešto suvislo složim za danas. Jučer popodne kao da me nešto vuklo u divan ambijent prirode. Sreo sam neke meni drage i poznate ljude još iz ratnog vremena pa i ranije) koji su imali radnu akciju uređenja okoliša. Popričali smo i odradili dogovoreni posao. Ipak pod dojmom sam fotografija cvijeća koje sam snimio neposredno nakon toga i sad ću vam se s tim pohvaliti. Cvijeće raste, pupa, procvjeta i osuši se, a tko ga stigne vidjeti u trenutcima kada zrači najviše ljepote, stigne. Tko ne ne. U tu priču oko otkidanja zrnaca ljepote iz vremena i prostora i čuvanja za sva vremena (ili bolje rečeno za posebne neznane prijatelje) uključio sam se i ja svojim malim foto-aparatom koji više slika srcem nego svojim skromnim tehničkim performansama. Ovako ćemo napraviti. Vidjet ćete najprije roza ruže koje me podsjećaju na malu dječju dekicu koju još uvijek ima moja stara majka. Ona nas je njome pokrivala kad smo bili djeca, a kasnije na njoj peglala naše rublje i odjeću da bi smo uvijek bili čisti i uredni u školi i gdje god se pojavimo. Ove roza ruže poklanjam mojoj majci. |
07.09.2006., četvrtak
Ogledalca
O ljubavi, životu, djeci, napisano je toliko divnih knjiga, izgovoreno toliko mnogo biranih riječi, oslikano likovnih djela ili pak spjevano ili skladano kompozicija da je tu teško biti originalan. I uvijek iznova rađaju se novi oblici te neizrecive radosti koja nas oplemenjuje i daje nam poticaj i pokreće nas i kada bi smo najradije stali jer smo možda posustali i željni smo odmora. Kao val neizrecive sreće, ponosa i zadovoljstva, dotaknu mi dušu trenutci provedeni u obitelji u razgovoru o naizgled banalnim stvarima. Vesele me dosjetke i šale mog djeteta i nasmijavaju naši zajednički komentari pojedinih događaja. Dovoljno je da netko od nas troje nešto „provali“ pa da spremno smislimo (ili supruga ili sin ili ja) kako bi smo to interpretirali i iskritizirali onako „na naš način“. „Tata je opet zabrljao!“-tako me ponekad „otračaju“ moji najmiliji ( ćućkaju i kao ogovaraju me kad vde da sam nervozan došao s posla, ali tako da ja to čujem). Onda ja „kao poludim“ i kažem: „Dokle ću ja ponavljati da treba…to.,. to i to?“ Nisu to svađe niti ozbiljne prepirke. Zapravo se cijelo vrijeme brinemo kako riješiti neke zajedničke probleme.“Što ćemo sutra kuhati?“-ozbiljno upita supruga na našem uobičajenom večernjem „pretresanju tema“ dok ležimo na kauču i gledamo TV. „Ja sam za gljive i tjesteninu.“-kažem ja. Sin odmah reagira i kaže:“Ja mislim da je konačno vrijeme za knedle.“ I što mislite tko je pobijedio? Ja obožavam knedle i divim se mom mladiću kako je smislio tako dobar ručak. Na fotografiji vidite djecu iz Rešetara (jedno mjesto pokraj Nove Gradiške). Tako smo i mi kao klinci od malena švrljali po dvorištu. Bilo nas je četvoro i kad bi netko nepoznat došao uvijek bi se skrivali i kriomice pogledavali pod sigurnom majčinskom zaštitom. Nikada nismo bili napadni i dosađivali gostima. Kada bi došao primjerice tetak koji je svakog prvog u mjesecu išao po mirovinu na poštu, on pa bi nam odmah redom svima dao za sladoled.. Tako su nas odgajali i mislim da nisu pogriješili. Mi smo ogledala naših roditelja, a naša djeca su htjeli mi to priznati ili ne, naša mala ogledalca. |
Ograničenja
Autocenzura, obziri, ograničenja? Da li nam je to potrebno ili možemo i trebamo živjeti kako nam se prohtije i baš nas briga za sve? Da li bi umjesto ograničenja sve vodilo u anarhiju i destrukciju? Ovih dana „kuka i motika“ na razuzdane Španjolke koje su si na splitskoj plaži dale oduška i ponašale se kako im je volja u stilu svoje gay- orijentacije. U novinama čitamo da postoji tip koji je već do sada skrivio na stotine prometnih prekršaja zbog alkoholiziranosti. Fotografirali su ga kraj automobila (dakle još vozi ?!?). Sjećam se prizora s mora od prije 15.-tak godina kada se grupa njemačkih pankera (očito homoseksualnih sklonosti) isto tako usred dana razbludno zabavljala u jednom auto-kampu u Istri (pred zgroženim obiteljima i djecom). U TV snimkama vidite kako se tuku navijači na vaterpolo utakmici, na stadionima, kako se benzinom polijeva psihički-rastrojena osoba. U starom dokumentarcu legendarnih Stones-a obračun nožem u publici. U Iraku bombe, Amerikanci, raskomadana tijela, i sve vam to bez cenzure plasiraju dok sjedite na kauču i pitate dijete kako mu je bilo danas u školi. Kada nojevi zabiju glavu u pijesak, da li kad se uplaše ili kad se tek skrivaju od drugih? Da li je to uopće istina? Možemo li se, i da li se uopće trebamo zaštićivati od negativnih utjecaja okoline? Što je zapravo negativno a što pozitivno? Odgajaš dijete da se ne igra s plastičnim pištoljima i puškama, a on dođe kod svog školskog kolege kojem su roditelji za prvu pričest poklonili zračnu pušku? Tko će se prije ne daj Bože time ozlijediti? Tko zna više o oružju od njih dvojice? Trebamo li svi biti razuzdani zato što nam se sloboda ograničava na razne načine? U Kini ograničavaju Internet, a košarkaška reprezentacija Estonije u Novu Gradišku doputuje autobusom na kojem se reklamira jedan njihov porno-portal? Ako se čovjek na moru poželi okupati gol treba li ga osuđivati? Da li je prošlo vrijeme sve prisutnih tabua ili svaki sistem smišlja neke nove? Kažu da je na Internetu zapravo 70% sadržaja pornografsko. Što mi onda tu radimo s ovim blogovima i postovima? Trebamo li uopće pokušati mijenjati neke loše stvari oko nas ili pustiti neka i dalje sve ide svojim tijekom? Mogućnost izbora mora postojati. Zabrane, kažnjavanja i represije često proizvedu kontra učinke, no da ih nema, pa čega bi se mi ljudi ustručavali? |
05.09.2006., utorak
Labirint
Danas sam bio u Slavonskom Brodu, jučer dočekivao autobus iz Zagreba, te nekoliko dana oblijetao knjižare u Novoj Gradiški, a sve zbog knjiga i početka školske godine. Škola je počela, pa moj mladić i mi skupa s njim krećemo s obvezama. Dosta smo se zezali, prošao je moj godišnji (radno) bilo je tu i nekih fešti i manje putovanja nego lani kada smo uživali u Dalmaciji. Opet učitelja prvi dan nastave nije previše zanimalo kako je tko proveo praznike.. Klinci su opet pokazali okrutnost birajući tko će s kim sjediti, pa je moj mladić „izvisio“ zato što se oko toga nije prethodno dogovarao. Svi smo mi od malena morali učiti tko nam je prijatelj a tko ne. Kaže moj sin:“Ivan je dao kunu dječaku koji je trebao sjediti sa mnom, pa se ovaj predomislio!“. Ja mu kažem:“Ma daj nemoj se nervirati, bit će bolje, ti bar nisi nikoga podmićivao.“ S mitom i korupcijom se dakle kreće aktivno već u nižim razredima osnovne škole (ovo vam je očiti primjer). Veći je problem što niti njegova simpatija ne sjedi s njim. Nju je preotela mala susjeda. Sve u svemu baš mu je krenulo baksuzno. Ovih dana gledao sam odličan dokumentarac o labirintima, pa sam vam odlučio pokazati fotku labirinta s ogledalima koji je bio postavljen u Novoj Gradiški za vrijeme „Novogradiškog glazbenog ljeta“. Iako smo rekli da ćemo ući unutra ( moja mala obitelj) , ipak nismo, jer nam se učinilo bez veze tako baciti 10 ili 20 kuna. Nisam bio svjestan simbolike labirinta ( primjerice u vjerskom životu) a oduvijek mi se činilo da se svi mi, svatko od nas i svi mi zajedno, stalno muvamo po labirintu našeg života. Bogataši su uređivali posebne vrtove u kojima su se u ošišanim živicama skrivali i bivali nevjerni, a po labirintu na podu velikih katedrala vjernici bi imali hodočašća. (baš čudno). Kao poslije teških ispita na faksu, kad ponekad izađemo na trenutak iz svojih labirinata (bar ja) ne osjećamo neko posebno zadovoljstvo, nego se odmah uputimo dalje (u nove komplikacije). Priznajem, pomalo sam tužan zbog toga što se dogodilo u školi. Daj mu Bože snage da spozna u životu tko su mu prijatelji, a tko ne. |
04.09.2006., ponedjeljak
Automobil, strast ili potreba?
Zašto mi muškarci toliko volimo automobile (većina nas voli i žene)? Sebe sam uhvatio u tome da se rado okrenem za dobrim autom (kao kad se kibicira zgodno žensko). Većima mladih dana i godina prošla mi je bez auta (jer nisam sin jedinac bogatog tate, nisam ga imao otkud nabaviti, a nitko se nije niti pretrgao da mi u tome pomogne). Htio ili ne morao sam uživati više u blagodatima prirode, umjesto na udobnim sjedištima. Da apsurd bude veći, prije sam vozio traktor, motocikle, kombi i kabriolet, nego „normalan auto“. Kad je to u pitanju izgleda da sam skroz naopačke. Kad me krenulo, krenulo me. Vozio sam do sad Golf-ove, Škode, Citroene (od Spačeka do C3 i Berlinga), Opel Omegu, Renaulta (od „četvorke“ do Clia), zatim bivše Zastave, Fordove, Alfa Romea, … Vjerojatno sam nešto zaboravio, ali dakako nije riječ samo o mojim vlastitim automobilima, nego su neki od njih „službeni“, a neki nakratko posuđeni od prijatelja. Moglo bi se reći da volim voziti i da me to čak na neki način uzbuđuje. Volim malo bržu ali sigurnu vožnju. Kad sam sam u autu vozim brže i opuštenije, pa i s više rizika, a kad je kraj mene obitelj tada sam oprezniji, napetiji i sporiji. Ne volim snobovske modele automobile, jer ipak smatram da auto mene treba služiti, a ne ja njega. Za auto ne bih nikada dao prevelike novce. Obožavao sam osjećaj slobode, kada zalupim vrata, (razdvojim žice sa bravice „Dijane“)ostavim ga nezaključanog i odem 2 kilometra dalje u ribolov. I kad bi ga netko htio ukrasti, ne bi ga znao uključiti u pogon( jer boje žica u rasporedu znao sam samo ja). Uvijek sam volio povesti autostopere, pa sam tako vozio i bake i cure i pijance ali i časne sestre i policajce. Ipak doživio sam neugodnost kad me „na pasja kola“ izvrijeđao nepoznat čovjek s kojim sam poveo razgovor o lokalnoj politici. Očito smo našli temu na kojoj nismo bili suglasni. Najurio sam ga iz auta na prijevaru i od tada ne vozam neznance. Volim čistoću, pa kad god stignem rado sam čačkam oko auta. Silom prilika naučio sam puno o mehanici (sam sam morao mijenjati polu-osovine i ostalo na starom „Spačeku“-mom prvom autu). „Nužda zakon mijenja“ rekli bi ljudi, a kasnije mi je to znanje dobrodošlo. Volim duga putovanja (na more) i nezaboravna su mi iskustva vožnje po Lici tijekom zime, kada sam se usudio ići za Šibenik preko Knina, sam kao avet u bijeloj mećavi. To više ne bih ponovio ni da mi plate. Mislim da žene vole automobile na drugi način, jer ne poznam niti jednu koja voli zaprljati ruke motornim uljima i sličnim stvarima. Lijepo mi je vidjeti lijepu ženu u lijepom automobilu. One vole vidjeti čak starijeg imućnog muškarca u vrhunskom automobilu, pa se s njim i voziti, a meni je to zapravo žalosno. Cijelu mladost želiš dobar auto ali nemaš novaca da ga kupiš. Kad ostariš, dođe novac, pa i dobar auto. Što ti to tada vrijedi? Ja sam sad u nekim „srednjim godinama“ i vozim nekakvu „srednju klasu“. Rekli bi između nečeg i ničeg. Da li ću ikad biti materijalno bogat da kupim super klasu? Iskreno, za tim uopće ne patim. Ovaj motor kojeg gledate je „riknuo“, no bit će drugi, naravno, kad-tad. To zapravo i nije moj problem, ali duga je to priča, za neki drugi post. |
Specijalni teret
Nisam tipično muško jer volim cvijeće, ali isključivo živo, a to znači u prirodi, vrtovima, u posudama za cvijeće. Nisam odolio a ne pokazati vam ova puna kola cvijeća. Još jedan dokaz da to veselja boja i života može oplemeniti svaki prostor, ali i svaki predmet. Simbolika crvenog cvijeća koje se eto kotobož nekud vozi u ovim starim drvenim zaprežnim kolima, jedna je od ljepota za koju mislim da je zaslužna gospođa Marija Tucić iz Stare Kapele (eko-etno sela). Jednostavnost ideje i realizacije uvijek biva efektna ako je u svemu i ljubavi i iskrenosti. Ovi osunčani dani kasnog ljeta ili eto već rane jeseni, donose nam svakakvih ljepota. Grožđe rumeni, lišće već šara bojama, a eto baš danas već je počela i nova školska godina osnovcima i srednjoškolcima, a vjerojatno i studentima. Na pločniku našeg grada na više mjesta prosuto brašno. Dokaz da su još uvijek aktualne one grube zafrkancije sa učenicima prvih razreda. U gradu viđam nove dječje face, pomalo izbezumljene i začuđene. Prvih dana svi vise po kafićima, posebice učenici-vlakaši. Kasnije će shvatiti da si to ne mogu priuštiti svaki dan. Mladost, naivnost, nadobudnost, ali i ljepota i simpatičnost. Sve sam to prošao jednom davno. Eto Internetom kreće specijalni teret cvijeća prema vašim očima. Nije potrebna posebna regulacija prometa. |
Pile moje ...
Pile moje, dobit ćeš ti svoje, kaže se u šali, a ovom prigodom glavom je patilo cijelo jato, da bi se nahranila poveća ekipa u lovačkoj kući u „Radinju“, nekada omiljenom obitavalištu bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza. Nakon njega evo ovdašnjih političara i raznih dužnosnika u razno raznim prigodama na pravi „krkanac“. Nekada Tito i njegova svita, a sada razni „Titići“ poslije sastanaka, svečanih otvaranja, polaganja kamena temeljaca ili tek ukazivanjem svoje veličine među običnim pukom, rado u okružju šumske ljepote slavonskih hrastova (često neumjereno) pretrpavaju svoje želudce mesetinom, čobancima, vinima i ostalim delicijama. Kaže se da se može saznati puno o čovjeku kada vidite kako jede, pije i veseli se. Neki to rade umjereno, a neki budu gori od svinja koje ruju po blatu svoga tora. Više se dogovora i poslova sklopilo za stolom „u nekoj bajti“ nego na dugim radnim sastancima po uredima i firmama. Kažu da su to radili i stari Rimljani čak i ležeći, umjesto sjedeći za stolom. I u Radinju katkada „pokoji zalegne“ ili „hvata zraka“ držeći se za stabla kraj puta. Sve je to dio priče o povratku prirodi i iskonskim nagonima, a to često najbolje odgovara gradskim ljudima koji kad dođu na selo i prirodu kao da polude i ponašaju se „kao psi pušteni s lanca“. Bivši drugovi političari iskazivali su svoju moć ubijanjem kapitalnih primjeraka divljači, a sve je ovjekovječeno fotografijama, od kojih neke i sada vise na zidovima u toj lovačkoj kući koja je sada, kao i cijeli kompleks, u vlasništvu „Hrvatskih šuma“. Ipak ih nisu ni oni bivši ni sadašnji „trofejaši“ uspjeli istrijebiti svu divljač, pa vam se tako ondje može dogoditi da imate bliski susret s krdom divljih svinja ili pak pokojim jelenom i srnom. Ipak ono što je zamjetno kada dolazite u Radinje iz smjera sela Siče, to je užasno loša neasfaltirana cesta. Pa mislim si ja kako ih nije sramota, sve te političare i bivše i sadašnje? U Radinju su požderali stada janjaca, prasaca i ostalog, a nisu mogli tih kilometar, dva izasfaltirati? Pitam se i da li su primijetili ljepotu šume? Da li su bili na Vlakancu (gdje „radi“ štuka“, na starom i novom šlajsu, na ušću Crnca u Savu (gdje „ide“ smuđ)? Da li su poželjeli doživjeti jutarnje svitanje u ranu jesen kada iz magle na nasip izlaze jeleni? Čak su i seljane znali angažirati da im kroz šumu natjeruju divljač na nišan. Slavonija i Slavonci neće se vjerujem nikad dati doista ponizi takvima. Za kraj ipak malo vedrije.Ovi pilići na ražnju (ipak skromnija gozba) bili su namijenjeni mladim folklorašima iz inozemstva. Znate što se dogodilo? Zbog bojazni od ptičje gripe više do pola servirane hrane nisu niti taknuli. |
02.09.2006., subota
Vojnici vjere
Ovih dana nakon gotovo 20-tak godina staža u župi Nova Kapela, na svoje novo radno mjesto u Požešku biskupiju ( kako kažu trebao bi voditi najvjerojatnije dom za umirovljene svećenike ili đački dom učenika slabijeg imovinskog stanja) otišao je prečasni Nikola Jušić (inače i ekonom te biskupije). „Mika“ kako su ga od milja zvali poznanici i prijatelji, tako je zaključio jedan dobar komad svog života u novokapelačkom kraju iz kojeg zasigurno nosi svakojake uspomene ( i lijepe ali i ružne). Život htio da tu bude primjerice za vrijeme rata kada je mladost ginula na bojištima, a on ispraćao „na onaj svijet“ djecu koju je krstio, pričestio, krizmao, pa i vjenčao, a na kraju iskreno tugovao s njihovim najmilijima u trenutcima neizrecive boli. Prečasni Jušić (dopuštam si slobodu reći osobno mišljenje), bez obzira na svoja snažna tradicionalna i konzervativna stajališta ( posebno kad je u pitanju život mladih), ipak i sam pripada „novoj mlađoj generaciji svećenika“ koja je sa vjerničkim pukom uspostavila nešto drugačiji kontakt nego generacije svećenika prije njih. Svećenik je uvijek bio gospodin, pa uz doktora i odvjetnika, u kraju imao poseban status pomalo nedodirljivog intelektualca, sukreatora društvenih zbivanja. Za vrijeme socijalizma svećenici nisu bili omiljeni, pa tako niti prečasni Jušić kojeg su „špijali“ što to govori na nedjeljnoj misi i da li „opliće po vlasti“. Prisnije povezivanje s pukom umjesto odmjerene distance imalo je za posljedicu i to što si kako kaže narod „i baba i žaba“ mogla recimo dopustiti da svećeniku ( u ovom slučaju prečasnom Jušiću) da nadimak i s njim komunicira na razini „kao sebi ravnim“. I svećenici katkad prave greške pa se „petljaju i gdje im nije mjesto“ (to mislim na komentare dnevno političkih zbivanja i neke „trač afere“ po župi). Ljudi su osjetljivi na sarkastičnu i ponekad dvosmislenu riječ izrečenu ispred oltara. Kasnije se propovjednici i ne moraju čuditi kad im netko zamjeri pokoju neodmjerenu izjavu, jer su si za to sami krivi. Velika većina svećenika je doista i intelektualno i po naobrazbi daleko iznad prosjeka, no i među njima se vjerojatno najviše cijene znanja u struci, a ne u drugim sferama. Velečasni Jušić ima ogromno znanje o povijesti, dakako liturgiji i svemu što spada u njegov poziv, a katkada mi je njegova „borba s vjetrenjačama“ bila simpatična. I ogovarali su ga i hvalili, a on je propovijedao, služio, gradio, obnavljao i izgradio stil koji mu je osigurao dovoljan broj prijatelja, a možda i isto toliko neprijatelja. Kad je odlazio ovih dana mnogi su plakali, neki bili neiskreni, neki tugovali, a neki se iskreno radovali. On se ljutio na one koji su čak odlučili potpisivati peticiju za njegov ostanak. Pomislih kako je svaki rad s ljudima zapravo nezahvalan i da smo svi na neki način dionici njegove sudbine. Osobno sam ga doživio kao vojnika vjere, koji je pokorno izvršavao zapovjedi i nikada ih nije dovodio u pitanje. Naše poznanstvo u tom kontekstu moglo bi se okarakterizirati kao korektno i prijateljsko, ali bez međusobnih uvjeta i posebnih koristi. Na neki način branimo i danas isti cilj ali drugim sredstvima i uzimamo si za pravo imati osobno mišljenje o mnogim stvarima.Uvažavam ga i poštujem, ali se s njim ne bih složio u nekim stavovima, a vjerojatno niti on sa mnom. Otvoreno govoreći upoznao sam mnoge svećenike i smatram da njihov život nije lak i da zahtjeva veliku žrtvu i odricanje, koje bi „mi obični“ ako ništa drugo trebali barem poštovati. I za njih vrijedi ona „sto ljudi sto ćudi“. Neki su doista duhovni ljudi, a drugi pak više svjetovni i materijalistički. Oni pomažu ljudima u duhovnom smislu kao katkada liječnici u fizičkom. Ova fotografija ima simboliku koja je lako pronicljiva. Da ne bi ispalo da nešto posebno preferiram prečasnog Jušića (kojeg ću zasigurno i dalje često sretati), u slijedećim postovima spomenut ću još neke svećenike i ljude iz vjerskog života u odgovarajućim kontekstima. |
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr