Zašto mi muškarci toliko volimo automobile (većina nas voli i žene)? Sebe sam uhvatio u tome da se rado okrenem za dobrim autom (kao kad se kibicira zgodno žensko). Većima mladih dana i godina prošla mi je bez auta (jer nisam sin jedinac bogatog tate, nisam ga imao otkud nabaviti, a nitko se nije niti pretrgao da mi u tome pomogne). Htio ili ne morao sam uživati više u blagodatima prirode, umjesto na udobnim sjedištima. Da apsurd bude veći, prije sam vozio traktor, motocikle, kombi i kabriolet, nego „normalan auto“. Kad je to u pitanju izgleda da sam skroz naopačke. Kad me krenulo, krenulo me. Vozio sam do sad Golf-ove, Škode, Citroene (od Spačeka do C3 i Berlinga), Opel Omegu, Renaulta (od „četvorke“ do Clia), zatim bivše Zastave, Fordove, Alfa Romea, … Vjerojatno sam nešto zaboravio, ali dakako nije riječ samo o mojim vlastitim automobilima, nego su neki od njih „službeni“, a neki nakratko posuđeni od prijatelja. Moglo bi se reći da volim voziti i da me to čak na neki način uzbuđuje. Volim malo bržu ali sigurnu vožnju. Kad sam sam u autu vozim brže i opuštenije, pa i s više rizika, a kad je kraj mene obitelj tada sam oprezniji, napetiji i sporiji. Ne volim snobovske modele automobile, jer ipak smatram da auto mene treba služiti, a ne ja njega. Za auto ne bih nikada dao prevelike novce. Obožavao sam osjećaj slobode, kada zalupim vrata, (razdvojim žice sa bravice „Dijane“)ostavim ga nezaključanog i odem 2 kilometra dalje u ribolov. I kad bi ga netko htio ukrasti, ne bi ga znao uključiti u pogon( jer boje žica u rasporedu znao sam samo ja). Uvijek sam volio povesti autostopere, pa sam tako vozio i bake i cure i pijance ali i časne sestre i policajce. Ipak doživio sam neugodnost kad me „na pasja kola“ izvrijeđao nepoznat čovjek s kojim sam poveo razgovor o lokalnoj politici. Očito smo našli temu na kojoj nismo bili suglasni. Najurio sam ga iz auta na prijevaru i od tada ne vozam neznance. Volim čistoću, pa kad god stignem rado sam čačkam oko auta. Silom prilika naučio sam puno o mehanici (sam sam morao mijenjati polu-osovine i ostalo na starom „Spačeku“-mom prvom autu). „Nužda zakon mijenja“ rekli bi ljudi, a kasnije mi je to znanje dobrodošlo. Volim duga putovanja (na more) i nezaboravna su mi iskustva vožnje po Lici tijekom zime, kada sam se usudio ići za Šibenik preko Knina, sam kao avet u bijeloj mećavi. To više ne bih ponovio ni da mi plate. Mislim da žene vole automobile na drugi način, jer ne poznam niti jednu koja voli zaprljati ruke motornim uljima i sličnim stvarima. Lijepo mi je vidjeti lijepu ženu u lijepom automobilu. One vole vidjeti čak starijeg imućnog muškarca u vrhunskom automobilu, pa se s njim i voziti, a meni je to zapravo žalosno. Cijelu mladost želiš dobar auto ali nemaš novaca da ga kupiš. Kad ostariš, dođe novac, pa i dobar auto. Što ti to tada vrijedi? Ja sam sad u nekim „srednjim godinama“ i vozim nekakvu „srednju klasu“. Rekli bi između nečeg i ničeg. Da li ću ikad biti materijalno bogat da kupim super klasu? Iskreno, za tim uopće ne patim. Ovaj motor kojeg gledate je „riknuo“, no bit će drugi, naravno, kad-tad. To zapravo i nije moj problem, ali duga je to priča, za neki drugi post.
Post je objavljen 04.09.2006. u 17:16 sati.