O ljubavi, životu, djeci, napisano je toliko divnih knjiga, izgovoreno toliko mnogo biranih riječi, oslikano likovnih djela ili pak spjevano ili skladano kompozicija da je tu teško biti originalan. I uvijek iznova rađaju se novi oblici te neizrecive radosti koja nas oplemenjuje i daje nam poticaj i pokreće nas i kada bi smo najradije stali jer smo možda posustali i željni smo odmora. Kao val neizrecive sreće, ponosa i zadovoljstva, dotaknu mi dušu trenutci provedeni u obitelji u razgovoru o naizgled banalnim stvarima. Vesele me dosjetke i šale mog djeteta i nasmijavaju naši zajednički komentari pojedinih događaja. Dovoljno je da netko od nas troje nešto „provali“ pa da spremno smislimo (ili supruga ili sin ili ja) kako bi smo to interpretirali i iskritizirali onako „na naš način“. „Tata je opet zabrljao!“-tako me ponekad „otračaju“ moji najmiliji ( ćućkaju i kao ogovaraju me kad vde da sam nervozan došao s posla, ali tako da ja to čujem). Onda ja „kao poludim“ i kažem: „Dokle ću ja ponavljati da treba…to.,. to i to?“ Nisu to svađe niti ozbiljne prepirke. Zapravo se cijelo vrijeme brinemo kako riješiti neke zajedničke probleme.“Što ćemo sutra kuhati?“-ozbiljno upita supruga na našem uobičajenom večernjem „pretresanju tema“ dok ležimo na kauču i gledamo TV. „Ja sam za gljive i tjesteninu.“-kažem ja. Sin odmah reagira i kaže:“Ja mislim da je konačno vrijeme za knedle.“ I što mislite tko je pobijedio? Ja obožavam knedle i divim se mom mladiću kako je smislio tako dobar ručak. Na fotografiji vidite djecu iz Rešetara (jedno mjesto pokraj Nove Gradiške). Tako smo i mi kao klinci od malena švrljali po dvorištu. Bilo nas je četvoro i kad bi netko nepoznat došao uvijek bi se skrivali i kriomice pogledavali pod sigurnom majčinskom zaštitom. Nikada nismo bili napadni i dosađivali gostima. Kada bi došao primjerice tetak koji je svakog prvog u mjesecu išao po mirovinu na poštu, on pa bi nam odmah redom svima dao za sladoled.. Tako su nas odgajali i mislim da nisu pogriješili. Mi smo ogledala naših roditelja, a naša djeca su htjeli mi to priznati ili ne, naša mala ogledalca.
|