novogradiščanin

02.09.2006., subota


Vojnici vjere
Ovih dana nakon gotovo 20-tak godina staža u župi Nova Kapela, na svoje novo radno mjesto u Požešku biskupiju ( kako kažu trebao bi voditi najvjerojatnije dom za umirovljene svećenike ili đački dom učenika slabijeg imovinskog stanja) otišao je prečasni Nikola Jušić (inače i ekonom te biskupije). „Mika“ kako su ga od milja zvali poznanici i prijatelji, tako je zaključio jedan dobar komad svog života u novokapelačkom kraju iz kojeg zasigurno nosi svakojake uspomene ( i lijepe ali i ružne). Život htio da tu bude primjerice za vrijeme rata kada je mladost ginula na bojištima, a on ispraćao „na onaj svijet“ djecu koju je krstio, pričestio, krizmao, pa i vjenčao, a na kraju iskreno tugovao s njihovim najmilijima u trenutcima neizrecive boli. Prečasni Jušić (dopuštam si slobodu reći osobno mišljenje), bez obzira na svoja snažna tradicionalna i konzervativna stajališta ( posebno kad je u pitanju život mladih), ipak i sam pripada „novoj mlađoj generaciji svećenika“ koja je sa vjerničkim pukom uspostavila nešto drugačiji kontakt nego generacije svećenika prije njih. Svećenik je uvijek bio gospodin, pa uz doktora i odvjetnika, u kraju imao poseban status pomalo nedodirljivog intelektualca, sukreatora društvenih zbivanja. Za vrijeme socijalizma svećenici nisu bili omiljeni, pa tako niti prečasni Jušić kojeg su „špijali“ što to govori na nedjeljnoj misi i da li „opliće po vlasti“. Prisnije povezivanje s pukom umjesto odmjerene distance imalo je za posljedicu i to što si kako kaže narod „i baba i žaba“ mogla recimo dopustiti da svećeniku ( u ovom slučaju prečasnom Jušiću) da nadimak i s njim komunicira na razini „kao sebi ravnim“. I svećenici katkad prave greške pa se „petljaju i gdje im nije mjesto“ (to mislim na komentare dnevno političkih zbivanja i neke „trač afere“ po župi). Ljudi su osjetljivi na sarkastičnu i ponekad dvosmislenu riječ izrečenu ispred oltara. Kasnije se propovjednici i ne moraju čuditi kad im netko zamjeri pokoju neodmjerenu izjavu, jer su si za to sami krivi. Velika većina svećenika je doista i intelektualno i po naobrazbi daleko iznad prosjeka, no i među njima se vjerojatno najviše cijene znanja u struci, a ne u drugim sferama. Velečasni Jušić ima ogromno znanje o povijesti, dakako liturgiji i svemu što spada u njegov poziv, a katkada mi je njegova „borba s vjetrenjačama“ bila simpatična. I ogovarali su ga i hvalili, a on je propovijedao, služio, gradio, obnavljao i izgradio stil koji mu je osigurao dovoljan broj prijatelja, a možda i isto toliko neprijatelja. Kad je odlazio ovih dana mnogi su plakali, neki bili neiskreni, neki tugovali, a neki se iskreno radovali. On se ljutio na one koji su čak odlučili potpisivati peticiju za njegov ostanak. Pomislih kako je svaki rad s ljudima zapravo nezahvalan i da smo svi na neki način dionici njegove sudbine. Osobno sam ga doživio kao vojnika vjere, koji je pokorno izvršavao zapovjedi i nikada ih nije dovodio u pitanje. Naše poznanstvo u tom kontekstu moglo bi se okarakterizirati kao korektno i prijateljsko, ali bez međusobnih uvjeta i posebnih koristi. Na neki način branimo i danas isti cilj ali drugim sredstvima i uzimamo si za pravo imati osobno mišljenje o mnogim stvarima.Uvažavam ga i poštujem, ali se s njim ne bih složio u nekim stavovima, a vjerojatno niti on sa mnom. Otvoreno govoreći upoznao sam mnoge svećenike i smatram da njihov život nije lak i da zahtjeva veliku žrtvu i odricanje, koje bi „mi obični“ ako ništa drugo trebali barem poštovati. I za njih vrijedi ona „sto ljudi sto ćudi“. Neki su doista duhovni ljudi, a drugi pak više svjetovni i materijalistički. Oni pomažu ljudima u duhovnom smislu kao katkada liječnici u fizičkom. Ova fotografija ima simboliku koja je lako pronicljiva. Da ne bi ispalo da nešto posebno preferiram prečasnog Jušića (kojeg ću zasigurno i dalje često sretati), u slijedećim postovima spomenut ću još neke svećenike i ljude iz vjerskog života u odgovarajućim kontekstima.


- 14:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>