Da li su boravak za kompjutorom, pisanje blogova, komentiranje postova i slične aktivnosti zapravo znak otuđenosti? Suvremeni način i stil života podrazumijeva da vrijeme koristimo racionalno, odnosno da ga baš i nemamo za razbacivanje. Zašto onda ono malo slobodnog vremena rado provedemo pišući nešto i kontaktirajući u virtualnom svijetu s nepoznatim osobama? Iskreno, kada je riječ o kontaktima s ljudima, meni to stvarno ne nedostaje jer posao (a i korisni hobi) su mi baš vezani uz neprekidne kontakte i uzbuđenja. U obitelji nalazim mir i zadovoljstvo i najdraži su mi trenutci provedeni s mojom suprugom i djetetom. Ipak volim napisati post, jer gledam na to kao na treniranje mozga i stvaranje nekih malih literarnih cjelina koje sa fotografijom mogu dočarati neku misao. Svako stvaranje neke pozitivne vrijednosti smatram korisnim. Brojni blogovi koje posjećujem na neki način me obogaćuju novim, često produhovljenim saznanjima a zašto ne i duhovitostima. Priznajem, primjerice dnevni tisak i brojne revije, tjednike, i slične tiskovine, smatram dosadnim i čak neinformativnim. Zbog stege uredničke ili vlasničke strukture i novinari koje inače poštujem katkada pišu ne po diktatu misli nego po diktatu politike ili nečijeg interesa. Na blogovima koje čitam, toga uglavnom nema. U standardnim medijima općenito nije zastupljeno mišljenje „malog“ čovjeka nego samo nekih nazovi umova i mudraca bez pokrića. Više me oduševi iskren post neke mlade osobe nego starog kolumnista koji je preživio sve sisteme i sada govori jedno, a prije je pričao drugo (kako vjetar puše). Općenito takvi misle da je ljudsko sjećanje krhko i da mogu uvaljivati rog pod svijeću. Htio bih reći da vjerojatno nisam otuđen više od drugih. Kad sam prije imao više vremena , uživao sam u glazbi, čak i skladanju, zatim ribolovu, prirodi i dokoličarenju po kafićima sa društvom. Promijenio sam smjernice moga interesa i našao mjesta za pisanje bloga i komentiranje postova nekih meni simpatičnih autora. To mi pričinjava zadovoljstvo, a nikoga time niti vrijeđam niti bilo što uvjetujem ili tražim. Na fotografiji je osamljena riba u jednom od jezera na Jankovcu, smirena, ne previše plaha i bojažljiva. Kao da se već navikla da ju gledaju i da ako treba na vrijeme klisne ako dođe do opasnosti. I da možete bolje osmotriti njen fizički izgled ( da nije ovako sitna i ona i fotografija), ne bi vam ništa značilo (riba ko' riba). Ona ima puno prirodnih neprijatelja i malo onih iz svoje vrste koji su ju eventualno spremni zaštititi. Za svakodnevno preživljavanje treba joj vrlo malo, a to si i nađe. Ona kao da se time previše ne opterećuje i gleda svoja posla. Kao da pozira u ljepoti prirode nekoj umjetničkoj duši koja ju je zapazila u gomili. Baš me podsjeća na mene u ovom društvu na Internetu.
Post je objavljen 19.09.2006. u 13:57 sati.