Bowie je pjevao o tome kako svi možemo biti heroji barem jedan dan. „Prljavci“ kažu „uvijek sam sanjao da sam ja heroj ulice,…“. Gitaru sviram od četvrtog razreda osnovne škole, a električne od prvog srednje (davno je to bilo). Dok su drugi tepli loptu, ja sam prebirao po žicama i bildao jagodice na prstima. Kupovao sam ploče, pojačala, a i danas često nosam zvučne kutije, kablove i ostalo kad idem na svirku. Kad sve zbrojim nakon svih tih godina sviranja mogao bih reći da nisam postigao ono što sam želio. Sjećam se slikovnice iz djetinjstva o tome kako je čarobni frulaš oslobodio grad od štakora. Pamtim scenu iz jednog starog hrvatskog filma (glumio je Fabijan Šovagović) kada stari berdaš dolazi iz svatova i vadi iz džepova pečenku da nahrani svoju gladnu dječicu. U mislima mi kadrovi pokojnog snimatelja Gordana Lederera i u podlozi „braća po oružju ( The Dire Strates). Pomislim na plesnjake i praćenje prvih koncerata Azre, Prljavaca, Filma. Kroz band-ove u kojima sam svirao prolazili su razni ljudi, nerijetko gramzljivi i loši svirači, a rijetko dobri prijatelji. Bilo je i lijepih dana ali davno kad smo bili jako mladi (i ako treba i na rukama nosili pojačala na svirku). Moje najdraže gitare su mi pravile društvo noćima, a sada spavaju na krevetu. Pokrivene su prekrivačem kao da spavaju i sanjaju naše zajedničke dane mladosti. Mislio sam da mogu mijenjati svijet, da mogu sve – s gitarom u rukama. Volim danas vidjeti nove band-ove i iskrenu svirku. Volim se rukovati s gitaristima, mojom braćom po oružju.
|