21.09.2006., četvrtak
Proći kroz crveno
Čekao sam nekakav znak koji bi mi pomogao napisati današnji post. Razmišljao sam da li napisati „Drugi rođendan“, „Dan sjećanja“, „Hvala za život“ ili nešto slično. Kako god krenem, zastanem, obrišem. Htio sam staviti fotografiju mjesta pogibije poznanika, fotografiju neba, lampiona, ljepote prirode,…nije išlo. Danas sam imao posla više nego inače, kao da su me svi nešto trebali, od onih malih do najvećih, a obvezama će mi biti kraj vjerojatno tek navečer. Upitah se slučajno „pa tko bi danas toliko letao da mene nema?“. Evo upravo na današnji dan, dogodilo se nešto zbog čega ću pamtiti današnji datum vjerojatno dok sam živ. Ukratko, preživio sam na današnji dan napade aviona jugo-vojske ispred zgrade učilišta Relković. Vidio sam puno crvenila oko sebe, puno ranjenih i mrtvih , čuo jauke, i nekim čudom ostao netaknut. Komadići metala iz avionskih bombi zabijali su se u pločnik i zidove oko mene. Ljudi su se pretvarali u crvene mrlje na zidovima i ostajali bez dijelova tijela. Čak su kažu bacili i napalm-bombu kakvu su amerikanci koristili u Vjetnamu. Od te bombe zapalila se zgrada prekoputa, i automobili na parkiralištu. Sve se zbilo velikom brzinom. Nekoliko trenutaka nakon toga metež i strah i pružanje pomoći unesrećenima. Nakon toga danima nelagoda, ružne slike, reagiranje na svaki zvuk sirene. Nažalost to je bio tek početak. Kao kad učiš plivati na najgori mogući način, bačen u dubinu bez upozorenja i bilo kakvog naputka za snalaženje u ekstremnim situacijama. Trebalo mi je vremena da se vratim na mjesto tragedije, a poslije vremenom da sve više zaboravljam. Godine prolaze, sve sam manje patetičan pri sjećanju na današnji dan. Mislio sam da ću toga dana uvijek slaviti i radovati se što sam živ. Već dugo mi ide na živce što na tom mjestu pale lampione i o tome govore oni koji nemaju pojma što se tu dogodilo. Kako se samo usude govoriti o nečemu što nisu vidjeli niti doživjeli? Niti mramorna ploča, niti bilo kakav spomen godinama na tom mjestu, a onda u jednom danu nešto glume. Čak su dali djeci iz Gimnazije da sprejevima unakaze taj sveti zid boli tih nedužnih ljudi, nasadili su tu i telefonsku govornicu i pano za plakate Doma kulture. Koliko god na svoj način volim svoj rodni grad, toliko ga katkada i mrzim zbog ovakvih stvari. Na fotografiji vidite maratonca Dražena Flajsa koji danas sa svojim prijateljima protrčao kroz naš grad. Riječ je o 5. Memorijalnom ultra-maratonu Zagreb-Vukovar u spomen na poginule hrvatske branitelje. On je prošao opet kroz crveno, i to mu nije prvi put, kao niti njegovim kolegama. Dok su u nekim sredinama ovim ljudima pripremili doček, u ovom našem bajnom gradu samo su rijetki došli zapljeskati i pomislili „svaka vam čast dečki“. Političari nisu imali vremena, kao ni brojni drugi. Ti isti dečki iz Zagreba dolazili su autobusima u maglovita novogradiška jutra tu ginuti na bojištu. Danas nas podsjećaju svojim znojem i žuljevima da ipak neke stvari ne bi trebali zaboraviti. |
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr