Bloger http://arhangel.blog.hr/ je napisao zanimljiv post o nasilju među djecom i o tome kako smo postali bezosjećajni, spominjući nedavni događaj kada su djeca mobitelom snimala kako njihovog vršnjaka drugi ubada nožem. To je stvarno da se čovjek zamisli, a nakon prezentacije tog događaja u medijima, i da se posrami i upita, pa kuda to sve vodi? Neobrazovanost, nekultura, primitivizam i poticanje na najniže strasti i nasilje, po meni djeci se servira upravo u obitelji i okolini u kojoj žive još od najmlađe dobi. Koliko je roditelja reklo djetetu: „Pa lupi i ti njega! Brani se nemoj biti blentav!“ U obitelji problemi, u društvu neimaština, u školi nerazumijevanje, u medijima promicanje blago rečeno sumnjivih vrijednosti. Možda nema neke direktne veze s tim, no ja se sjećam (a i osjetio sam na vlastitoj koži) što znači od malena razvijati osjećaj da mi ljudi moramo jedni drugima pomagati, a ne ostavljati jedan drugog u nevoljama u presudnom trenutku. Mi smo recimo bili vatrogasna mladež. Razvlačili smo cijevi, vježbali gašenja požara, a nakon toga kasnije u nekoliko prigoda pomogli ljudima. U dva navrata izvlačio sam i unesrećene u prometnim nezgodama. To se dogodilo kad sam rano jutrom išao sa sviranja. Onako polomljene i ukliještene spasili smo ih (moj kolega i ja) od smrti i iskrvarenja. Jednog mladića smo uspješno reanimirali, izvukli mu jezik iz ždrijela koji ga je gušio, polegli na bok, a najteže ozljede je imao onaj koji je rekao da je s njim sve u redu i da pomognemo njegovim prijateljima (!?!). Tijekom rata spasili smo jednog ranjenika kojemu je granata gotovo odsjekla nogu. Zanimljivo nikada nisam kasnije sreo te osobe, nisu nam ni hvala rekli ni tada ni kasnije. Nema veze, to je bila naša ljudska dužnost. Valjda je Bog htio da se u tom trenutku tu zateknemo. Kao dječak osnovnoškolskog uzrasta trčao sam po hitnu pomoć kada je na autoputu teško stradao jedan motociklist. Preživio je, kasnije hodao na štakama, ali nikada nije znao tko je dozvao pomoć(Francuz koji ga je automobilom zahvatio od straha se nije mogao niti pomaći, a ja sam otrčao nekih kilometar po liječnike). Doživio sam požar u svojoj kući koji do danas nije razjašnjen. Netko ga je namjerno podmetnuo. Sreća je da su vatrogasci brzo stigli, a ionako je šteta bila velika. Što bi bilo da ti ljudi nisu došli, bolje je i ne razmišljati. Mi moramo uvijek i svugdje bezrezervno pomagati ljudima u nevolji, a ne se ponašati kao da nas se to ne tiče. Vatrogasci imaju dobro znani moto: vatru gasi-brata spasi. Evo vam poklanjam svima jedan stari vatrogasni šljem da vas čuva od svih nevolja i potiče u vama ljudskost
Post je objavljen 19.09.2006. u 16:58 sati.