Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

srijeda, 25.01.2023.

Popravak zlatnog zuba (ili... O fiksacijama)

(...editirano...)
....
(Marta K.) ,,Emocionalna (ljubavna) fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima se osoba služi, a povezano je i usmjereno prema osobi koja je na određeni način nedostupna. Ova fiksacija se često zna miješati sa osjećajem zaljubljenosti. Iz tog razloga osoba misli da je zaljubljena u nekog i da ga zbog toga ne može pustiti iz glave. Međutim, osjećaj zaljubljenosti traje od 2 tjedna do maksimalno 2 godine i to ako imate određeni kontakt sa osobom prema kojoj gajite navedeni osjećaj. Sve dalje od toga nije osjećaj zaljubljenosti, pogotovo ako završite vezu ili više uopće nemate ništa s drugom osobom. Upravo su osjećaji ti koji nas znaju zavarati te mislimo da je to sve ljubav.
Radom na sebi učite svjesno pomicati misli na sebe, određene aktivnosti i druge ljude. Kao da svjesno pomičete fokus na nešto drugo. U početku ovo može biti jako čudno i teško, no jednom kada izvježbate mozak da ovako radi, stvari postaju lakše".
….

Prelazim jezikom preko izbrušenog zuba. Gore lijevo petica. Uživam u glatkom odzivu. Skoro tri tjedna trpio sam nešto oštro, na mjestu ispalog, čokoladom s lješnjacima izbijenog zlatnog zuba. Danima sam pod jezikom nalazio sićušni oštri batrljak. Nije mi smetao nego kod žvakanja i to ponekad. Malo bi mi zarezao nepce. Nisam ni imao pojma da imam Zlatni zub. I uvijek je zimovanje kad mi se zubne konstrukcije urušavaju, ne znam zašto, cijeli jedan trodijelni most mi se odlijepio prošle zime.

Popraviti se ovaj ne može. Nema lijepljenja kako sam se nadao. 400 eura je novi zub. Više mi je bilo stalo do termina koji sam izgubio kod zubarice. Bila me ona poslala na slikanje zuba, pa sam zaradio još puni tjedan da trljanjem jezikom pokušam ublažavati oštrinu. A i nije što je oštro nego što sam fiksiran na tu milimetarsku hrid u ustima. Dajem joj previše na važnosti, iako nije opasna. Al' me tjera da ju stalno tražim, pronalazim i pitam se kad će olakšanje.

Jučer sam imao termin kod stomatologice, dobar termin, odmah nakon posla, da stignem bez nervoze. Niti da čekam. Radim privremeno na drugoj lokaciji pa mi nije ista logistika kretanja. Moram i tramvajem jer je kišica i mrak je pao. Učim mrežu tramvaja, godinama ju ne koristim, shvatim da mi odgovara od Trga pa onda desno, dolje. A dvije mi stanice jednako pašu. Obje sadrže isto hodanja ali jedan je put bez ikakva sadržaja. Biram prvu stanicu, proći ću i pokraj njenog ureda, pogledati gori li tamo svjetlo, pa skinuti kapuljaču tek kod pizzerije. Za svaki slučaj, da me ne vidi ako slučajno prozračuje. Zna da sam tamo rijetko, ne bih da me se preplaši (nikad više ne bih da me se boji), niti da pomisli da sam tu namjerno zbog nje. Podstanarske poslove obavljam subotom, dok ona šeta psa. Pretpostavljam da ga ona šeta, odkud da znam.

Na uglu ulice vidim dvije figure pred ulazom. Dvije žene. Viša nije mogla biti ona, ali ju je niža propustila i kada je viša ušla u vežu, učinilo mi se da je ona! Ta koja je propustila drugu, da je ona. Požurio sam, skoro sam potrčao, pomislio sam, ako je to ona, bezbolno ćemo se pozdraviti bez ikakve priče. Samo ću je opušteno pozdraviti i otići. Zna ona da mi je i doktor i zubar tu i stančić moj zna, pa alibi imam iako mi ne treba.

Bio sam prespor za sekundu, da sam samo malo brži bio, vidio bih njenu figuru na hodniku, prepoznao bih ju sigurno! Ovako sam samo razlivene sjene kroz mutno staklo vrata gledao i nisam mogao znati. Ona i ja na koji metar a između nas vrata koja otvoriti ne mogu. Ona i ja kao mutni odrazi. "Samo na sekundu, dugu kao vječnost" dvoumio sam dal da pokucam na vrata. Ako je ona, pozdravit ću je, ta žena uz nju je svjedok koji će spriječit nelagodu i razgovor. Odustao sam, prepala bi se, vjerojatno bi pomislila da sam se opet razbio u tisuću komada. Odustao sam, stao u mrak zgrade nasuprot, pogledao na sat i pomislio da su i ona i klijentica vjerojatno došle prerano. Ona da se spremi za posao a ta žena stigla prerano. Pa da će se za koju minutu popeti i upaliti će se svijetla. I da ću onda znati da li je to ona bila i možda ćemo jednom pričati o tome. Pričat ću joj kako smo bili na metar-dva udaljenosti ali nisam mogao do nje. Kako je mutno staklo krivo i tramvaj koji me nije 3 sekunde ranije iskrcao.

Nisu se svijetla stana palila, nije to bila ona. Čekao sam 3 minute, toliko treba. Zadržao sam sliku i trenutak i požurio prema ambulanti. Moj je termin na puni sat, imao sam koju minutu.

Zadnji susret dobro smo odradili. Bezbolno. Oprezno da ne bi slučajno spomenuli zajedničko vrijeme. I ono poslije. Osim spomena rođendana. Zasmetalo mi je jako, jako. Glumatala je pitajući me …“jeli ti ono rođendan prošao ili će biti?“ Pričekala je tamo davno, da mi prođe, rekla "pa nisam te na taj dan mogla ostaviti, nisam toliko okrutna". Hvala na obzirnosti i na oproštajnom susretu! Nije mi na posljednjem susretu dobro legao ni citat o „crvenokosoj i zelenokoj ljepotici“ ali nisam isprva shvatio. Kasnije sam se sjetio gdje ga je pročitala. Da, ja sam ga bio napisao, ne ovdje. Poruku prijekora i povrede mi je poslala, dobio sam ju. Drugdje me znači čita, ovdje ne.

Pozvao sam ja taj jesenji ("rođendanski") susret još ljetos, onda završio u bolnici pa zapravo odustao od njega. I onda ta njena vještičja crta! Nepogrešivo se aktivirala. A nisam ja taj koji tako zove njeno"vidovnjaštvo". Nego ona sama. Veli mi, da osjeća da sam odustao od susreta, i da je to njoj OK. A naravno da sam odustao jer mi fokus nije više bio na njoj. To je nekako (pred)osjetila. Opet.

Ma uvijek to osjeti. Uvijek!

Sada to mogu reći, bio sam bijesan na nju kada me prvi put nazvala i pisala da želi susret. Nakon što sam "se raspao u 1000 dijeleća" pa sastavio pa ju poštedio svog bilo kakvog kontakt. "Ljudsko-prijateljski", tako je pisala, jer "...da smo nekad imali sve a sada ništa" pa me želi "ohrabriti". Jednom je to rekla i oneraspoložila me gadno, ne znam kad to točno, ali meni ohrabrenje više nije više trebalo.

Ta njena vještičja crta pokretala se baš kada sam imao u fokusu samog sebe, posao, treniranje i druge ljude. U trenutku kada sam „pustio druge ljude u svoj život“. Kako je to samo osjetila!? Kako? Zato sam bio bijesan, zato nisam poruku ni otvarao tjednima (osim naslova i prvog retka koji sam vidio). Tako sam se dobro osjećao sa sobom, obnovljenim i osnaženim, a njeno me javljanje razjebalo.

Susrete sam tražio i ja, da vidim mogu li se nositi sa njom, ako drugima dozvolim tamo gdje je ona bila. Nisu dobro prolazila naša "pomirbeno-prijateljska druženja". Poželio bih ju, ona bi se čudila i zdvajala mojoj nezrelosti, kao da nemam pravo na želju. Zimski susreti su mi trebali radi putovanja na jug, odlaska na prvu trku nakon puno godina. Bio je tamo netko a ona je osjetila da mi fokus nije na njoj. I prije jesenjeg "više-ne znam-ni-kad-ti-je rođendan" susreta sam isprobavao sebe. Isto me otkrila.

Osjećao sam nemire nakon tog susreta, nisam mogao otkriti što me vuče da mislim o njoj. Nije bila ni želja ni ljubomora. Ljubav je prestala, prestao sam jaukati da me uzme pod svoje. A zna i da sam se promijenio. Iznutra i izvana. Vidjela je, osjetila i čudila se. I rekla da je pomalo ljubomorna. Nije to bila ni strogo kontrolirana želja.

Bio sam bijesan na sebe, trebao sam pregristi drekec i reći da ima pravo i da susret kojeg sam ja zvao doista više ne želim. Bio sam bijesna na sebe što joj na pitanje "kako ti je sastati se samnom" nisam odgovorio nego "OK...".

Pa da isrpičam da se osjećam kao ronilac u batiskafu, da je sve oko mene pritisak, da ju jedva vidim, da ju ne mogu dodirnuti. Da smo u različitim dimenzijama, da ona udišeš zrak okružja a da sam ja sebi pripremio smjesu sigurnih plinova i spustio se na susret. Zaštićen u batiskafu i teškom odjelu, da ju jedva vidim i čujem i da jedva čekam da odem i sve to da skinem sa sebe. Trebao sam to reći al'... kao da sam znao prave riječi.

Kada god svoju pažnju usmjerim na događaje u okružju, na sebe i na ljude oko mene, više ne osjećam da boli mjesto gdje je u meni postojala. Ne osjetim prazninu. Nije to ostatak ljubavi nego valjda moja uobrazilja i sljepoća. Ljudi koji su plaćeni da poznaju tuđe osjećaje nazivaju to fiksacijom. Ljudi koji su obučeni da prepoznaju tuđe osjećaje ...pa ponekad njima možda i manipuliraju.

„Kada ti je ono rođendan“ susret me smetao tjednima. Žuljao, izazivao potrebu da ga izbrusim. Priznao sam si nemire, tražio odgovore i dobio ovaj zapis. Kao što sam tražio olakšanje od tog nesretnog nekorisnog ostatka zuba. Tražilo me iznutra i da taj susret zagladim jer me ometao, čak me rezuckao. Drugačiji mi je bio taj susret. Prvi put sam bio došao bez želje i sa nastojanjem da takav ostanem nakon susreta. A osjetio sam samo nemir i razočarenje sobom. Pomalo me i nedostatak želje kod mene iznenadio, al' to sam i htio, pa se ne mogu žaliti na taj uspjeh.

Nije mi bilo ugodno priznati da je ono što sam romantično smatrao osjećajima prema njoj zapravo podražaj na nedostupnost. Fiksacija. Tako uči definicija struke. Samo mi nikako nije jasno, kako je svaki put osjetila kada bih je se oslobađao? Da mi fokus više nije na njoj. Kako je osjetila? Ili je možda sve bilo jedna moja velika uobrazilja i koincidencija? Na njezine slučajne pozive iz obzira i dosade?

Racionalan sam introspektivan i inteligentan. Rubno sam religiozan, ne koristim ni opijate niti pijem ni pušim. Radio sam dugo sa profesionalkom, naučio sam prepoznavati svoje osjećaje i razumjeti koji me postupci i odluke dovode gdje jesam.

Kod upoznavanja, oboje smo bili potonuli u misteriju prepoznavanja i pronalaženja onog drugog. Nismo si znali objasniti kako se nismo upoznali dok smo se tražili. Dvoje odraslo-odraslih ljudi bez iluzija i halucinacija. A zbunjeni slikama, sinkronicitetima, mimoilaženjima....jeftinom pjesničkom slikom "...dva jednaka oblutka na plaži".

A prolazili smo jedno pokraj drugog. Sjećam je se i iz kluba u kojem je provodila studentsku Badnju večer i sa apsolventskog puta u Veneciju. Sjećam je se, pitao sam se tko je i što radi tamo. Ostat će mi nepoznanica zašto smo se pronašli i prepoznali. Ona možda zna i kad bih je pitao, rekla bi da nije važno niti da zna. I da nije ničega neobičnog bilo u susretu, osim moje potrebe da ga vidim važnijim nego je bio.

Neću nikad razumjeti njenu vještičju crtu da osjeti da se netko približava njenom kalupu u meni. Da prepoznaje da mi pažnja nije više na njoj pa me onda doziva „onako, ljudski i prijateljski radi ohrabrenja“.
…
Morao sam ovo ispisati. Reći će (ako ikad ovo pročita....smijem se naravno...) da sam okupiran njom pa da je ovo još jedan od mojih (zakašnjelih) izljeva bijesa. I da je ovo moje pisanje baš dokaz. Znam da ga moram ispisati…“iznijeti ga na svijetlost da se kao rana posuši“.
….
Uživao sam jučer u otklanjanju smetnje. Ma i sada uživam u glatkoj caklini. Jezikom nalazim mjesto gdje je bio zub i više ne nalazim bol i oštrinu.

Hodao sam sinoć istim putem na povratku, znam da je večer kada ide na radionicu. Hvalila mi se kako je pohvaljena, čak je imala aluziju na to što je jednom zaželjela da tamo zajedno odlazimo.

Ovaj put svjetlo u uredu je bilo upaljeno. Tamo je bila, ništa neobičnog nema da žena radi u svom uredu. Opet pogledavam vrijeme, na pol je sata, nemam više pojma kako sada termine dogovara. Znam da je unutra i da ne osjeća da stojim vani jer je usredotočena na posao. Pa me osjetiti ne može! Mrcu sam dvoumio jesam li pri prvom prolasku bio malo previše nestrpljiv, da nije možda duže tražila ključeve, ili je došla dok sam bio na brušenju.

Sretan sam, miran i zadovoljniji. Znam da imam priču. Znam da sam veliki teret odvalio. Izbrusio mali oštri zaostatak, koji me tjerao da ga stalno opipavam. Znam da priču imam, da ju ispisati moram, i da će me ispisivanje osloboditi njenih vradžbina.
......