utorak, 17.01.2023.
Krug sa mnogo središta (Murakami)
...
Ne mogu se drugačije natjerati da pišem, nego da najavim sam sebi pisanje. Prolaze mjeseci otkako sam si dao slobodu da banaliziram Svijet oko sebe. Priznajem da sam uživao. Ma jesam zapravo, al' me sad vuče da pogledam i pročitam ponešto što bi me moglo uznemiriti i pobuditi. Prisilio sam se na čitanje Murakamija, evo sredina je siječnja, knjigu sam kupio na Interliberu.
Nekakav sinopsi bi bio slijedeći: opisujem stanje kontrolirane tuposti u kojoj sam se osjećao spokojno i iz kojeg izlazim sporo i kontrolirano (o.a. lijeno). Opišem ukratko stanje od kraja ljeta i bolnice do zime, Qatara i doktora koji je sve nalaze pročitao drugačije od njih dosta. Opišem dio gdje s mukom čitam sljedeći ulomak iz
Prvog lica jednine: "
Kad god mi se u životu dogodi nešto neobjašnjivo, nelogično, uznemirujuće (ne kažem da mi se to događa često, ali nekoliko se puta dogodilo), uvijek se vraćam na taj krug — krug s mnogo središta..."
U rano jutro pomislim da je Japanac pretjerao i da ja srećom nemam "
neobjašnjivih, nelogičnih i uznemirujućih" događaja u životu. Pomislio sam, život mi je ispunjen događajima i ponašanjima kojima dugo nisam znao uzrok. Neki su bili uznemirujući. Neki nelogični i meni uznemirujući. Ali nijedan nije bio kumulativ koji bi me tjerao da mu se vraćam kao "životnom ishodištu" odnosno "
Krugu s mnogo središta".
Sretan sam da je tako. Sretan da mi je življenje niz, ne toliko dramatičnih događaja, koje sam uspješno doveo u banalni, predvidivi kolosjek. Uzeo sam si nešto truda da shvatim o čemu Japanac priča. On je ipak pisac, ima maštu, može izmisliti i likove i radnju. Ja sam isključivo kroničar vlastitih misli. Ne pada mi na pamet upravljati likovima koje ne poznajem.
Kakav bi to bio Svijet u kojem je ishodište
Krug sa puno središta? Zar baš nemam neki događaj kojeg bih provukao kroz kriterije "
neobjašnjivosti, nelogičnosti i uznemirenja"? A da je događaj toliko bitan da mu se vraćam.
Događaj ili bar kandidat, mi je izronio u trenutku kad sam se uspinjao na Savsku i krenuo od mosta prema gradu.
Izronio je bezbolno. Sapet je bio strahom i uronjen u duboki i spokojni zaborav.
Znao sam da je Događaj kompatibilan sa Murakamijem! I da je dugo bio sakriveno ishodište mog novog Života. Pomislio sam da ga sada mogu opisati bez proživljavanja. Da mogu bez dramatike uzeti kriterije omiljenog pisca da iz prisilnog zaborava izrodim Događaj. Da iskoristim zamah banalnosti koji me okružuje.
Tko je do ovdje izdržao čitati, neka bude upozeren da mi je namjera kontrolirano,
banalno, kako živim zadnje mjesece, opisati događaj koji mi je svojevrsno ishodište. A koji je uz to "..neobjašnjiv, nelogičan i uznemirujuć". Pa upozoravam na zahtjevne prikaze u nastavku!
Događaj
Bio sam student, druga ili treća godina, rat je tek završio (ili počeo, ovisi kako to gledamo, trajat će tragedija još nekoliko godina). Živio sam sam u moderno uređenom stančiću koji su moji roditelji kupili sigurnosti radi, u doba velikih inflacija. Mislim da je moj otac brzo u tom stanu vidio mogućnost da pobjegne od disfunkcionalne obitelji. Ali nije, nego sam se ja uselio tamo, bez televizije i telefona, brzo nakon odsluženja vojnog roka. Živio sam samotno, bez previše kontakata. Prvih par mjeseci kao brucoš, proveo sam čekajući da se priviknem na povratak.
Trudio se da oponašam život kolega. Ništa mi falilo nije. Zgodan mladić sam bio, uvijek sam izazivao žensku pažnju iako bolno sramežljiv. Imućan, dobro odgojen, vrhunsko obrazovanje, ugledni roditelji. Trudio sam se oponašati druge ali nije išlo. Nisam se uklapao, nisam se dobro osjećao u društvu iako sam društvo želio. Posebno žensko.
Kako me je, godinama kasnije opisala supruga: "...
bio je zgodan, pametan ali bizaran". Imao sam muško društvo, izlazili smo, uglavnom vodili "
bizarne" razgovore i opijali se. Brzo sam izgubio bitku sa nezadovoljstvom sobom i u sebi. Povukao se u samoću stana, neraspoloženje potirao hranom i alkoholom. Sa sve više hrane i alkohola. Počeo odbijati pozive na terevenke. I počeo se samostalno oblokavati i prežderavati.
Nemam danas nijednu sliku iz tog perioda, malo tko me se takvog sjeća. Nejasne su mi slike tog doba. Znam da sam potpuno prestao izlaziti izvan stana. Izbjegao ljude. Da sam spustio rolete i izgubio orijentaciju o dobu dana ali i o godišnjem dobu. Uspijevao sam studentske obveze nekako izvršavati. Dobio sam od jeseni do ljeta nekih 50 kg. To sam naknadno izračunao po hlačama. Imao sam samo jedne u koje sam stao, a oblačio ih za polaganje ispita. Jedna cura, od onih koje su me prije salijetale, bila je zgrožena kada me takvog vidjela. Ostala mi je kao rijetki glasnik, nekakav glas realiteta. Opomena. "Zdebljao si se kao svinja i smotan si kao sajla". Osveta jer joj se nisam javljao. A htio sam....
Niti sam želio izaći niti sam izlazio iz stana. Veći dio dana...bolje reći budnog stanja, provodio sam učeći i bjesomučno čitajući. Sačuvao sam popis pročitanog, valjda 4-5 knjiga sam čitao tjedno. Tražio sam način da se uklopim. Da budem kao drugi. Da budem ono što se od mene očekuje. A bio sam baš suprotno od svega što bi se zvalo "uobičajnim i banalnim". U knjigama otkrivao kako ljudi razmišljaju i što žele.
U jednom trenu okrenuo sam polaritet ponašanja. Nisam se osjećao ništa manje očajan i usamljen. Nego sam krenuo u drugi vrstu ekstremnog ponašanja. Počeo sam trčati, što sa ondašnjih 120 ili 130 kila nije bilo lako. Prestao sam piti i mislim da se godinama kasnije nisam više opijao. Znao sam u društvu popiti al se nisam opijao. Opijanje kao stanje u kojem djelujem na dio mozga kojeg otupljujem jer izaziva boli. Pa pomalo nadoljevam i funkcioniram, samo da bol u glavi nestane. Otupljuje. Boca alkohola trajala je 2 do 3 dana. Nekad bih pio da bih zaspao.
Sve sam to zabranio! Ne sjećam se povoda. Počeo sam se izgladnjivati i trčati bjesomučno. Ljeti bih oblačio duple majice dugih rukava i trčao po najgoroj vrućini. I dalje nisam tražio društvo jer bih u rijetkim izlascima bio bolno opomenut koliko se ne uklapam.
Ovo mi je bio dnevni menu cijelo jedno ljeto: pola kruha, jedan maslac, jedno čokoladno (ujutro) i jedno obično (navečer) mlijeko iz studentske menze. Krajem studentske godine, sve nepotrešene bonove sam utrošio za kupnju blokova mlijeka i paket maslaca. U dućan nisam išao osim po kruh. Kako sam se debljao, tako sam sada topio. Mrzio sam tog Sebe od prije ali bez neke alternative. Samo sam se mrzio i želio poništiti taj fizički lik. Nisam se uklapao, dečkima sam bio fora. A ja više nisam ni lokao.
U društvu bih šutio, pazeći da se ne istaknem "bizarnim" pričama. Patio sam zbog samoće. Bio očajan kada bih vidio kolege i kolegice kao parove. Upucavanja, ljubavi, nježnosti. Briga i pažnja. Nisam više izgledao kao snjegović na steroidima, izgledao sam dobro. Mladi sportaš u snazi. Bio sam svjestan da mi djevojke opet prilaze ali i brzo odustaju. Da, bio sam zbog toga očajan. Govorio ili šutio, nešto samnom nije valjalo. Znao sam da sam drugačiji a nisam to htio. Samo sam želio biti običan i banalan. Zbog neobično izražene disleksije nisam mogao savladati vožnju.
Najgore poniženje, doživio sam neočekivano. I pratilo me. Draga osoba iz roditeljskog kruga, za vrijeme većeg druženja započela je lažni dijalog. Prozvala me da je tako čudno da nemam djevojku, da sam jako zgodan momak i da sam trebao imati desetke cura. Posebno sad kad sam student i živim sam. Spomenula se i da svaka šuša vozi, i da bi mi to pomoglo. Pa bi roditelji neki mali auto kupili. Pa se zapitala jeli sve u redu samnom ili mi se možda više sviđaju dečki. S tim je završila. Moji roditelji su taj monolog popratili smiješkom. Ni danas ga ne razumijem. Nikada me nisu pitali trebali mi pomoć i što se samnom događa.
Događaj danas smještam negdje u proljeće, velim iza nas je bila prestrašna ratna jesen. Bio sam nesretan, nezadovoljan, frustriran i očajan skoro 2 i pol godine. Samo nekoliko trenutaka mira i stabilnosti. Unutar sebe pokušavao sam otkriti frekvenciju na kojoj drugi titraju. Vidio sam se kao glumca, koji treba pronaći dobar tekst, pa onda odlično interpretirati taj tekst kako bi se svidio publici.
Tako sam nekako smišljao uloge i isprobavao ih. I bio samo razočaraniji novim neuspjesima. Onda bi slijedilo bolno skidanje uloge sa sebe. Nekakvo ponovo rođenje, traženje, razočarenje.
Te večeri, kada se zbio
Događaj (neobjašnjiv, nelogičan, uznemirujuć), zapisivao sam misli u dnevnik. Boljela me cijela unutrašnjost, nisam ni trčanjem uspio obuzdati nezadovoljstvo i grč u sebi. Kosa mi je bila mokra, fen nije radio, nisam mogao zaspati pa sam legao na pod u dnevnom boravku, samo na dekama. Godinama sam pola noći spavao na podu.
Pokraj balkonskih vrata. Zapisivao sam misli, morao sam, kako nisam pio, morao sam vježbati disanje, koje bi me smirivalo. Tada bih imao vizije, u pravilu ..."crna voda, noć, jezero u koje ulazim pa voda podivlja i na kraju me izabacuje negdje daleko u pustinji pa onda gol hodam po kamenju dok ne dođem do prve nastambe".
Te se večeri vizija produbila. Tada i nikad više.
Osjetio sam kako me u viziji voda obuhvatila još dok je bio dan. I nije me nosila i izbacila na obalu. Nego me povukla u dubinu i odjednom sam bio na dnu i plivao prema svjetlosti i površini. Onda sam ugledao koncentrične krugove, više njih, okretali su se suprotno jedan od drugog. Vidio sam da se krugovi sastoje od povezanih lutaka. Izranjajući, morao sam proći kroz središta krugova i iz blizine prepoznao, da su lutke zapravo mrtvi JA, odnosno sve moje neuspjele uloge a da ih povezuje bodljikava žica koja se ureza u te Uloge i rasjeca ih polako. Po prvi put sam u tim vizijama izišao na površinu na mjestu koje nije bilo negostoljubivo. Izišao sam iz vode i vidio kako uloge tonu i nestaju.
....
Postao sam svjestan čudnog zvuka.
Oprostite! Nisam više u Viziji, nego jutru tog dana. Nešto je bolno trubilo. Budilica. Uspijevao sam ju obuzdati na 15 minuta. Pa opet. Pokušao sam ustati ali nisam uspjevao. Glava mi je bila preteška. Bio sam omamljen. Nisam mogao otvoriti oči a želio sam. Onda sam čuo zvonjavu na vratima. Netko je bijesno zvonio. A ja gotovo da nisam pojma imao tko živi u mojoj zgradici. U kojoj je samo nekoliko stanova bilo useljeno. Onda bi zvonjava na vratima prestala, pa bih čuo lupanje šakama po vratima. Otvarao sam oči i osjećao se bespomoćan ali ustati nisam mogao, niti sam mogao išta izgovoriti. Onda je taj netko ponovo zalegao na zvono i u trenutku kada je zastao, zatvorivši oči ugledao sam žensko biće koje me zazivalo imenom i reklo "
Moraš ustati, moraš....!!!!".
Na tu njenu naredbu, uspio sam othrvati nemoći i skočio sam na noge. U sobi je bila magla, jedva se vidjelo i disalo. Iskočio sam na balkončić, udahnuo, vidio dan i krenuo prema izvoru dima. U kuhinji je bio stari štednjak, na kojem pećnica nije radila godinama. Smatrali smo ju pokvarenom. U pećnici plastične posude, u kojima mi je mama dostavljala hranu uz alkohol (
mislila je da je to za moje društvo). Posudice su se istalile i stvorile toksičan dim koji me zamalo ugušio. A možda i potpomagao vizije. Nemam pojma doista.
Isčupao sam šporet iz struje, otvorio prozore, i krenuo pogledati tko je zvonio. Nije nikog bilo, mislio sam da je netko od susjeda vidio dim pa počeo lupati. Ali nije bilo nikog. Spremio sam se brzo. Uzeo knjige, osnovno za obući i pobjegao roditeljima. Doma. Bio sam užasnut. Nisam razumio što se dogodilo. Nisam razumio tko je lupao po vratima i spasio me. Nisam se ikome usudio reći o žemskici koja mi je naredila da ustanem. Niti sam shvatio zašto je pećnica proradila baš te večeru. Nisam se usudio vratiti tako skoro. A vratio sam se sa sestrom po ostatak stvari. Molio sam je da mi pogne, zapravo sam se bojao ući.
Krenuo sam na dugi put oporavka. Bojao sam se
Događaja pa nisam nikom pričao o njemu. Zapravo sam pokušao ispričati ublaženu verziju (bez vizije žene i bez nepoznatog tko je lupao po vratima) ali u koju nitko nije povjerovao. S tim danom doslovno sam dotakao dno. Je to fraza ali baš mi paše za ispričati Događaj. Tako je to bilo u Viziji ali i životu. Ništa nisam dodao, puno toga sam izbacio. A ubrzo i potisnuo Događaj i godine prije njega.
Pišući, osupnuo me trenutak kad sam došao do "mojih krugova" jer me zaledila sličnost sa Murakamijevim Krugom sa mnogo središta. Nisam to uvidio dok nisam ispisao. Priča je
neobjašnjiva, nelogična, uznemirujuća. I bila je ostala takvom skoro 30 godina, kada su neki elementi priče prestali biti neobjašnjivi i prešli u kategoriju uznemirujućih.
Prošle godine doznao sam tko je lupao po vratima. Ovo je dio jednog mog zapisa, nepodbnog za blog, jer taj zapis je o ženi koju bih trebao pitati za dopuštenje iznošenja detalja. Pa ću vas poštedjeti detalja punih tuge, okrutnosti, ljudske tragedije. Bolestan muškarac u potrazi za familijom koja se organizirano skrivala, jer muškarac nije uzimao antipsihotike i bio je u takvim trenucima izuzetno agresivan i destruktivan. Taj dan je pronašao lokaciju gdje su ih skrili, lupao je po svim vratima, tražio je suprugu i djecu, na kraju probio susjedina vrata. Bila je i policija došla...Ja pojma nisam imao o tome, niti sam znao da iznad mene živi mala obitelj. Niti su oni mene vidjeli u mjesecima skrivanja. Pobjegao sam prije dolaska policije, nisam se nekoliko dana vraćao. To je taj moment koji je nakon puno godina iz neobjašnjivog postao uznemirujući element.
....
Oznake: Murakami
17.01.2023. u 16:14 •
14 Komentara •
Print •
#